Vrdoljakov uredski plin

Povezani članci

• ESAD BOŠKAILO: ‘Napisao sam knjigu kako su me Hrvati mučili u logorima HVO-a jer želim da ljudi shvate besmislenost ratova’
• U Poznanju održana debata o jezicima i identitetima
• Izvini, ali oprosti
• Klauški poručuje premijeru: Milanoviću zabrani domaće fašiste
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (3)
• Za virus spremni!

Ne vjerujem da Ivana Vrdoljaka, ministra takozvanoga gospodarstva u Vladi Republike Hrvatske, i najmanje pogađa to što ga po novinama nazivaju Del Boyem Trotterom i što se tako izruguju njegovim nedavnim izjavama da Hrvatska »za šest godina više neće uvoziti nego izvoziti plin«, da ćemo imati pet puta veće količine plina od naših godišnjih potreba, da će taj naš plin biti »neosporno najjeftiniji u regiji«, pa ćemo »puno zarađivati na transportu i prodaji plina«, te da će se dogoditi i to gospodarsko čudo da će »industrije koje troše jako puno plina seliti u Hrvatsku«.

Naprotiv, uvjeren sam da bi Vrdoljak i danas potpisao sve izjave zbog kojih ga ismijavaju, pa tako i onu: »Nećemo odustati od namjere da tri milijarde kubika uvoza pretvorimo u tri milijarde izvoza. U drugim projektima možda i mogu pogriješiti, ali u ovom – vjerujte mi – neću.«

Štoviše, kladio bih se da je ministar i ovom prigodom spreman ponoviti kako je najveći hrvatski gospodarski problem »nedostatak optimizma« i kako iza novinskih tekstova o uzaludnosti traganja za enormnim količinama plina što ih krije naš dio jadranskog podmorja stoje »neki uvoznici« koji »žele zadržati prihode« i koji se »trude zaustaviti svako istraživanje, što su do sada i uspijevali«, ali ovo što ga provodi norveška tvrtka Spectrum Geo – »koja radi po svjetskim standardima svuda po svijetu« – ma koliko se trudili, stopirati neće, jerbo će se Vrdoljak »osobno založiti da istraživanje za eksploataciju plina i nafte uspije, budući da je riječ o strateškom interesu ove države koja će postati energetsko čvorište u regiji«.

Ivana Vrdoljaka neće pokolebati ni to što se novinski skeptici pozivaju na rezultate istraživanja energetskih potencijala hrvatskog podmorja koja su vršena od 1968. do 1989. godine i kada su samo u jednoj jedinoj od 98 istraživačkih bušotina pronađeni jasni tragovi nafte. Neće ga iz njegovih plinskih fantazija trgnuti ni podsjećanje na snimke seizmičkih profila na osnovu kojih je još prije 40 godina utvrđeno da jadransko podmorje ne predstavlja jedinstveni bazen, već da se hrvatska i talijanska strana razlikuju.

On će, naravno, i dalje tamburati po svome: da kad su već »Talijani u Jadranu u vršnim godinama krajem devedesetih crpili 15 milijardi kubika plina«, onda nema nikakvog razloga da i Hrvatska ne crpi barem iste količine, jer – »ono što ima na talijanskoj strani, vrlo velika je vjerojatnost da ima i na hrvatskoj strani«. Sva razlika je, po Vrdoljaku, u tome što mi »imamo tek 12 bušotina na sjevernom Jadranu, a Talijani 189«, čime se potkrepljuje i glasovita teza njegova banskodvorskoga kolege Slavka Linića: »Plin bismo mogli izvoziti, a sada ga uvozimo 40 posto. Mi ne vidimo to hrvatsko bogatstvo, jer smo lijeni izvaditi ga.«

Odmahnut će Ivan Vrdoljak rukom na sam spomen tih davnih dugotrajnih istraživanja, jer ih nije obavila norveška tvrtka »koja radi po svjetskim standardima svuda po svijetu«, nego tada još em vitalna em naša firma INA-Naftaplin. Neće se dati fascinirati ni podatkom da su bušenja jadranskog podmorja vršena u suradnji s velikim svjetskim kompanijama kao što su Agip, Chevron, Texaco, da su pritom utrošeni poprilični novci, ali da nitko od stručnjaka nije vidio te milijarde kubika plina kojima se razmeće Vrdoljak.

Ništa mu neće značiti ni podatak da su snimanja seizmičkih profila vršena istom 2D tehnikom koju sada koriste i Norvežani. Čak i ako nove 2D snimke što ih napravi Spectrum Geo budu identične onim već postojećima, to neće biti razlog da ministar takozvanog nam gospodarstva ne nastavi recitirati kako je Hrvatska »za sada samo najljepša zemlja na svijetu«, ali da će »uskoro postati prekrasna mala pametna i bogata zemlja«.

Jer zašto bi Ivan Vrdoljak odustajao od svoje fiks-ideje da u hrvatskom podmorju ima barem onoliko nafte i plina koliko i u talijanskom dijelu Jadrana? Zar da se njegova vizija Hrvatske – Zemlje Plinovite raspline samo zato što snimke ne ukazuju na postojanje plina? Zašto bi vidoviti ministar uopće vjerovao nekakvim 2D snimkama u ovo današnje vrijeme kad nove tehnologije čine čuda i kad iz 3D printera izlaze čokolade s okusom vanilije, lubenice, jabuke, metvice i čega god se sjetiš?

A ko su Amerikanci u stanju printati nakit od zlata, srebra i platine, zbog čega tajnica u Vrdoljakovu ministarstvu ne bi mogla isprintati 15 milijardi kubika 3D plina na godinu? Zato što joj nedostaje optimizma, zato što je lijena iz printera izvaditi to hrvatsko bogatstvo ili zato što u državnom proračunu nema novca za toliko tonera?