VIKTOR IVANČIĆ:TEORIJA PENDREKA

Povezani članci

• Loklani šerif diktira rad pravosuđa
• Dežulović: Ustaša Mile i Nezavisna država Srpska
• Zastupnici u EP-u pisali Borellu i Schmidtu: RS i srpski nacionalisti rizikuju novi balkanski rat u BiH i zapadnom Balkanu
• Zijad Burgić: Misliti u vremenu
• Slobodan Zurovac, pisac knjige Crna Lora: Lobanju mi razbili četiri puta
• ŠEHIDSKO PISMO BOSNI

Dvostruki napad Anonymousa na web stranicu predsjednika Republike Hrvatske – kao reakcija na njegovu potporu ACTA-i, međunarodnom trgovinskom sporazumu koji ima ambiciju legalizirati policijski nadzor nad internetom – te potpuna nemoć tehničkoga osoblja s Pantovčaka da najavljeni napad osujeti, bio je najvedriji politički događaj ove zime. Već sama činjenica da je Inoslav Bešker, jedan od dežurnih mudrosera „Jutarnjeg lista“, hakere proglasio „huliganima“, „barabama“, „lupežima“, „nasilnicima“ i „anonimnim kukavicama“ koje „rabe fašističke metode“, dovoljna je da im uputimo zasluženi pljesak.

I sam bi predsjednik mogao biti relativno zadovoljan. U nekim ranijim vremenima odlučniji među aktivistima nisu imali na raspolaganju elektronske strategije otpora, pa su umjesto predsjedničkih stranica znale padati i predsjedničke glave. Politički osviješteni hakeri, međutim, strogo paze da poruke koje odašilju i štete koje nanose institucijama vlasti budu lišene fizičkih reperkusija, tako da je Ivo Josipović, usprkos teškom ranjavanju njegove prezentacije na mreži, čio i zdrav mogao otputovati u Izrael i ohrabriti hrvatske vojnike dok borave na mjestu gdje ne bi trebali biti. Waltera Benjamina, da je danas živ, možda bi upravo takvi primjeri potaknuli da napiše esej s naslovom „Političko tijelo u razdoblju tehničke reprodukcije“.

Što se Beškera tiče, njegovo histerično nabacivanje kvalifikacijama, u tekstu koji je inače dirljiva apologija doušništvu, svjedoči o tome da je paranoja preduvjet zdravoga policijskog angažmana i na svoj način sažima gestapovski duh koji je ugrađen u samu ACTA-u. On – taj duh – podrazumijeva primjenu maksimalne kazne za minimalni prijestup, optužbu prijestupnika za nedopustivo narušavanje društvenoga poretka, te javno predstavljanje elektronskih disidenata kao otjelotvorenja zla koje teži uništenju civilizacije. Ključni je taktički potez sadržan u brisanju razlike između kriminalaca i svih koji se protive zadanim pravilima igre, ili, u još poželjnijoj varijanti, između kriminalaca i svih ostalih.

Ipak, Josipovićev zagovor ACTA-e mnogo je zanimljiviji od bulažnjenja njegova novinskog zaštitara. Makar je svakome iole upućenom u temu jasno kako je borba protiv krivotvorenja prozirna izlika za drakonske mjere koje sadrži dokument sastavljen u najvećoj tajnosti – prema matrici kojom je tzv. borba protiv terorizma iskorištena kao povod za donošenje zloglasnog „Patriot Act“-a – predsjednik Hrvatske se u osudi internetskog piratstva potrudio biti dječački slikovit:

„To je isto kao da dođete, recimo, u samoposlugu, uzmete neke artikle i kažete, gle, ovo mi je zgodno i lijepo, ja bih to uzeo i to je moje ljudsko pravo da se hranim. Iza autorskih djela stoji nečiji rad, stoji nečija egzistencija, stoje nečije investicije i apsolutno je nedopustivo da se naprosto krade s interneta.“

Čak i na tako groznim mjestima kao što su supermarketi vrijedilo bi njegovati i ona pravila pristojnosti koja ne uključuju tek sprječavanje krađe. Evo jednoga koje fakultativno nudim: da bi ustao protiv kopiranja trebaš imati autoritet originala. Moglo bi se, naime, lako pokazati da je funkcija predsjednika RH općenito – a u ovom slučaju posebno – faksimilne prirode.

Ivo Josipović, za početak, lažno se predstavlja, koristi se pogodnostima identiteta šefa države da bi djelovao kao profesionalni zaštitnik autorskih prava, tvorac ZAMP-a (skraćenica za Zaštitu autorskih muzičkih prava, stručnu službu Hrvatskog društva skladatelja) i čovjek koji je na tom projektu, još i prije nego je zaplovio u političke vode, zaradio milijune. Kreator ZAMP-a, drugim riječima, uzurpirao je status predsjednika države kako bi predodžbu univerzalnog kredibiliteta stavio u službu jedne interesne skupine.

Interesna skupina, s druge strane, daleko je od kompaktnosti. Nije naodmet pripomenuti kako je tvorac sustava zaštite autorskih prava – Ivo Josipović – zaradio na tom sustavu mnogo više od onih čija autorska prava sustav štiti. A to je već doista poučak univerzalnog tipa: sama zaštita, a ne kreativan autorski rad, ono je što osigurava ozbiljan profitni dotok.

Usprkos tome, za razliku od slovenskih muzičara predvođenih Zoranom Predinom, hrvatski su glazbeni trudbenici preko svojih organizacija promptno stali uz predsjednika i postrojili se pod zastavom ACTA-e. Oni su, jasno, za uvođenje reda u prodajnom centru, „protiv lopova“, a taj red podrazumijeva nadasve zanimljiva pravila.

Zahvaljujući Zakonu o ZAMP-u, danas u Hrvatskoj uz svaku kavu popijenu u kvartovskom kafiću plaćamo i poseban dodatak za autore i izvođače glazbe koju niti želimo slušati niti možemo birati. Za svaki kupljeni uređaj ili nosač koji može reproducirati audio-vizualni zapis, bez obzira hoće li na njemu završiti „piratski sadržaj“, unaprijed plaćamo paušal na autorska prava. Želimo li, na primjer, na DVD-u zabilježiti prizore snijega u Splitu ili intimne obiteljske trenutke koje smo osobno snimili, prilikom kupnje praznog DVD-a dužni smo ZAMP-u platiti dodatak za autorska prava.

Tako se ona Josipovićeva samoposluga ukazuje kao čudnovato mjesto, gdje nam redari već na ulazu naplaćuju globu, jer se računa da ćemo sigurno ukrasti nešto za što nismo zainteresirani. Oni naprosto oporezuju naše zločinačke namjere, pošto su ih prethodno, bez i jednog dokaza, proglasili neupitnima.

Nekoć bi se takvi postupci nazivali bezočnom pljačkom, a danas se to smatra rutinskom kapitalističkom prisilom i, valjda, „novom pravednošću“. Posebna je ljepota u tome što se pljačka odvija pod firmom generalne zaštite od kriminala: lopova više nije potrebno uhvatiti na djelu, jer bi takav sustav zaštite bio zahtijevan i skup, nego će se kompletna populacija potrošača preventivno kriminalizirati, bit će stavljen znak jednakosti između kupca ili korisnika usluga i počinitelja kaznenog djela.

Takav je pristup od presudne važnosti za internet, kojeg hrvatski predsjednik doživljava kao golemo samoposluživanje, u eri napora da se utvrdi nova etika mreže (iliti netika). Moralno polazište sustava oslonjenog na Josipovićev ZAMP glasi da je svatko lopov i da ga treba tretirati kao da je već ukrao, a iz istih etičkih pozicija iznjedrila se ACTA: internet je poprište kontinuiranih kriminalnih aktivnosti, svaki je korisnik osumnjičenik, njegova je privatnost od bagatelne važnosti, u interesu zavođenja reda sve su mjere dopuštene, makar se pritom zatirale sve druge vrijednosti, na isti način kao što će razglašena opasnost od terorizma biti opravdanje za usputne pokolje civilnoga stanovništva. Stvarni cilj, međutim, nije nestanak kriminala, već obratno – riješenost da se njime bave samo oni ovlašteni: policizacija interneta služi jedino poželjnome kanaliziranju moći i profita.

Uzgred budi rečeno, još je i dobro kada je tvorac ZAMP-a suglasan s predsjednikom države, jer je znalo biti i drugačijih slučajeva, koji su se na poseban način dodirivali fenomena anonimnosti i autorskih prava. Pravnik Ivo Josipović, primjerice, u značajnoj mjeri polaže autorska prava na tužbu za genocid koju je Hrvatska podigla protiv Srbije, ali je radije ostao nepotpisan i za svoj rad vjerojatno naplatio obilan honorar. Otkad je postao predsjednik države, međutim, zalaže se za to da tužba bude povučena, pokušavajući delikatnim riječima naciji staviti do znanja da je ona pravno neutemeljena i politički štetna.

Ostavimo li po strani konvertitstvo, udvaranje nacionalističkim sentimentima i slične ideološke izmaglice, a uzmemo u obzir samo prihodovnu stranu priče, slučaj može poslužiti kao zgodna ilustracija suvremene kapitalističke ekonomije koja ponajveću zaradu temelji na proizvodnji bespotrebnosti.

Tako smo jednu verziju predstave „Anonymous protiv Predsjednika“ zapravo već mogli gledati, makar je u njoj bilo manje borbenoga žara u odnosu na lukavost i kalkulantstvo, no teško da bi Bešker prvoga htio nazivati „anonimnom kukavicom“, a drugoga „nasilnikom“ koji anonimcu nastoji sjebati autorsko djelo. Nepoznate buntovnike na mreži mnogo je lakše tretirati kao ološ. Bešker, jadan, ne razumije da su stvarni kompjuterski kriminalci oni koji ostvaruju profit iz akcija kojima nanose štetu pojedincima – dakle oni koje on uglavnom zastupa – dok pripadnici elektronskog otpora napadaju samo institucije.

I Bešker je, doduše, neka vrsta institucije postojećeg poretka. Čovjek brine da bude dovoljno „huligana“, „lupeža“, baraba“… a sve su to nužni povodi da se u ovim nesigurnim vremenima držimo zakona kao pijani pendreka.

 Tekst objavljen u tjedniku Novosti, prenosimo uz dozvolu autora