Vodozaštitna zona u Sarajevu: Raj za investitore i bakterije!

Povezani članci

• Sačuvaj me bože domaćih „Ikea“
• Drama u Todorićevu kondomu
• Vojvodina mora da se odvoji od Srbije ili će nestati!
• Amerika uputila veliku poruku: BiH jeste i ostat će suverena i jedinstvena država
• Obraćanje organizacija civilnog društva o stanju u sistemu javnih nabavki povodom 9.decembra – Međunarodnog dana borbe protiv korupcije
• Mostar, Sarajevo, Beograd: Kobane ne smije biti nova Srebrenica

foto:faktor.ba

Izmjenama zakona, u Sarajevu je drastično smanjena vodozaštitna zona. Cijenu oslobođenog zemljišta platit će vjerovatno bogati investitori. Veću i težu cijenu, onu čija je valuta zdravlje, platit će građani. Jer su posljedice u ovom trenutku nesagledive

Piše: Predrag Blagovčanin, analiziraj.ba

Skupština Kantona Sarajevo je po hitnoj proceduri 19. oktobra ove godine usvojila Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o vodama KS-a. Prema tvrdnjama nadležnih, ovim izmjenama stvoreni su uslovi ekonomičnijeg i tehnički ispravnijeg upravljanja vodozaštitnim zonama.

Međutim, izmjenama zakona ne samo da se van snage stavlja odluka o zaštiti izvorišta “Sarajevsko polje” iz 1987. godine već se i postojeće vodozaštitne zone drastično smanjuju, što će, prema tvrdnjama stručnjaka, neminovno dovesti do zagađenja izvorišta koje Sarajevo opskrbljuje sa 80% pitke vode.

Van nadležnosti

Izmjene Zakona o vodama donešene su po hitnoj proceduri, dakle, bez amandmanskog djelovanja i javne rasprave, što je zabrinjavajuća činjenica budući da se ova odluka odnosi direktno na snabdijevanje pitkom vodom građana Kantona. Niz nelogičnosti u odluci Skupštine potvrđuje i Ured za zakonodavstvo, koji je jasno naglasio da je Kanton u ovom slučaju izašao van svojih nadležnosti.

Naime, sliv izvorišta “Sarajevsko polje” proteže se na teritoriji opština Ilidža, Hadžići, Trnovo u FBiH, dok se jedan dio vodozaštitne zone nalazi na teritoriji opštine Kasindo u RS-u, što znači da odluke vezane za ovaj lokalitet donose isključivo sporazumno entitetske vlade.

Edin Forto iz Naše stranke naglašava da je federalni zakon o vodama krovni zakon o vodama, a razloge za njegovo kršenje vidi u zadovoljavanju širih interesa i pritisku na Vladu KS-a oko rješavanja problema naplate odštete u pojasu vodozaštitne zone.

“Oni nama nisu pokazali ni dokazali da su bilo šta završili sa Vladom RS-a. Federalni zakon, član 68., jasno govori da Vlada nije imala ovlasti donijeti ovakvu odluku. Ne mogu navesti koji je motiv da se ovo uradi ovako i nabrzinu, ali mogu nekoliko aktera koji imaju interes o smanjenju vodozaštitne zone. Od  1987. godine, kad je donesena Odluka o vodozaštitnoj zoni, zabranjena je bilo kakva izgradnja u  tom području. Jedan dio te zemlje je privatno vlasništvo. Vlasnici te zemlje i tih objekata koji su izgrađeni prije ove odluke  nisu nikad dobili odštetu za to.”

Prema mišljenju Edina Forte, smanjenjem pojasa vodozaštitne zone ne samo da bi se izbjeglo  plaćanje velikog iznosa za  obeštećenje vlasnicima zemlje nego bi u konačnici Vlada Kantona i opština Ilidža profitirali od prodaje zemlje.

“Imali bi materijalnu korist. Ne bi morali plaćati odštetu, naknadu, niti bi morali otkupiti tu zemlju, a kad se vodozaštitne zone smanje, ta zemlja se može prodavati i kao građevinsko zemljište. Dakle, opština bi imala velike prihode od toga kao i privatni vlasnici koji bi prodavali tu zemlju. Naravno, imamo i građevinske poduzetnike. Ne bih rekao da iza ovog stoji neki građevinski lobi, nego Vlada. Da smo prava država, mi bismo to tim ljudima platili, ali naš kanton to nije uradio, nego je odlučio smanjiti vodozaštitne zone i tako riješiti problem.”

Čedomir Lukić, ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša KS-a, naglašava da je  Zakon o izmjenama zakona o vodama usvojen  kako bi barem Kanton, na čijoj površini se nalazi 95% teritorije izvorišta, sačuvao pitku vodu za snabdijevanje Sarajeva.

“Ja sam lično učestvovao u razgovorima sa predstavnicima drugog entiteta da bi se konstatovalo i procijenilo vrijeme koje će biti potrebno da se prije svega harmoniziraju propisi i jednog i drugog entiteta i kako bi se donijela konačna odluka. Procjene su da će se to teško dogoditi u skorije vrijeme.  Ovaj kanton i ovaj grad ovise o toj vodi za piće i  ovo je pokušaj da bar na našem dijelu učinimo ono što može doprinijeti očuvanju vode koju koristimo. Mi smo se odlučili za privremenu odluku, koja nije zakonski zabranjena. Konačnu odluku donose dva entiteta.”

Kako navodi, samo u prostoru prve zone, po važećoj odluci, nalaze se 462 objekta bez kanalizacione mreže i koji bi se trebali, po odluci iz 1987. godine, ukloniti. Prema njegovom mišljenju, nova odluka omogućit će niz mjera zaštite koje prije nisu bile dozvoljene kao i otkup zemlje, ali nakon utvrđivanja novih granica vodozaštitnih zona.

“Da bismo djelovali, barem na našem prostoru, mi smo se odlučili za ovu odluku. S obzirom na stanje kakvo jeste, sada imamo kvalitetnija rješenja koja ranije nisu bila moguća, kao, naprimjer, izgradnja kanalizacije. Također, radimo na tome da otkupimo zemljište od tih ljudi koji su godinama u nekoj svojevrsnoj blokadi, jer imaju svoje vlasništvo, a ne mogu ništa s njim da urade. Rješavamo i problem objekata koji su tu na terenu već godinama i  za te objekte će biti urađena kanalizacija, za šta već sad imamo obezbijeđena sredstva. Napominjem, po važećoj odluci tu se nije mogla raditi kanalizacija.”

Kakve zone, kakve pare?

Izmjene zakona o vodama temelje se na Elaboratu zaštite izvorišta vode za piće “Sarajevsko polje”. Izradu ovog elaborata Vlada je naručila 2010. godine, da bi on nekoliko puta bio revidiran i na kraju usaglašen sa federalnim pravilnikom o načinu utvrđivanja uslova za određivanje zona sanitarne zaštite i zaštitnih mjera za izvorišta vode iz 2012. godine.

Sporni pravilnik donesen je za vrijeme mandata Jerka Ivankovića Lijanovića, federalnog ministra za šume, vodoprivredu i poljoprivredu, bez javne rasprave. Ovim dokumentom, granice II i III vodozaštitne zone za ovaj tip izvorišta smanjene su drastično u odnosu na odredbe iz prethodnog pravilnika iz 2002. godine, koji je bio usaglašen sa normama u zemljama regiona i Evropske unije.

Parametri za određivanje zona sanitarne zaštite

Usaglašavanje Elaborata zaštite izvorišta vode za piće “Sarajevsko polje” s ovim pravilnikom znači smanjenje vodozaštitnih zona, što potvrđuje i Dalila Jabučar iz firme Institut za hidrotehniku Sarajevo, koja je angažovana na izradi elaborata.

“Elaborat o zaštiti se i radio kako bi se izvršilo usklađivanje s važećim pravilnikom. Tako su i zone zaštite definirane u odnosu na zahtjeve novog pravilnika. Zone su, naravno, drugačije. Treba imati na umu da zaštita podrazumijeva i određene mjere u zonama zaštite. Hoću reći da  možete imati zonu beskonačno veliku, ali to ne znači nužno da je izvorište zaštićeno, ako niste propisali adekvatne mjere ponašanja, šta je dozvoljeno, a šta ne.”

Dalila Jabučar ističe da je elaboratom predviđeno niz mjera zaštite kao što su: izvođenje kanalizacione mreže u zaštitnim zonama izvorišta i uklanjanje septičkih jama, izgradnja samostalnih sistema za tretman otpadnih voda ili eventualno izgradnja nepropusnih septičkih jama.

“Tu su i izgradnja vodonepropusnih jaraka s obje strane aleje Ilidža – Vrelo Bosne i pristupnog puta prema Stojčevcu te ceste koja vodi od Vrela Bosne prema Rimskom mostu, što je mjera iz odluke iz 1975. Ovu mjeru namjerno spominjem jer želim ukazati na činjenicu da neke važne aktivnosti, a koje su u funkciji zaštite, čekaju već 40 godina na implementaciju. Ne zaboravimo ni izradu i provođenje programa ispitivanja kvaliteta zemljišta u II i III zaštitnoj zoni izvorišta Bačevo i prijedloga mjera.”

Prema riječima Dalile Jabučar, izgradnja novih i proširenih urbanih naselja i dalje je zabranjena u I i II zoni, dok je u trećoj zoni  moguća uz dodatne mjere zaštite. Međutim, elaborat, koji je plaćen, prema nekim informacijama, oko 400.000 KM javnog novca, nije dostupan javnosti. Također, u ovom trenutku niko nema informacije koliko će tačno granice novih vodozaštitnih zona biti smanjene u odnosu na odluku iz 1987. godine.

Podsjećamo, odlukom iz 1987. godine, tadašnje vlasti strateški su zaštitile prostor preko 10.000.000 metara kvadratnih. Na tom lokalitetu, u zavisnosti od stepena vodozaštitne zone, zabranjena je izgradnja bilo kakvih objekata, obrađivanje zemlje, odnosno korištenje organskog ili vještačkog đubriva prilikom obrade s ciljem zaštite ne samo izvorišta Vrelo Bosne nego i podzemnog rezervoara pitke vode koji se napaja jednim dijelom od rijeke Željeznice i rijeke Bosne.

Dio karte Prostornog plana Kantona Sarajevo, sa obilježenom vodozaštitnom zonom

Međutim, vodozaštitna zona, kreirana prvenstveno kako bi se osigurali izvorište “Sarajevsko polje” i pitka voda za snabdijevanje građana Sarajeva, nebrigom nadležnih institucija ugrožena je divljim deponijama, bespravnom gradnjom, najavama izgradnje kompletnih naselja kao i neplaćanjem odšteta vlasnicima zemlje.

Ako nema odštete, nema ni vode

Indikativno je da se zaključci s tematske Skupštine KS o rješavanju problema vezanih za zonu “Sarajevsko polje”, održane 2010. godine, do danas nisu implementirali. Jedan od deset zaključaka bio je i princip finansiranja rješenja imovinsko-pravnih odnosa izdvajanjem 50% od vodne naknade i 90% od legalizacije bespravno izgrađenih objekata.

Samir Lokvančić iz Udruženja “Vrelo Bosne” naglašava da je rješenje problema plaćanja odštete za zemlju u vodozaštitnim zonama pokrenuto više puta, a do danas je isplata vršena u dva navrata. Međutim, kako naglašava, ne postoji konačan spisak ljudi koji traže novčanu naknadu.

“Do sada je isplata išla slabo i samo su neki iz nukleusa vodozaštitne zone, odnosno Mjesne zajednice Vrelo Bosne, uspjeli naplatiti svoja potraživanja kada su tužili Opštinu Ilidža nekad poslije rata. Mi smo 2010. godine inicirali tu tematsku sjednicu Skupštine Kantona da se nešto uradi po tom pitanju. Imamo i tih deset zaključaka koji nisu nikad realizirani. Tada smo bili spremni da potpišemo ugovore po cijeni od 35 KM po metru kvadratnom, međutim, zbog turbulencija i promjena vlasti u Kantonu, taj problem je stavljen na marginu.”

Lokvančić ističe da vlasnicima zemlje u vodozaštitnoj zoni odgovara smanjenje ili potpuno ukidanje vodozaštitne zone, ali da Kanton Sarajevo u tom slučaju obezbijedi građanima Sarajeva alternativno snabdijevanje vodom jer ćemo, kako tvrdi, za deset godina sa česme imati samo tehničku vodu.

“Nama najmanje odgovaraju neka improvizacija i privremena rješenja. Najviše nam odgovara da se totalno ukine vodozaštitna zona jer onda svoje zemljište možemo koristiti kao građevinsko i prodavati kvadrat po cijeni od 150 KM. Imate situaciju da su mnogi ljudi umrli a da to pitanje nisu riješili. Također, ima i ljudi koji su u nezavidnom socijalnom statusu, nemaju nikakva primanja, ne rade, a imaju desetine duluma zemlje koja im stoji zarobljena. Tako da, ukoliko ne žele da nam isplate obeštećenje, neka ukinu vodozaštitnu zonu, ali neka obezbijede alternativno snabdijevanje vodom.”

Alternative nema

Anes Podić iz Udruženja “Eko-akcija” smatra da će usvojene izmjene i dopune Zakona o vodama KS-a biti polazna tačka za ekspresno usvajanje ostalih planskih dokumenata koji će omogućiti građevinskim firmama da već sljedeće godine započnu radove u nekadašnjoj vodozaštitnoj zoni.

“Suprotno mišljenju da se podzemne vode ne mogu onečistiti, utjecaji koji se nalaze na površini vremenom nađu put do vode.  Agencija za statistiku ima parametre koji se odnose na vodu. Zvanični podaci su da je pola tih podzemnih izvorišta zagađeno. Zbog građevinskih radova u ovim zonama, neminovno će doći i do zagađenja vode u podzemnom rezervoaru, a  onda je samo pitanje vremena kada će se voda zagađena fekalijama, teškim metalima i pesticidima  pojaviti i u bunarima iz kojih se crpi voda za potrebe stanovnika grada.”

Podić ističe da će utvrđivanje zona sanitarne zaštite vode po pravilniku iz 2012. ostaviti nesagledive posljedice po kvalitet pitke vode na teritoriji čitave FBiH. Kako navodi, čitav problem zagađenja vode mogao je biti riješen poštivanjem prethodnog pravilnika koji je donesen 2002.

“Kanton Sarajevo je još 2003. godine bio obavezan da donese i postavi nove granice vodozaštitne zone u skladu sa tadašnjim pravilnikom. Dakle, 2002. godine je postojao pravilnik u kojem je Kanton imao godinu dana da to uradi,  međutim, u tom periodu je krenula izgradnja apartmana na  Bjelašnici. Da se taj pravilnik ispoštovao, ne bi došlo do gradnje. Međutim, 2012. izlazi novi federalni pravilnik kojim se određuje kako i na koji način se uspostavlja  zona  vodne zaštite. U odnosu na pravilnik iz 2002. godine, to je smanjeno pet puta za drugu i četiri puta za treću zonu.”

Podić naglašava da je kvalitet vode u ovom trenutku upitan. Analize vode koje je uradio Zavod za javno zdravstvo KS-a ove godine pokazale su da voda u rijeci Bosni kraj Rimskog mosta nije pogodna čak ni za kupanje, a pronađeno je i prisustvo bakterije  Clostridium perfringens. Također, prije šest godina, na Vrelu Bosne pronađene su fekalije, što je, kako tvrdi, posljedica izgradnje apartmanskih naselja na Bjelašnici.

“Tristo metara od postrojenja koje uzima vodu iz Bosne, pročišćava i hloriše, pronađena je bakterija Clostridium perfringens, što znači da je zagađenje antropogenog porijekla. Ta bakterija je indikator prisustva u vodama rijeke Bosne mnogo opsnije Cryptosporidije, patogenog mikroorganizma koji je 1993. godine u američkom gradu Milwaukeeju izazvala epidemiju, gdje je u gradu od 1,3 miliona ljudi bilo preko 400 000 oboljelih i stotinu mrtvih. Hlor ovom mikroorganizmu ništa ne može zato što je veoma otporan i može da preživi i do nekoliko mjeseci u tlu i podzemnim vodama. Također, imate i zagađenje Vrela Bosne fekalijama, što je posljedica izgradnje apartmanskih naselja bez okolinskih dozvola.”

Satelitski snimak dijela vodozaštitne zone

Ekspert za hidrologiju i geoekologiju prof. dr. sc. Muriz Spahić naglašava da nekontrolisane ljudske aktivnosti imaju direktnu posljedicu na kvalitet vode na izvorištima Bosne te da bi u ovom trenutku bilo kakvo smanjenje vodozaštitnih zona ostavilo nesagledive štete na kvalitet pitke vode.

“U vremenu kada Sarajevo trpi stalne redukcije vode u ovoj, inače povoljnoj hidrološkoj godini, ne treba biti odveć mudar da bi se pretpostavilo kakve bi negativne posljedice nastupile uzurpacijom dijela vodozaštitne zone u Sarajevskom polju i njene supstitucije u druge namjene. Ovaj zahvat bi multiplicirao i ovako teško stanje snabdijevanja vodom. Njime bi nastupio antropopresing na postojeću izdansku hidrološku zonu, koja se crpi u rezervoare pitke vode. Hidrološku izdansku akumulaciju u Sarajevskom polju nije moguće bilo kakvom vrstom injektaže dijeliti na zagađenu i čistu vodu; vode u izdani se miješaju i veoma sporo otiču preko vododržive serije prema najnižoj etaži kontaktnog sloja. Ovom prilikom ne smijem ni zamisliti kakve bi štete nastupile smanjenjem vodozaštitne zone. Zalihe izdanske vode ne bi bile smanjene, ali bi njihov kvalitet bio drastično ugrožen, do te mjere da se one ne bi mogle koristiti ni u tehničke svrhe.”

Jedina preostala dva alternativna izvorišta pitke vode za Kanton Sarajevo, Bijela i Crna rijeka, prema mišljenju Anesa Podića, također su ugrožena najavama izgradnje turističkog kompleksa “Buroj Ozone” na lokalitetu Prečkog polja te već izgrađenim objektima bez kanalizacionog priključka.

“Ukoliko izgubimo ovaj akvifer, jedina alternativa su Bijela i Crna rijeka. S tim da Crna rijeka izvire ispod Jahorine, gdje je situacija sa kanalizacijom gora nego na Bjelašnici. Tamo skoro da uopšte nema kanalizacije i u takvoj situaciji ostaje samo Bijela rijeka. Međutim, na lokalitetu Prečkog polja, gdje se planira izgradnja kompleksa ‘Buroj Ozone’, nalaze se neka od izvorišta iz kojih se napaja Bijela rijeka. Tačne razmjere tog uticaja na ovaj preostali izvor pitke vode za Sarajevo moguće je utvrditi jedino izradom studije uticaja na okoliš, koja je i zakonska odredba, što dosad nije urađeno. U uređenim državama, ovo što se događa sa pitkom vodom značilo bi da je neko nesavjesno radio svoj posao, za šta postoje sankcije u krivičnom zakonu.”

“Najbolja voda na svijetu”, rečenica je kojom građani Sarajeva ponosno opisuju upravo vodu koja dolazi sa izvorišta “Sarajevsko polje”. Nažalost, indolentnošću i nebrigom nadležnih instanci, kako kantonalnih tako i federalnih, činjenica da vodu pijemo direktno sa česme mogla bi u roku od deset godina postati tek nostalgična dosjetka dok u rukama budemo nosili boce i bidone prirodne izvorske flaširane vode.