VIKTOR IVANČIĆ: TEORIJA VAKUUMA

Povezani članci

• Skandalozna izjava ministra Gorana Mutabdžije: Najbolje rješenje je ukidanje škole u Konjević Polju
• Balenović: Legalizira li Hrvatska teror poslodavaca prema zviždačima?
• Hoare: “Jović i Gibbs nastoje minimalizirati krivnju srpskih agresora za rat 1990. i prebaciti krivnju što više na hrvatske i bošnjačke žrtve rata”
• Dunja Hrnjičić: Zar tako malo vrijedi ljudski život?
• Bajrović dosljedno odbija da smijeni nadzorne odbore
• Goooool! – Bijednoj Našoj iz proustaškog zaleđa

Svi se pripremaju za 21. stoljeće. Za Hrvatsku ono je stiglo činom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Ništa se za nas Hrvate tako veliko u 21. stoljeću neće dogoditi.“

Gornje razmišljanje je u svibnju 1998., posredstvom „Vjesnika“, hrvatskoj javnosti podastro dr. Miroslav Tuđman. Budući da je Tuđman Junior sveučilišni nastavnik, a za sebe tvrdi da ima ozbiljnih znanstvenih pretenzija, mogli bismo njegov misaoni domašaj nazvati Teorijom povijesnog vakuuma.

Svi se spremaju za 21. vijek, dok su ga Hrvati već konzumirali. Svi strepe od neizvjesnosti, dok Hrvati s kontemplativnom smirenošću mogu dočekivati budućnost, pošto su je već proživjeli. Svima je budućnost više ili manje perspektivna, a samo je Hrvatima uzaludna. Stav je Tuđmana Juniora da cijelo jedno stoljeće ničega stoji pred Hrvatskom kao svijetla perspektiva i izazovan razvojni projekt.

Teorija povijesnog vakuuma, dakako, potpuno je umobolna. No, što je drugo nacionalizam nego vjerničko prakticiranje umobolje?

Sva je prilika da je to imala u vidu Jadranka Kosor kada je, razmještajući na izborne liste uvažene ličnosti poput Tuđmana Juniora ili Željka Keruma, izjavila kako njena stranka namjerava okupiti „sve koji misle hrvatski i za Hrvatsku“. Željko Kerum, primjerice, ponajprije misli malo – što je već u značajnoj mjeri „hrvatski“ – a u onim rijetkim prilikama kada štogod ipak misli, misli kao Tuđman Junior.

Njegov izborni kredo, isporučen odmah po potpisivanju pakta s HDZ-om, umnogome se oslanja na Teoriju povijesnog vakuuma. „Hrvatskoj ne trebaju promjene“, rekao je, „jer je Hrvatska sve promjene koje su joj važne već doživjela“, i to prije dvadeset godina, kada je stvorena hrvatska država.

Hrvatska ima zdrave razvojne izglede ako osiguramo uvjete za odsustvo događaja i ukidanje vremena, smatra gospodin Kerum. Hrvatskoj trebaju političke vođe koji će biti vizionarski zagledani u retrovizor.

„Misliti hrvatski“, iz perspektive već stvorene hrvatske države, znači dakle misliti o ničemu, o izlišnosti koja treba obilježiti ostatak našega trajanja, uključujući sva buduća pokoljenja, ili barem – držimo li se procjene Tuđmana Juniora – ona koja će se trsiti kroz 21. stoljeće. Politička strategija koja odatle proizlazi dosta je inteligentna: uspostaviti državu i čekati smak svijeta.

U redu, svima je više-manje poznato da je Željko Kerum obična budala. No, što je drugo nacionalizam nego vjerničko prakticiranje umobolje?

Zanimljivo je u tome ključu čitati poruke koje šalju šefica HDZ-a i nove stranačke perjanice: oni se nude kao idealni kadrovi za uzaludna razdoblja. U Hrvatskoj se ništa ne treba dogoditi, historijska misija je odavno obavljena, politički posao dogotovljen, ciljevi dosegnuti, budućnost ostvarena, vječnost uspostavljena, te se oni – po logici stvari – predstavljaju nužnima upravo zato jer su nepotrebni.

Mi smo, vele, idealni ljudi da činimo to ništa koje nam je prijeko potrebno. Nezamjenjivi smo u svojoj suvišnosti. Mi nudimo ništa, jer ništa Hrvatskoj treba. Osvojimo li iznova vlast, Hrvatskoj ništa neće nedostajati, naprotiv, bit će ga na pretek… Mogu li se nositelji takvoga projekta nazivati ikako drugačije nego ništarijama?

Tuđman Junior, doduše, to zove „retuđmanizacijom“. On se, kako to ovih dana ispovijeda, bio udaljio od HDZ-a kada je ta partija pod Sanaderovim vodstvom pokušala „detuđmanizirati“ Hrvatsku, a sada, nakon što je Jadranka Kosor obznanila opću „retuđmanizaciju“, iznova se priključio elitnoj garnituri na izbornim listama.

„Retuđmanizacija“ je, prema tome, naziv za organiziranu težnju da ništa zadobije formu i snagu programa, ideološka lozinka za juriš prema ništavilu koje slovi kao trajna formula nacionalnog spasa.

„Retuđmanizacija“ je poziv da se ugase svjetla, kako bismo se u mraku mogli držati za ruke, mi Hrvati. U „retuđmaniziranoj“ Hrvatskoj imao bi vladati ambijent nalik onome u unutrašnjosti grobnice njenog stvoritelja, inače tate od Tuđmana Juniora. Uopće ne čudi što su u sklopu novoga zanosa afirmirani zombiji poput Aralice, Tomca ili generala Loše.

I zaista – nedogađajnost, mrak, ništa, Aralica… zar to nije smrt? Tko bi još mogao unaprijed proživljavati vlastitu budućnost, te je na taj način biti lišen, osim onih koji su sretno upokojeni? Nije najmudrije vjerovati da su građani Hrvatske osobito poželjni u živim izdanjima ako je bitka za njihov prosperitet okončana činom mumificiranja njihove države.

Dakako, reklamirati svoju političku vitalnost tako što ćeš proglasiti smrt zbivanja, prekid vremena, konac historije i vječnu statičnost na grobnome mjestu koje se zove hrvatska država, dostojno je imbecila. No, što je drugo nacionalizam nego vjerničko prakticiranje umobolje?

Grobnica, međutim, ima raznih. Siniša Glavašević, recimo, skončao je u jami na Ovčari, zajedno s oko dvjesto svojih sugrađana, a kada je prije neki dan u večernjem dnevniku Hrvatske televizije objavljeno njegovo pismo iz studenog 1991., u kojem optužuje državni vrh za svjesno žrtvovanje Vukovara, Tuđman Junior je to proglasio manipulacijom, jer je „pismo nastalo kao podvala KOS-a“, implicitno optužujući Glavaševića za izdaju i suradnju s okupatorom.

Zašto su onda Glavaševića smaknuli, dok su Tuđman Junior i njegov tata ostali živi?

U istome prilogu emitiran je čuveni telefonski razgovor između tadašnjeg zapovjednika obrane Vukovara i njegova vrhovnog komandanta iz Zagreba, gdje Mile Dedaković, moleći da ovaj dopusti proboj, kaže: „Ja bih vas podsjetio, tamo je 2000 djece, što ćemo s tom djecom?“, a Franjo Tuđman odgovara: „Ajde vi radite svoje… Ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje.“

Tuđman Junior tim povodom je ocijenio kako se „HTV pretvorio u ekspozituru nekadašnje Kontraobavještajne službe jugoslavenske vojske“, jer su „emitirani zapisi nastali u njihovoj radionici“. Nije ga pri izricanju presude ometala činjenica da su „emitirani zapisi“ dotad bili objavljeni u niz navrata, u raznim medijima, pa i na samom HTV-u.

Zna li se da je pad Vukovara bio od presudne važnosti za „međunarodno priznanje Republike Hrvatske“, nakon kojeg je ova zemlja ušla u 21. stoljeće i potrošila ga u jednome zalogaju, dok su ga svi drugi još očekivali, ispada da je Teorija povijesnog vakuuma našega hrvatskog znanstvenika osovljena na mit o solidarnom žrtvovanju. Prešućeni dio glasi: smrt Siniše Glavaševića (i mnogih drugih) bila je ulog u politički život Tuđmana Juniora, kao i u život njegova tate.

Povjerovati, međutim, da su Glavašević ili Dedaković, koji su svojim svjedočenjima taj mit dovodili u pitanje, djelovali kao suradnici KOS-a, dok su Tuđman Junior i njegov tata predstavljali neokaljanu esenciju hrvatske državnosti, mogli bi samo oni pozdravljeni s razumom. No, što je drugo nacionalizam nego vjerničko prakticiranje umobolje?

Kada se kaže da se u Hrvatskoj više ništa značajno ne može i ne smije dogoditi, da njoj „ne trebaju promjene“, nego mora biti zamrznuta u slavnoj devedesetprvoj, jer je tada apsorbirala kompletnu svoju budućnost, onda je to zahtjev građanima Hrvatske da tekuće prilike prihvaćaju u jednakoj tišini kao i oni koji su za nju pali.

Balzamirana država, uzdignuta u vrhovno božanstvo, upozorava građane da se mogu u punoj mjeri ostvariti jedino kao njezine žrtve. Moraju „misliti hrvatski i za Hrvatsku“. Obaveza žrtvovanja za državu podrazumijeva vegetiranje u povijesnom vakuumu, uzaludnost, ništa, egzistenciju koja poprima značajne odlike smrti, ali jamči politički život prvosvećenicima i organizatorima obreda.

HDZ je to simbolički stavio do znanja priređujući predizborni stranački skup u Vukovaru baš 20. studenog, na dan kada tamošnji stanovnici oplakuju rodbinu i susjede stradale na Ovčari.

Vukovarci su bili zgroženi nametnutim dernekom. Dan sjećanja, kada se iskazuje sućut i pale svijeće, obilježen je veselom glazbom, krezubim osmijesima, stranačkim zastavicama, trijumfalističkim ovacijama i pokličima punim lažnog optimizma. Partija na vlasti, po cijenu skarednosti, nije odoljela porivu da još jednom iscrpi rudno blago iz masovne grobnice, oglašavajući važnost države kao ultimativnog kulta smrti.

Organizirati ciku i ples nad grobovima onih u čije se stradalništvo zaklinješ bez sumnje je morbidno, bolesno i bešćutno. No, što je drugo nacionalizam nego vjerničko prakticiranje bezumlja?

 Novosti