Raul Kevrić: Plodite se, množite se!
Povezani članci
- Bh. blok ostaje opozicija na federalnom i državnom nivou
- ALIZA IZVEDENA NA 9. ŠIBENIK DANCE FESTIVALU: Igrači u potrazu za srećom
- BH novinari: Konaković mora poštovati medijske slobode i prava novinara/ki
- KO TO KAŽE DA SRBIJA NE UME DA LAŽE
- SRBIJA, SEKULARNA ILI DUHOVNA DRŽAVA: Spolja gladac unutra jadac
- DA LI SU OHR I INZKO POSTALI GENERATOR NEFUNKCIONIRANJA DRŽAVE: Jedanaest godina ničega
Svaki put kad netko u Hrvatskoj krene iz bilo kojeg razloga brojati stanovništvo, to bude povod za patetičnu priču o tome kako Hrvati izumiru, o (ne)uspješnosti pronatalitetne politike i o tome koliko djece bi zapravo trebale rađati hrvatske majke. Vjerojatno najbizarniji detalj u cijeloj toj halabuci je činjenica da si političari, svećenici i statističari umišljaju da odgovor na to pitanje znaju bolje od već spomenutih majki. Mogli smo to vidjeti i u srijedu, povodom objave preliminarnih rezultata ovogodišnjeg popisa stanovništva na kojem je evidentirano 4.290.612 ljudi, što je oko 150.000 manje nego prije 10 godina. Još nije ni utvrđeno je li razlika u brojkama posljedica promjene u metodologiji popisivanja, ali standardna naricanja o premalo malih Hrvata su već počela.
Za kraj sam namjerno ostavio najdublji problem na ovom području, a to je činjenica da naši najveći borci za natalitet promatraju roditeljstvo prvenstveno kao statističko-ideološku pobjedu na principu “Što više malih Hrvata, to više mladih katolika i članova mladeži HDZ-a.”. Izvan konteksta potrebe za stvaranjem buduće mase birača i vjernika koja će oduševljeno aplaudirati svojim vođama, naše “natalitetne aktiviste” uopće ne zanimaju životi i životne perspektive ljudi za čije rađanje se tako gorljivo zalažu. Ne zanima ih čak ni u kakvim uvjetima će ta djeca odrasti, ni tko i kako će ih odgojiti. Oni bi podigli natalitet na isti način kako su to radili naše prabake i pradjedovi, a to je pravljenje djece po logici “Kol’ko dragi Bog da, sinko moj!”. To je onda rezultiralo rađanjem dvoznamenkastog broja djece od kojih bi pola pomrlo pri porodu ili prije desete godine života, a od svih njih, bi eventualno najstariji sin dobio priliku da postigne neki individualni uspjeh u životu i da se izgradi kao ličnost. Takav pristup svećenicima i desničarima naravno odgovara i zato što je od neškolovanih, siromašnih i karakterno neizgrađenih ljudi najlakše napraviti pokorne sljedbenike.
Kad bi svega toga bili svjesni, naši “natalitetni naricatelji” bi poradili na podizanju općeg životnog standarda, i znali bi da se ekonomski situirani ljudi lakše odlučuju na djecu, i da je u uvjetima u kojima ljudi s 30ak godina još žive s roditeljima, jer nemaju uvjete za osamostaljenje, bezobrazno tražiti od mladih parova da pravljenjem djece zadovoljavaju statističke norme. A onda se ne bi događala ni priprema zakona o privatizaciji državnih sveučilišta, čime će obrazovanje postati privilegija bogatih, jer to naprosto nije u interesu još nerođenih malih Hrvata. Naravno, pod uvjetom da nerođene male Hrvate zamislimo kao skup samosvjesnih individua, a ne kao bezličnu i bezmozgu sljedbeničku masu. Onda bi se vjerojatno poduzelo i nešto da se stimulira ostanak onih mladih ljudi čiji roditelji su imali dovoljno avanturističkog duha da ih naprave, rode, odgoje i školuju u Hrvatskoj.
Obzirom da očito živim u društvu u kojem ljudi koji kroje društvenu stvarnost nisu svjesni svega nabrojenog, usuđujem se reći da neće biti nikakva tragedija ako broj stanovnika Hrvatske dugoročno padne na 2 milijuna. Tih 2 milijuna sretnika će čisto po logici statistike u ovoj državi živjeti bolje nego što mi živimo danas. Ili možda preciznije rečeno, ako neko (bilo koje) društvo nije dovoljno ekonomski jako, i dovoljno dobro organizirano da omogući pristojan život postojećem broju stanovnika, nema ništa prirodnije od toga da se taj broj smanjuje do održive razine. I od toga ne treba raditi nikakvu nacionalnu dramu.
Uostalom, ja bih trenutno radije bio Slovenac. To je država koja je teritorijalno i populacijski duplo manja od Hrvatske, ali ima i dvostruko jači životni standard. Naprosto, kvaliteta mi je oduvijek bila ispred kvantitete.
tekst uz dozvolu autora prenosimo sa e -Balkan.net