Jelena Paunović među sirijskim izbjeglicama: Naši putevi pakla

Povezani članci

• Nermin Nikšić: Bosni i Hercegovini je potrebna ujedinjena ljevica
• Kardelj: Kako smo II zasedanjem AVNOJ-a „zaboli nož u leđa Sovjetskom Savezu”
• Svetislav Basara: Vučela i Olivera
• TKO TEBE LAŽJU, TI NJEGA CITATOM!
• Slobodan Dukić: Braća po zlu
• Histerija Jadranke Kosor ili kako izgubiti dostojanstvo

Naš tim se jučer uputio u Tovarnik na samom gračnom prijelazu između Hrvatske i Srbije. Na željezničkoj stanici zatičemo, prema procjenama oko 2000 izbjeglica. Stižemo prije šest sati ujutru. Mnogi ljudi i dalje spavaju, neki u šatorima, neki u vrećama za spavanje, a neki samo na dekama rasprostrtim na zemlji.

Pokušavamo razgovarati sa ljudima, ali mnogi od njih ili ne žele nikako pričati ili slabi ili nikako ne govore engleski. Pored same pruge nailazimo na porodicu iz Sirije. Pitamo ih da li žele razgovarati sa nama, a oni odgovaraju da hoće ukoliko im učinimo jednu uslugu. Sa suzama u očima, čovjek nas moli da bratu njegove snahe pošaljemo poruku da su bezbjedno stigli u Hrvatsku i da ne brine za njih.

„Turci su se loše odnosili prema nama. Za sve što bismo im tražili, morali smo da platimo. U Hrvatskoj je još gore jer ovdje niti šta možemo dobiti niti bilo šta možemo platiti. Ostavljeni smo da čekamo, bez ikakvih informacija“, započinje svoju priču Sirijac (50) koji nam ne želi okriti svoj identitet.

„Moja majka kojoj je 70 godina i moje troje djece su iz Sirije sa mnom došli ovdje. Da sam znao da je komad zemlje ispod neba sve što mogu očekivati ovdje, nikada ne bih napustio svoj dom. Damask smo napustili jer smo se bojali za svoj život. Cijela moja porodica je školovana i mi smo dobro živjeli u Siriji prije rata“- nastavlja čovjek svoju priču na tečnom engleskom.

Na priču se nadovezuje njegova ćerka i objašnjava nam kako su prešli daleki put od Damaska do šatora kraj pruge na srbijansko-hrvatskoj granici.

„Iz Sirije ka Tripoliju smo krenuli autobusom. Prethodno smo mjesto na brodu, na relaciji Tripoli- Mersen, rezervisali iz Damaska. Put smo kasnije nastavili ka Istanbulu. Put je trajao 18h. Odatle smo se uputili ka Grčkoj, zatim Makedoniji, pa Srbiji… Nakon, kako se čini, beskrajno puno vremena, Iz Srbije smo stigli u Hrvatsku. Taksista koji nas je vozio je obećao da će nas dovesti na željezničku stanicu, ali nam je uzeo novac i od tog mjesta smo do stanice pješačili oko 10 km“- priča nam Menar, inače profesorica engleskog.

Priču prekidaju njene ćerke koje nam žele odrecitovati pjesmicu na engleskom. Desetogodišnja Maja i četvorogodišnja Lin su spremne za perfomans, a ljudi koji leže na prugi se okreću ka njima. Curice počinju da recituju i plješću rukama. Na suncu. Bez zaklona. U prašini. Njihova pjesmica se završava riječima „I am happy to see you“ (eng. Sretna sam što te vidim), a cijela stanica im plješće. Djevojčice se sretne i nasmijane pokloniše publici, a to i onima najdubje utonulima u očaj – izmamile osmijeh na lice.

„Znate šta meni nije jasno? U Siriji je rat i morali smo pobjeći od bombi. Damask je nekada bio prelijep grad, a danas tamo jedino možeš da strahuješ od smrti. Ne shvatam samo kako to muslimani mogu da rade jedni drugima. Brate moj: ja sam musliman, i ti si musliman, pa zašto si mi ovo uradio. Razumijete?“, pita nas čovjek. Oči su mu pune suza.

Pridružava nam se i dvadesetogodišnji Ahmed iz Damska. Pali cigaretu i počinje svoju priču.

„Moja porodica je još uvijek u Siriji, ali oni su odlučili da ostanu tamo. Volio bih da im mogu pomoći, ali ta odluka je ipak samo njihova. Ja nisam mogao više živjeti u stalnom strahu. Zato sam odlučio prvo otići u Tursku, a kasnije nastaviti put ka Europi. Volio bih nastaviti studij u Norveškoj. Nadam se da ću uspijeti“, kaže nam Ahmed.

Na rastanku nas naši sugovornici još jednom podsjetiše da pošaljemo poruku čim napunimo telefone. Jedni drugima poželjesmo sve najbolje.

Na ulazu u kamp nas dočeka red izbjeglica koji se pokušavaju ukrcati na autobus koji će ih odvesti dalje.

„Koliko ih još može stat’?“, pita policajac koji izbjeglice pušta u autobus, svog kolegu koji stoji na početku reda.

„Može još petoro“, kaže prvi.

„Haj još petoro“, odgovara drugi i prstima pokazuje da će pustiti još pet.

I tih petoro ulaze u autobus. Ostalima govore da čekaju. Do novog brojanja. I novog autobusa.

Poslali smo poruku. Dobijamo odgovor: hvala vam.

Danas pada kiša. Sve izbjeglice koje nisu uspjele nastaviti put, pod vedrim nebom su proveli noć. Sjetih se da mi jedan Sirijac reče da je volio slušati Celin Dion dok mu se baterija na telefonu nije ispraznila.

„Ali znaš – najviše onu pjesmu iz Titanika. Ta je za nas“, uz tužni osmijeh je prokomentariosao.