ENG
Viktor Ivančić: OPORTUNITET STADA
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
„Nema govora da se ova riječ prepusti psima.“
Riječ koju je Alain Badiou imao na umu pišući prije tridesetak godina svoj Mračni raspad bila je „demokracija“. Francuski filozof smatrao je da je „demokracija“ srozana na propagandističku odrednicu koja označava puku formu vladavine, parlamentarnu „reprezentaciju“, čiji su osnovni protokol izbori, napominjući da takav sistem ne bi bio priznat kao demokratski ni od strane Rousseaua. Ono što se naziva demokracijom trebalo bi imenovati kao parlamentarizam, precizira Badiou, a poredak utvrđen (i) na toj jezičnoj podvali, onaj „trijumf demokracije“ proglašen u doba urušavanja socijalističkog carstva, ustvari je kapitalo–parlamentarizam. Ovaj „teži tome da postane jedinstveni modus politike“ i da „služi kao politička definicija za čitavo čovječanstvo“, s čime se filozof, eto, „neće nikada moći složiti“.
A onda se, tri desetljeća kasnije, pojavio Njonjo. Predsjednik hrvatskog parlamenta Gordan Jandroković, u narodu poznatiji kao Njonjo, prošloga je tjedna, ne hajući (a i ne čuvši) za Badiouovu žalopojku, dramatično upozorio javnost da „moramo“ pod hitno raspustiti Sabor i raspisati parlamentarne izbore, jer bi se u protivnome mogao stvoriti – zapamtimo tu dirljivu frazu – „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“. Evo citata:
„Svi koji s pravom navode da su pred državom teške odluke moraju biti svjesni da su ova Vlada i ova parlamentarna većina na kraju mandata. Ako izbore ne održimo do jeseni i ako tada ne bude epidemioloških uvjeta za njih, s obzirom na to da struka najavljuje mogućnost drugog vala zaraze, onda će nam prijetiti opasnost da ih uopće ne možemo održati do prosinca – kad istječu ustavni rokovi. Tada bi se stvorio opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta.“
Tako će, upravo na dan kada ovaj tekst bude objavljen, hrvatski parlament biti raspušten, ubrzo zatim odredit će se datum izbora, negdje koncem lipnja ili početkom jula, i Njonjo će kao odgovorno političko lice skinuti brigu s leđa – „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“ je suzbijen. Nastupit će opće olakšanje. Samo će na krajnjim društvenim marginama, u budžacima gdje se uz lišajeve i mahovinu još uvijek mogu zateći izdajnički tragovi sumnje i nepovjerenja, jedno uzaludno pitanje ostati u zraku: Čemu, do đavola, sva ta lakrdija?
Naime – što to uopće znači raspustiti Sabor koji se kroz prethodnih nekoliko mjeseci ponašao kao da ne postoji, tj. kao da je raspušten? Da li se u sadržajnom smislu čin raspuštanja Sabora razlikuje od postupka kojim nokat kažiprsta rasprskava balon od sapunice? Uzmemo li u obzir blisko iskustvo, raspušteni parlament imat će potpuno istu političku težinu kakvu je imao i prije raspuštanja, s tim što će se sada smatrati i formalno nepostojećim. Njonjina formula „demokratske procedure“ koja rješava problem legitimiteta vrlo je jednostavna: raspustimo ništa da bismo ga zamijenili ničim.
Kao što znamo, od zavođenja opsadnog stanja Sabor je brzo, efikasno i tiho razvlašten, protivno svim ustavnim normama i takozvanim demokratskim propozicijama, vlast je preuzeo Nacionalni stožer civilne zaštite, oktroiran od strane Vlade, a za represivne mjere kojima su se ukidale ustavom zajamčene slobode građana nije tražena čak ni naknadna suglasnost parlamenta, iako je ovaj sve vrijeme zasjedao.
Njonjo, kao što također znamo, nije naricao da svevlast Stožera prati „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“. Sada, međutim, kao odgovorno političko lice bdije nad „demokracijom“, jer je kucnuo čas da ništa bude poništeno i zamijenjeno ničim: s punim autoritetom obavještava nas da će pritisnuti prekidač i ugasiti rasvjetu u sali, iako i prije i poslije toga svečanog čina u prostoriji vlada isti mrkli mrak, budući da je luster opremljen crknutim žaruljama.
S druge strane, vrijedi primijetiti da opsadno stanje nije prouzročilo, nego tek naglasilo ukrasnu prirodu „vrhovnog tijela odlučivanja“. Stoga i vraćanje u nekakvu „normalnost“ neće biti popraćeno obnovom političke moći parlamenta, jer se obnoviti nema bogzna što: ta će „moć“ ostati ista kamuflaža, dobro staro poprište za korištenje pirotehničkih sredstava kojima se simulira politička borba i fingira „demokratski način života“.
Epidemijska kriza je samo trajne prilike učinila očiglednijim, i to onima koji žele vidjeti; pošast je razgrnula nešto hipokrizijskih magli i nastupila kao sila demistifikacije. Za sam parlament – za centralno svetište „demokracije“ – to nije od osobitog značaja, pa će višestranački stroj nastaviti štektati po zadanoj dinamici, osuđen na to da neprestano živi vlastitu propast.
Moglo bi se to kazati i ovako: despocija u kojoj trenutno živimo razlikuje se od one u kojoj smo živjeli prethodno samo po izostanku bolje demokratske ambalaže. Umjesto standardnoga kapitalističkog, horizont je sada kapitaliptički – nastao kombiniranim djelovanjem katastrofe i slobodnoga tržišta – s napuklim demokratskim kulisama koje, udarničkim radom Njonje i drugova, valja žurno i prikladno zakrpati, tako da budu privlačnije ali i da ne izgube svoju temeljnu dekorativnu funkciju. Kapitalipsa je, drugim riječima, kapitalizam bez nakita, poredak u momentu kada nema manevra za zavođenje i silom se prilika ukazuje približen svojoj suštini.
Što je onda onaj Njonjin „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“, koji ne važi za Stožer, za oktroirano Vladino tijelo koje ilegalno preuzima zakonodavne i izvršne ovlasti, ali važi za razvlašteni Sabor?
To je poziv da se, u izbornoj godini, betonira takvo stanje stvari. Samo postojanje parlamenta – a ne i njegovo istinsko djelovanje, naime odlučivanje o stvarima koje su iole važne za zajednicu – dostatno je za namirivanje famoznog „demokratskog legitimiteta“. Sabor u tom pogledu uživa doslovno kultni status, jer je cjelokupan njegov smisao iscrpljen u pukoj simboličkoj prisutnosti. On služi kao jamstvo da će autoritarna realnost dobiti odgovarajući demokratski pridjev, i time – suprotno natpisu na etiketi – osnažiti autoritarna učinke. U Njonjinoj predodžbi partijske države „demokratski legitimitet“ ima se koristiti za podmazivanje naoružanja. Ono što ostaje od „demokracije“ nije procedura, kako to vole reći televizijski politolozi – osim ako i relativno skupi postupak farbanja očiju shvatimo kao neki oblik procedure – već ideološka opsjena.
Pažnju, međutim, plijeni nepomućeni entuzijazam kojim se kolektivno pristupa novom izbornom turnusu – akteri su već razmijenili prve zalihe uvreda, medijski pogoni trude se dodati im municiju i izbrusiti dramaturgiju spektakla, navijačke skupine razvile su zastave i transparente, čak je i nekoliko ustaških brigada tradicionalno iskočilo iz masovnih grobnica nudeći se zainteresiranim obožavateljima – kao da se ništa nije dogodilo, kao da je parlament sve vrijeme bio funkcionalan, iako svi znaju da nije, da je kao od šale bio eutanaziran, da je figurirao kao prazno mjesto u sklopu fantazije o „demokraciji“, da je stavljen ad acta bez riječi otpora „predstavnika građana“ koji u njemu ordiniraju.
Zbog čega taj još svježi pečat ne izaziva nelagodu? Kako to da nikoga ne uznemiruje? Zašto se u tragovima neposredne prošlosti ne prepoznaje barem ožiljak, ako već ne pogubna patološka devijacija? Što je razlog da sustav čije su službene svetinje pravna država, parlamentarna vladavina i poštovanje ljudskih prava omogući bezbolno izigravanje pravnog poretka, eliminaciju parlamenta i storniranje ljudskih prava, a da nakon svega ama baš nitko nema potrebu o tome se referirati? Može li se zaključiti da je imunost na patetične infektivne napasti kao što su istina ili sloboda već tolika da je postignut oportunitet stada?
Priznajem da nisam familijaran s biralištima (što nikako ne preporučujem kao recept), pa svoje izborno pravo koristim samo u iznimnim slučajevima – jer mi se ne dopada ideja da opslužujem model po kojemu tek jedna (i to ne najvažnija!) od početnih pretpostavki demokratskog života biva proglašena njegovim konačnim ispunjenjem – no ovoga puta, u izlaznoj fazi opsadnog stanja, spreman sam izraziti iskrenu sućut svim onim liberalnim dušicama što će, uz regularne nacionalističke horde, pedantno obaviti „građansku dužnost“ i dati svoj doprinos promjeni krvne slike zombija.
Na taj će način, zahvaljujući pseudodemokratskoj robotizaciji nacije, Njonjo dobiti svoj „demokratski legitimitet“, sistem svoju nezaobilaznu izlišnost u vidu novoga parlamentarnog kora, a Hrvati svoju „demokratsku vlast“. Kao da „demokratska vlast“ sama po sebi nije oksimoron, i kao da bliska zbivanja nisu do u tančine rasvijetlila činjenicu da je, po pitanju političke moći i političke autonomije, cijeli multipartijski Sabor isto što i individualni Njonjo – podguzna muha predsjednika Vlade.
Nisu „epidemiološki uvjeti“ razlog što HDZ forsira izbore pola godine prije zakonskoga roka: relativno povoljan broj leševa trenutno mu ide u prilog, a ekonomska kataklizma koja nastupa od jeseni sigurno mu neće popraviti rejting, te je valja preduhitriti. Stranački um računa da će uz pomoć odanih medicinara i virusne prijetnje pomesti konkurenciju. No, pita li se tkogod zbog čega se Sabor RH raspušta baš danas, 18. svibnja, a nije bio rasformiran, recimo, prije pet ili deset dana, evo mu preciznoga odgovora: zato jer su 16. i 17. svibnja bile organizirane žrtvoslovno-revizionističke svečanosti vezane uz Bleiburg, kojima je Sabor RH vrhovni pokrovitelj, a ne bi bilo zgodno da pokroviteljsku ulogu nosi raspušteno tijelo, već ono koje još uvijek postoji, mada ne daje znakove smislena života.
Detalj otkriva stvarnu političku ulogu i težinu hrvatskog parlamenta – ona je isključivo simbolička, dok je sam simbol bez ostatka u službi klerofašističkog marša. Tako stoje stvari s „legitimitetom“ kada je „demokracija“ na dnevnom redu. „Nema govora da se ova riječ prepusti psima“, pisao je ogorčeni Badiou, a trideset godina kasnije Njonjo uzvraća: Av, av!
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
