Vuk Perišić: Stranputice trećeg puta

Povezani članci

• Branko Podgornik :Nesposobniju vladu još nismo imali
• Jonathan Moore: BiH je suvremena i neovisna država takva će i ostati
• Akcija “Damask”: SIPA uhapsila selefijskog vođu iz Bužima Bilala Bosnića
• HDZ s paramilitantnim vragom tikve sadio
• Slobodan Dukić: Pismo s onog sveta
• Sergio Šotrić: AKO JE POČINILAC MUSLIMAN, ON JE TERORISTA AKO POČINILAC NIJE MUSLIMAN, ON JE NENORMALAN ČOVJEK

I najupornija ideologija prije ili kasnije će ustuknuti pred zahtjevima stvarnosti.

Frazu “treći put” prvi je upotrijebio Benito Mussolini kada je definirao fašizam kao alternativu “zastarjelom” i “potrošenom” liberalnom kapitalizmu i “kaotičnom” marksističkom socijalizmu. Fašizam je težio harmonizaciji rada i kapitala pod krovom svemoćne nacionalne države. Poslodavci, radnici i strukovna udruženja bili su organizirani u korporacije čiji predstavnici su zajedno s predstavnicima fašističke partije činili nešto nalik zakonodavnom, zapravo savjetodavnom tijelu. Svrha korporativizma bila je, modernim jezikom rečeno, uspostava “nacionalnog jedinstva” radi zaštite “nacionalnog interesa”.

Dio krupnih poduzetnika tako je osigurao unosne poslove s državom, radništvo je steklo obilne socijalne povlastice, a fašistička partija ovlast da distribuira bogatstvo iza čega je, dakako, stajala njena težnja da očuva i ojača svoj totalitarni politički monopol. Obimni javni radovi stvorili su dojam napretka i konjunkture (valja priznati da su imali izvjestan modernizacijski učinak), ali su gušenje slobode tržišta i nesrazmjer između megalomanskih ambicija i stvarnog privrednog potencijala vodili u bankrot koga je prikrilo izbijanje Drugog svjetskog rata. Iako se talijanski fašizam sâm (i prvi u nizu mnogih doktrina i režima) proglasio “trećim putem”, u povijest su pod tim imenom ušle neke druge doktrine i drugi režimi. Nisu bili fašistički stricto sensu, iako su bili njegove svojevrsne inačice.

“Treći put” u doba Velike krize

U vrijeme Velike krize, uspona nacizma i konsolidacije Staljinove vlasti u Sovjetskom Savezu, mnogi intelektualci (primjerice Othmar Spann i Oswald Spengler) zaključili su, s izvjesnim zadovoljstvom, da je liberalni kapitalizam doživio krah, ali su osjećali i stanovitu zabrinutost pred nastupajućim totalitarnim alternativama. Kao sljedbenici socijalnog nauka Katoličke crkve bili su podjednako protiv “dekadentnog” liberalnog individualizma i nacističkog i komunističkog totalitarizma. Zato su svoj “put” nazvali “trećim”. Od marksista su, barem na načelnoj razini, preuzeli ideje socijalne pravde i jednakosti, a od liberalizma određen respekt prema tržišnim realnostima, ali pod uvjetom da ostanu strogo nadzirane. Prezirali su racionalističku i materijalističku tradiciju prosvjetiteljstva tvrdeći da društvo treba biti utemeljeno na emotivnoj solidarnosti kolektiviteta s nacionalnom državom kao najvišom moralnom vrednotom.

U tim krugovima je višestranački parlamentarizam bio na zlu glasu i držali su da ga, po uzoru na talijanski fašizam, treba zamijeniti predstavnicima strukovnih udruga, sindikata i akademske zajednice. U industrijalizaciji i urbanizaciji, uopće modernizaciji, ali i tehnologiji, vidjeli su “moralno rasulo” i zalagali se za subvencioniranje seoskih posjeda i kontrolu cijena. Ruralni način života za njih je bio jamstvo očuvanja “nacionalnog bića” kao što je carinski protekcionizam bio jamstvo opstanka nacionalne ekonomije. Težili su nekoj vrsti izolacionističke implozije, samodovoljnoj idili lišenoj svake društvene dinamike. Smatrali su da država treba jamčiti punu zaposlenost i učešće radnika u upravljanju poduzećima te nacionalizirati ključne privredne grane. Slobodno poduzetništvo odvijalo bi se u okvirima obiteljskog businessa (koji je po prirodi stvari statičan, nesklon riziku i orijentiran na mala poduzeća i obrtništvo) u čemu se odražavao i patrijarhalni tradicionalizam.

Taj “treći put” nije ostao na razini salonske utopije već je, što je danas zaboravljeno, doživio realizaciju – dugotrajnu – u Portugalu i Irskoj. Neki elementi “trećeg puta” mogu se prepoznati u “sanacijskom” režimu maršala Piłsudskog u Poljskoj, kralja Karola u Rumunjskoj, generala Metaxasa u Grčkoj, svakako Franca u Španjolskoj, te u “austrofašističkom” režimu Dollfußa i Schuschnigga. I režim Juana Dominga Peróna u Argentini bio je živopisni hibrid korporativizma, jeftine demagogije, populizma, sindikalizma, policijske države i težnje k ekonomskoj samodovoljnosti. Elemenata “trećeg puta” ima i u ideologiji ustaškog pokreta, Ljotićevog Zbora, rumunjske Željezne garde, belgijskih reksista, kao i šarolikog spektra francuske krajnje desnice koja je dočekala svoju priliku uspostavom režima u Vichyju.

Salazar i Portugal

António de Oliveira Salazar uspostavio je 1932. u Portugalu autoritarni, jednostranački klerikalno-korporativni režim. Nije bio karizmatični vođa već tip samozatajnog i pedantnog provincijalnog profesora. Taj ultrakonzervativac svjesno je onemogućavao ekonomsku modernizaciju i obrazovanje stanovništva (Portugal je imao visoku stopu nepismenosti) jer je u njima vidio prijetnju tradicionalnim religijskim vrijednostima. Oslanjao se na tajnu policiju i strogu cenzuru ali je pazio da državno nasilje ne poprimi masovne razmjere u fašističkom stilu. Velika poduzeća i poljoprivredni veleposjedi bili su vlasništvu nekolicine politički lojalnih obitelji. De facto je tim poduzećima upravljala država bez čije suglasnosti se nije mogla donijeti nijedna poslovna odluka.

Neutralni Portugal izbjegao je Drugi svjetski rat što mu je omogućilo da nakon rata izvozi sirovine u opustošenu Europu. Ta okolnost samo je odgodila suočenje s kroničnom krizom. Početkom šezdesetih godina izbile su pobune u kolonijama. Hitna potreba za financiranjem vojske i pritisak nove generacije tehnokrata doveli su do izvjesne liberalizacije i privrednog oporavka te ulaganja u infrastrukturu. I najupornija ideologija prije ili kasnije će ustuknuti pred zahtjevima stvarnosti. Režim je počeo shvaćati da je zbog ideoloških fikcija osudio Portugal na duga desetljeća bijede i stagnacije. Salazarov nasljednik Marcelo Caetano je početkom sedamdesetih godina nastavio politiku oprezne ekonomske, ne i političke liberalizacije. Održavani su, primjerice, izbori na kojima bi vladajuća stranka osvajala sve mandate. Privredni oporavak bio je nedostatan za financiranje vojnih akcija u kolonijama što je 1974. potaklo prevrat kojim je likvidiran taj dugovječni i bizarni režim.

Keltski tigar

Irska nikada nije bila korporativna diktatura. Prvi ustav iz 1922. uspostavio je parlamentarnu demokraciju, ali ta forma ostala je prazna jer se irsko društvo ideološki i interesno nije diferenciralo. Jedini politički prijepor bilo je pitanje treba li odnosima s Britanijom pristupati radikalno ili umjerenije. Agresivni nacionalizam i rigidni konzervativizam bili su glavna značajka političkog života i društvene svakodnevice. Ipak, raskid s britanskim liberalnim nasljeđem nije nastupio odmah po stjecanju neovisnosti. Liberalna ekonomska politika provođena je do 1932. kada na vlast dolazi Fianna Fáil (doslovno: Vojnici sudbine), stranka kojoj je na čelu duboko religiozni konzervativni nacionalist Éamon de Valera. Forsira se planska industrijalizacija, uvode administrativne prepreke stranom kapitalu i protekcionističke carine koje otežavaju vanjsku trgovinu.

U ime “javnog interesa” stvoreni su monopoli i nacionalizirana je većina privrednih grana. Novootvoreni industrijski pogoni su u pretežnom ili isključivo državnom vlasništvu. Ukidanje tržišnih sloboda, favoriziranje državne industrije i carinski ratovi tridesetih godina uništili su dotad konjunkturnu poljoprivredu. De Valera je težio autarkiji i ekonomskoj samodovoljnosti što je bila odveć ambiciozna zamisao za relativno mali otok s oskudnim resursima. Novi ustav iz 1937, zabranio je razvod braka i preporučio ženama da se u interesu nacije posvete kućanskim poslovima.

Iako je neutralna Irska diskretno pomagala Saveznike, krajem Drugog svjetskog rata zbio se bizarni incident: De Valera je njemačkom poslaniku izrazio sućut zbog Hitlerove smrti, pa je zemlja u poslijeratnu epohu ušla kao izopćenik. Irska je bila talac vlastitih zabluda koje su je osudile na ekonomsku stagnaciju i kulturnu provincijalizaciju. Kao da se odvajanjem od Ujedinjenog kraljevstva htjela odvojiti i od svijeta. Šezdesetih godina došlo je do određenih pomaka i liberalizacije tokova kapitala, a ulazak u Europsku ekonomsku zajednicu 1973. označio je kraj zatvorenosti irskog tržišta. Iste godine devedesetogodišnji De Valera napušta dužnost predsjednika republike.

Sve do osamdesetih godina Irska je bila opustošena inflacijom, siromaštvom i emigracijom. “Keltski tigar” se probudio tek kad je dovršen spor i mučan proces raskida s praksom neracionalnih budžetskih rashoda, visokih poreza i visokog udjela državnog vlasništva. Ipak, De Valerina ideologija preživjela je u obliku zabrane abortusa i otpora ukidanju zabrane razvoda braka. Razvod braka dopušten je tek 1996. i to pod vrlo restriktivnim uvjetima.

Režimima u Portugalu i Irskoj je periferni geografski položaj omogućio trajanje u ideološkoj zavjetrini, u vremenskoj kapsuli kojom su izbjegli poslijeratnu podjelu svijeta na demokraciju i komunizam. Izolacionizam “trećeg puta” bio je jamstvo njihovog opstanka, ali i njihove stagnacije. Francova Španjolska, koja je također bila izopćenik, raspolagala je neusporedivo većim materijalnim i intelektualnim resursima, a zbog njene strateške važnosti Sjedinjene Države su je tolerirale, pa i novčano pomagale. Caudillo je bio dovoljno mudar da krajem pedesetih napusti iluziju autarkije i sluša savjetnike sklone liberalnoj ekonomiji tako da je Španjolska šezdesetih godina doživjela privredni bum.

Jugoslavenski samoupravni socijalizam

Trećim putem nazivan je katkad i jugoslavenski samoupravni socijalizam. Planska ekonomija sovjetskog tipa napuštena je pedesetih godina i zamijenjena hibridnim “tržišnim socijalizmom”. Na dojam da je riječ o “trećem putu” utjecali su i nesvrstana vanjska politika i geopolitički položaj između Istoka i Zapada. Samoupravljanje je trajalo kroz opreku između težnje vladajuće partije da zadrži nadzor nad privredom i ideologije koja je partiju obvezivala da radništvu pruži socijalnu sigurnost i udio (ili privid udjela) u upravljanju. Sustav je krajem pedesetih i tijekom šezdesetih godina imao pozitivne učinke na privredni rast i znatno je relaksirao svakodnevicu. To svakako nije bio totalitarni socijalizam sovjetskog tipa, ali zasigurno ne ni zapadna demokracija.

Za razliku od opisanih primjera “trećeg puta”, jugoslavenski nije težio provincijalnom izolacionizmu, štoviše, karakterizirala ga je otvorenost vanjskim utjecajima: u većim gradovima dominirali su zapadni kulturni model i zapadni način života. Zanimljivo je da je “vijeće udruženog rada” – dom općinskih i republičkih skupština u kojem su sjedili predstavnici raznih privrednih i strukovnih grana – upadljivo nalikovalo Mussolinijevim korporacijama. Samoupravljanje i nesvrstanost pridonijeli su iluziji o jedinstvenosti i posebnosti ovog prostora koju svijet “ne shvaća” i kojoj bi se trebao diviti ako je kojim slučajem shvati. Čini se da je ta iluzija pustila duboke korijene jer su je – u drugom ideološkom obliku – preuzele države-nasljednice, katkad do karikaturalnih razmjera.

Svi režimi “trećeg puta” zaklinjali su se u socijalnu osjetljivost, premda iz različitih ideoloških pobuda: kršćanskih, marksističkih, nacionalističkih… Ta socijalna osjetljivost plaćana je budžetskom neodgovornošću koja je, pak, izazivala nove cikluse ekonomskih kriza i egzistencijalnih patnji. Takav ishod raskrinkava “treći put” kao epohalnu demagošku prijevaru ili, ne manje strašno, kao ruganje aritmetici. Zemlje “trećeg puta” bile su odveć siromašne da bi uspostavile dugoročno održivu socijalnu sigurnost, premda im je upravo zbog siromaštva ta sigurnost trebala hitno i očajnički. Eksperiment se slomio na toj opreci. Resursi i krediti u rukama “lošeg gospodara” morali su presahnuti prije ili kasnije.

Stavimo li “treće putove” Portugala, Italije, Grčke, Španjolske, Irske, Argentine i bivše Jugoslavije u kontekst aktualne dužničke krize, nameće se pretpostavka da su ostavili duboke i trajne posljedice, barem u navikama i mentalitetu stanovništva i upravljačke klase. Građani tih država još uvijek na ovaj ili onaj način plaćaju negdašnja razdoblja socijalne sigurnosti, ako nikako drugačije a ono zabludom da je ta sigurnost nadohvat ruke i da ovisi o dobroj volji vladajuće elite. “Zlatna vremena”, koja su građanima priuštili režimi “trećeg puta” ove ili one provenijencije, rado se pamte ali se zaboravlja da im nije presudila zla kob nego demokratska insuficijencija i dugoročna ekonomska neodrživost. Ravnoteža između socijalne osjetljivosti, s jedne strane, i fiskalne odgovornosti i tržišnih zakona, s druge strane, nije tek ideološko nego i aritmetičko pitanje.

Blairov “socijalizam”

Valja spomenuti da je i Tony Blair svoju političku filozofiju nazvao “trećim putem”. Blairov “socijalizam” ne negira individualizam, ali ističe da je individua ovisna o društvu. To je izravan odgovor na znamenitu (dvojbenu, ali intelektualno provokativnu) tezu Margaret Thatcher da “društvo ne postoji”. Po Blairu poduzetništvo treba uživati slobodu, ali ograničenu pravom države da intervenira u korist socijalne pravde i jednakih početnih mogućnosti za sve. Taj model je mnogo kasnije (u lipnju 2012., uoči odlaska s funkcije guvernera), Željko Rohatinski, pomalo akademski suhoparno, nazvao “modelom realne konvergencije” koji je nastao “političkim konsenzusom, kao svojevrsni hibrid između američkog liberalizma prvenstveno usmjerenog prema ekonomskoj efikasnosti i europske tradicije socijalnih država”. Terminološki je Rohatinski bio neusporedivo precizniji od Blaira, ali teško je zamisliti političara koji bi, željan glasova, istupio u javnost s frazom “realna konvergencija”.

“Treći put” je demagoški mač koji stvara privid presijecanja gordijskog čvora. Zato je ta fraza opasna, neovisno od njenog autoritarnog porijekla i usprkos Blairovim dobrim demokratskim namjerama. Hrvatski političari koji posežu za njom trebali bi se bolje upoznati s njenim povijesnim i ideološkim značenjem, napose s njenim posljedicama. Konačno, usporede li se elementi ideologije i prakse “trećeg puta” s Hrvatskom devedesetih godina, može se primijetiti da je model već provjeren u praksi i da njegovi učinci ne opravdavaju povratak na tu stranputicu.

Tekst prenosimo sa portala Banka.hr