Veličina maloumlja

Izdvajamo

• Ako je točno da je policija pokrenula istragu zbog prijetnji novinaru, hoće li istražitelji posjetiti i Medvedovu kancelarijsku jazbinu, barem da razgledaju kristalne čaše i namještaj od mahagonija? Čisto sumnjam, jer nije prvi put da režim inicira stvaranje bandi, uključujući eskadrone smrti.

Povezani članci

• Dohakali ‘kulturi’ nekažnjavanja? Knjiga ‘U ime države’ autora novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage
• Almir Salihović, koordinator „Prvog marta“: Naš je teret opstanka
• Marulićevi dani i Krležini Tuđmani
• Predrag Kojović: Čović i Dodik bavljenje politikom smatraju prilikom za nastavak rata drugim sredstvima
• Sačuvaj me bože domaćih „Ikea“
• Jelena Paunović među sirijskim izbjeglicama: Naši putevi pakla

U tome je veličina maloumlja. Budući da je usmjeren na destrukciju, na rušilačko oslobađanje strasti, fašist uvijek iznova pronalazi mentalne staze koje ga oslobađaju potrebe za razmišljanjem. Žudnja za agresijom prevelika je da bi tolerirala makar i minimalni respekt prema istini, a i stvarnosti kao takvoj, jer istina – kako god okreneš – upućuje na to da se o njoj promisli, i tek kada je u potpunosti odbačena, kada su obezvrijeđene same kategorije istine i laži, nastaje rasterećenje uma koje fašista čini spremnim za akciju.

Piše: Viktor Ivančić

Da li su fašisti gluplji od pristojna svijeta?

Točan odgovor glasi: jesu, gluplji su.

Ili da to formuliram ovako: ako si glupan, možeš se realizirati u različitim poljima, ne moraš nužno postati fašist, ali ako si fašist – nužno si glupan.

Da otklonim moguće zabune, dodat ću odmah kako se ne radi o pukim kognitivnim predispozicijama i (ne)sposobnosti da se tu i tamo uključi mozak – mada ni te blagodati ne treba zanemariti – nego o nečemu fatalnijem od toga: o svojevrsnoj obavezi da se bude glup, o odlučnosti fašističkog subjekta da ga u ostvarenju njegove uloge u svijetu ne ometa nikakav misaoni napor ili prisila refleksivnog tipa.

Fašist koji nije glupan stoga je raritetna roba, poput vitamina u balegi, a iz perspektive fašističke desnice i roba s greškom, obogaljeni primjerak koji će, zbog loših navika u pogledu kroćenja intelekta, davati tek polovične rezultate na planu svakodnevnog aktivizma. Fašist koji drži do sebe u stanju je pretrpjeti različite poraze, no nikada ne upada u zamku spoznaje. Pod pretpostavkom da nije glup po prirodi – a navodno ima i takvih – fašist je glup po dužnosti.

Možda upravo zato fašista ima tako mnogo? Jer odreći se pameti, po svemu sudeći, spada u manje bolne vidove lišavanja. Željki Markić ili Velimiru Bujancu vjerojatno nešto teže pada odustati od masne hrane, ugljikohidrata ili kokaina, ali junačko ustrajavanje na misaonoj dijeti, vidimo, i jednoj i drugom ide sasvim dobro.

Sve je to upečatljivo potvrđeno prilikom okupljanja horde na Facebook stranici Velimira Bujanca, čijih je više stotina pripadnika pozvalo na ubojstvo Borisa Dežulovića zbog njegova teksta “Jebo vas Vukovar”, pa bi mu jedan prerezao grlo, drugi ispucao metak u čelo, treći iščupao srce, četvrti ga bacio u jamu, peti ga utopio u Dravi, šesti mu izvadio džigericu, sedmi zdrobio glavu, osmi pobio rodbinu… a sedamsto osamdeset i peti objavio adresu, e kako bi drugovi bez teškoća mogli prijeći s riječi na tijelo. Prije toga, naime, trebalo je obaviti rutinsku amputaciju mozga i humanistički Dežulovićev tekst – kojim se skupa s uskličnim naslovom ustaje protiv političkih zloupotreba vukovarskih ratnih žrtava – protumačiti kao štivo kojim se te žrtve vrijeđaju.

Uputa je došla iz državnoga vrha, u formi službene potjernice što ju je sastavilo Ministarstvo branitelja Tome Medveda, tako da ne ostaju dvojbe oko zapovjedne odgovornosti za zahuktalu harangu. Kad smo kod toga: ako je točno, kako je saopćeno, da je policija pokrenula istragu zbog prijetnji novinaru, hoće li istražitelji posjetiti i Medvedovu kancelarijsku jazbinu, barem da razgledaju kristalne čaše i namještaj od mahagonija? Čisto sumnjam, jer nije prvi put da režim inicira stvaranje bandi, uključujući eskadrone smrti.

Ono u što sam siguran, međutim, jest da činjenica kako uvrede Borisu Dežuloviću istodobno funkcioniraju i kao uvrede zdravom razumu nije od sporedna značaja, nego predstavlja ključni element redovne fašističke dinamike, samu motornu snagu neformalnog pokreta čija puna mobilizacija podrazumijeva samodebilizaciju. Ova je, pak, ravnomjerno i demokratski, karakteristična za sve aktere, neovisno o njihovu klasnom položaju, socijalnom statusu ili stupnju obrazovanja, pa će se programskoj gluposti jednako zdušno odavati doktorica znanosti Marija Selak Raspudić i njezin uvaženi doktor suprug – dok bez premišljanja krivotvore sadržaj Dežulovićeva članka – kao i anonimni korisnik šanka u periferijskoj birtiji koji je prije sat vremena ošamario ženu i poslao je u pičku materinu, a sada nadvijen nad četvrtu bocu piva dohvaća mobitel i šalje na društvenu mrežu svoj doprinos tekućem građanskom ratu.

Regruter horde Velimir Bujanec, na primjer, reagirao je na blasfemičnu kolumnu “istom mjerom” i preko WhatsApp-a poslao Miloradu Pupovcu status s naslovom “Jebo vas Jasenovac”, no zadnje što bi mu se moglo desiti je da osjeti bilo kakvu intelektualnu ili moralnu nelagodu kada se ta “ista mjera” pokazuje mjerom potpune suprotnosti – jer Bujanec, spominjući “izmišljene popise” i “lažne brojke”, barbarski negira jasenovačke žrtve, dok Dežulović one vukovarske ne samo što ne poriče, nego ih brani od uzurpatora – i kad je dakle najsitnije zrnce razuma dovoljno da se razjasni kako je “Jebo vas Jasenovac” sve što “Jebo vas Vukovar” nije, i obratno.

U tome je veličina maloumlja. Budući da je usmjeren na destrukciju, na rušilačko oslobađanje strasti, fašist uvijek iznova pronalazi mentalne staze koje ga oslobađaju potrebe za razmišljanjem. Žudnja za agresijom prevelika je da bi tolerirala makar i minimalni respekt prema istini, a i stvarnosti kao takvoj, jer istina – kako god okreneš – upućuje na to da se o njoj promisli, i tek kada je u potpunosti odbačena, kada su obezvrijeđene same kategorije istine i laži, nastaje rasterećenje uma koje fašista čini spremnim za akciju.

Iako sam prije nekoliko godina na ovim stranicama o tome pisao, bio bi neoprostivi grijeh ovim povodom ne podsjetiti na jednu slatku epizodu stariju od četvrt vijeka. Te 1994., elem, mlađahni Hitlerov ljubitelj Bujanec pozirao je fotoreporteru Globusa u crnoj SS-ovskoj uniformi s kukastim križem na nadlaktici. U pozadini tako nastale crno-bijele fotografije smjestila se oveća ustaška zastava, na njoj natpis “Za dom spremni”, pa posteri Jure Francetića i Rafaela Bobana, a na zidu s desne strane vidjela se uramljena novinska stranica nalik plakatu, sa siluetom zapaljena križa i konjanika s bijelom kukuljicom na glavi, te štivom čija su slova toliko sitna da se ne mogu razabrati.

Upravo se Boris Dežulović potrudio uvećati nejasnu fotografiju i došao do zanimljiva otkrića: Bujančev uokvireni plakat ustvari je bila stranica Ferala, objavljena tri godine ranije u Slobodnoj Dalmaciji, na kojoj je plasiran “Nacrt zakona o linču”. Razumjeli ste – ono što je i posjednik mozga veličine amebe mogao protumačiti samo kao sarkastičnu zajebanciju, mladi je ustaša odlučio shvatiti doslovno, te je satirični prilog izrezao iz novina, uramio i okačio o zid kao smrtno ozbiljan rasistički proglas. Ni elementarna inteligencija ni bilo kakva zalutala refleksija nije ga omela u čvrstoj riješenosti da vizualno efektnu novinsku stranicu konzumira u ključu njene negacije i da je, makar za osobne potrebe, stavi u službu onoga protiv čega ista vrišti.

Kao što danas Dežulovićevu humanističkom članku izvrće poruku i predstavlja ga braći iz falange kao “napad na žrtve Vukovara”, tako je nekoć Feralovu bjelodanu kritiku prakse političkih hajki recepcijski preoblikovao u apologiju linča. Takav kretenizam – da satiri naprosto zaniječeš ironijsko-kritički smisao i dokineš joj prenesena značenja toljagom bukvalnog uma – teško je zamisliv, no ovdje, rekoh, imamo posla s vrhuncima nacističke askeze, s trijumfom volje, takoreći. Velimir Bujanec, uostalom, ima ozbiljan razlog što ulazi u javni prostor s kognitivnom opremom lišaja i mahovine, ili, bolje, bića koje je zgužvanom hrvatskom zastavom napunilo šuplju glavu.

Iste sposobnosti krase stotine pripadnika fašističke pješadije koji mu se priključuju na Facebook stranici. Svaki od njih naoružan je najdubljim prezirom prema istini, odnosno stvarnosti kao takvoj. Ništa terenskog fašista toliko ne izbezumljuje kao zbilja koja se odbija povinovati jednostavnom obrascu njegove startne pozicije. Budući da je ta pozicija ispunjena isključivo željom da smlavi, on ne trpi išta što može poremetiti pravolinijsku putanju otpuštanja njegovih nakupljenih nagona.

Ako je stvorena prilika da se iskali na Borisu Dežuloviću, onda o Borisu Dežuloviću ne treba znati ništa drugo nego da ga valja odlučno zgromiti. Što je Dežulović zaista napisao, kakav je stvarni smisao njegova teksta, kakva je istina sadržana u tom štivu, potpuno je irelevantno, jer meta hajke – bez obzira na rojeve nesnosnih i izlišnih činjenica – ne može iskakati iz kalupa što ga je izradila fašistova srdžba. Meta je portretirana nasilnikovim bijesom (osjećajem uz koji se često veže pridjev slijepi), a to je tehnika koja ne podnosi nijanse.

Da bi dosljedno odigrao svoju aktivističku rolu, kraće rečeno, fašist je obavezan biti glup. Najveća briga mu je da ne dopusti da njegovo djelovanje bude sabotirano razmišljanjem. Kao treće od četrnaest obilježja što ih pripisuje “vječnom fašizmu” Umberto Eco navodi “kult akcije zbog akcije”, posvećenost bez-umnom tipu angažmana. “Misliti je oblik kastracije”, sažima talijanski pisac.

To naravno ne znači da je fašizam naprosto glupost, već da je odricanje od razmišljanja – a onda i od mogućnosti samopropitivanja – jedna od važnijih tehnika kojom fašizam podiže svoju učinkovitost, recimo na način kako su u siječnju 2015. godine braća Kouachi, s bogatim arsenalom mraka u glavama, u redakciji Charlie Hebdoa riješili problem slobode štampe. U hrvatskome slučaju status intaktnog proroka Muhameda očito je namijenjen “žrtvama Vukovara”, a to će reći da su one za tekuće ideološke potrebe prerađene u pseudoreligijski kult, u kolektivnu sablast koja unaprijed osigurava alibije i u čije je ime dopušteno počiniti bilo kakvu gadost, pa i ubiti novinara.

Nisu međutim vukovarske žrtve same sebe uzdigle u svetinju, niti su se u takav pothvat upuštali iskreno ožalošćeni, nego su to – kako je jasno naglasio i Boris Dežulović u svome tekstu – učinili oni koji parazitiraju na mrtvim tijelima i ostvaruju političke profite od tih smrti, koristeći ih kao simbolički kapital koji ima biti investiran u buduća krvoprolića. Nacionalno-žrtvoslovni patos Ivana Penave ili Tome Medveda najokrutniji je prema objektima svojeg lažnog obožavanja, jer ih bez milost pretvara u izlike za nasilje.

Tu se, dakako, briše razlika između državne vlasti i uličnih gangstera, no očekivanja su mnogo šira. Stvarna fašistička prijetnja probija do kosti kada se obaveza na glupost zahtijeva od svakog pripadnika zajednice. Na primjer kada Ministarstvo obrane oficijelno optužuje novinara da svojim člankom “grubo krši Deklaraciju o Domovinskom ratu”. Budući da “Deklaracija o Domovinskom ratu” nije ništa drugo nego parlamentarno usvojena laž – dokument koji sadrži svečanu obmanu o ulozi hrvatske države i njena političkog vodstva u zadnjem ratu – ono na čemu se uistinu inzistira je sistemska averzija prema istini, uz prisilu masovnog sudioništva. Dakle uz postrojavanje gdje će se rame uz rame zbiti Bujanec do Bujanca, u svim zamislivim oportunističkim verzijama.

Naposljetku, tražiti od novinara da ne krši službenu laž, da se okani istine, zapravo je zahtjev da obavi profesionalni samoodstrel, jer će mu u protivnome u tome pomoći državne službe i paradržavne bande. Stvar je osobna samo utoliko što je egzemplarna: režimski stimulirane prijetnje Borisu Dežuloviću pozivi su na likvidaciju novinarstva.

Novosti