Vlada uporno zabija komunikacijske autogolove

Ta, taj je barem uživao u neizmjernoj buci odobravanja vjernih nacista. Ovi naši kao da uopće ne žele znati što se to događa na teritoriju koji smo im posudili na upravljanje.

Josipović pegla Pupovca i obrnuto, Karamarko drvi o nacionalizaciji Ine bez pokrića, Lesar soli pamet kako ništa ne valja, don Grubišić navodno trguje mandatima na lokalnoj razini, a od Ruže Tomašić ni traga ni glasa. Političke snage koje žele biti tzv. Treći put, a ostale su izvanparlamentarne, izgleda imaju pametnija posla. Valjda prže kožu hvatajući još malo boje prije burne jeseni, jer kako kaže Roubini, povijest je pokazala kako krize dolaze ujesen.

A ministar Mirando Mrsić nema vremena za odmor, glava mu radi poput kakve visokoproduktivne tvornice, svakoga tjedna maestralna ideja jedna. Ne tako davno, u maniri sjevernokorejskih dužnosnika, lakonski je predložio rad bez plaće za nezaposlene, a evo neki dan nam kažu iz NHS-a kako predlaže radnicima neka si sami kupe sredstva za rad ukoliko poslodavac nema novca. Ministarstvo je naknadno demantiralo te sindikalne navode. Bilo kako bilo, razumljiva je pretjerana reakcija NHS-a u kontekstu globalne histerije koja je protuprirodno zahvatila i ovu vladu u kojoj prevladava socijaldemokratski predznak. Znaju u sindikatu kako se u ovoj državi permanentno krše prava zaposlenih, ne plaćaju im se prekovremeni sati, prijevoz, regresi, tjera ih se da rade bez slobodnih dana, koriste vlastite resurse u poslovanju i sl. 

Od vremena staroga vijeka komunikacija je u političkom životu, čak i u vremenima diktatora i imperatora bila vrlo važna, zbog toga se izučavala na mnogim onodobnim učilištima i bivala vrlo cijenjenom disciplinom. Kada je Aristotel definirao čovjeka kao političko biće mislio je na to kako čovjek samo u razmjeni ideja može funkcionirati kao ljudsko biće. Ciceron je kasnije govorio kako je komunikacije krvotok svakoga društva čak i u vremenima tiranije gdje je komunikacija jednosmjerna.  Goebbels je bio majstor komunikacijskih vještina. Freudov nećak Edward Bernays predvidio je vrijeme jednosmjerne komunikacije predviđajući i projektirajući zanimanje odnosa s javnošću. No, čini se kako je i to vrijeme prošlo, naprosto postali smo ljudi koji ne žele razmišljati, poput Orwellovih ovaca, jedan moj poznanik bi rekao, spužve za sranja. Sve to zajedno više sliči na kakav solilokvij u kojem publika gubi čak i funkciju slušanja, pa njena jedina funkcija postaje aplaudirati. Gotovo je, naime, promaknulo kako unatoč obećanjima o pojeftinjenju javne i državne uprave ovi naši gulamferi zapošljavaju u prosjeku pet ljudi dnevno u poslijednjih nekoliko mjeseci, kako je SEEbiz objavio prije nekoliko dana. I pazi sad ovo, ne samo da nitko to nije zapazio nego se nitko ne osjeća niti prevarenim!

U knjizi Humana komunikologija F. Vreg govori kako je komunikacija krvotok svakoga sustava koji posjeduje javnost i kako bi cilj svake komunikacije trebao biti informirani pripadnik javnosti. Ne tako davno počeo sam pratiti serijal koji se zove Redakcija (Newsroom) i koji prati zamišljenu američku postaju koja se u danim okolnostima bori protiv sveopće komercijalizacije vijesti. Misao vodilja serijala jest potreba za medijem koji će birače informirati vijestima koje će biti relevantne u onih nekoliko trenutaka kada se građanin nađe sam sa svojim glasačkim listićem. Iz globalnoga konteksta čini se kao utopija, a iz našega kao nikada dosanjani san. Postavlja se stoga pravo pitanje postoji li u nas javnost ili samo dresirana gomila kojima je tako svejedno što im se servira.

Ako je odgovor ovo potonje, sasvim je jasna razina odnosa elite spram građana, jer tehnike komunikacije u unificiranom društvu kakvo je bilo ono komunističko, kakvo je naše postkomunističko i kakvo tendira biti globalno korporativističko sve su manje važne. U vremenima kada kapital određuje elitu prema svojoj mjeri i kada glasači služe tek kao nužni davatelji legitimiteta političkoj eliti, komunikacija kapitala i onih koji se pripremaju biti dio elite važnija je od objektivnog i istinitog dijaloga s građanstvom.

Stoga, ne treba nas čuditi tendencija za anuliranjem radničkih prava, ne treba nas antisocijalna socijaldemokracija, kršćani koji podržavaju pobačaj, a ne treba nas čuditi niti to ako netko u jeku godišnjih odmora progura zakon o recimo tome da radnik mora sam sebi od svoje imovine isplaćivati plaću. Nas koji se čudimo je zapravo vrlo malo, ostali su sve to već prihvatili kao normalno.