UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: O suzama, ciglama, knjigama i hrabrima Varšavskog geta, IN MEMORIAM Marcelu Reichu – Ranickom

Povezani članci

• Mandarine iz Opuzena
• Zija Dizdarević: Borba za visokog predstavnika
• Obama je crnac, dakle – Keljmendi je čist
• DAVID NAJAVIO: Vavilon će pasti, taj dan će doći
• Deveti mart i mi
• Vesna Pešić:Smrt na domaku srpskog sna

U te kasne noćne sate, ili ranojutarnje, kako želite, rujna 2013  Facebook prijatelj Predrag Finci, iz Londona, obavještava nas nekolicinu budnih da je u Njemačkoj umro književni kritičar  Marcel Reich – Ranicki,  za mene gospodin EMEREM, literaturna legenda moderne evropske književnosti. Doživio je, kako to Hašem hoće, određujući nam dužinu životne staze, 93 godine i još prije više od godine i pol iako teško bolestan, da ga u Bundestag (njemački parlament) povodom  međunarodnog dana Holokausta,  dovede do govornice njemačka kancelarka Angela Merkel, držeći ga ispod ruke. Govorio  je, ta starina i stijena od čovjeka, o svom životnom putu gdje je stanica bio i Varšavski geto, o Holokaustu, o obvezi antifašista, da vizentalovski prenose djeci, mladima poruke i pouke rata, da bi ta djeca govorila svojoj djeci…U zemlji gdje je literarni kritičar cijenjeno zanimanje bio je to posljednji, zadnji  javni nastup, 27.01.2012., kada je dojmljivim riječima  opisao kako je doživio  deportacije u logore uništenja, osobno protjerivanje iz Berlina u Varšavu…

GOVORIT ĆEMO JOŠ NAJMANJE TISUĆU GODINA!

 U Bundestagu svojevremeno je govorio i jedan od izraelskih predsjednika da bi ga nakon govora pitao jedan zastupnik: „Dobro, do kada ćete vi Židovi govoriti o Holokaustu, zar nije vrijeme da podvučemo crtu…?“

   „Još najmanje tisuću godina!“ odgovorio mu je izraelski predsjednik.

   Nije dobro kada se vijest o nečijoj smrti primi noću, nije dobro ili baš jest, ne znam, jer danju nas odvuku dalje obični, svakodnevni poslovi, a noću, pred svitanje, usredotočimo se na tu vijest, odlazeći u krpe s mišlju da umiru ljudi koji su nam u životu bili važni, a nismo ih nikada osobno upoznali. Zato ćete razumjeti da su mi se na vijest o smrti MMR-a, Marcela Reicha – Ranickog, orosile oči, kliznule su suze, jer osim što ima fizičkog oca, svaki zamalo čovjek ima svog duhovnog, ili više duhovnih otaca. Pročitao sam ukratko njegovu biografiju, zatim tražio tko je i što pisao o njemu, gospodinu nad gospodom, EMEREMU. Naišao sam na odličan zapis Miljenka Jergovića iz 2010 (subotnja matineja: „Književnost kao domovina“), u kojem se Jergović zalaže za hrvatski prijevod njegove autobiografije „Mein Leben“ (Moj život), gdje je zapravo tematizirao vrijeme i događaje vezane za Varšavski geto, i koja je postala svjetski bestseler, zatim sam uzeo u ruke album, gdje je moj pokojni otac  nalijepio  tekst iz zagrebačkog Studentskog lista od 17. svibnja 1973. pod naslovom ZA SMRT DOSTOJNU ČOVJEKA, i nadnaslovom „Varšavski geto, travnja 1943“

  I tu, na prostoru Varšavskog geta, prepliće se sudbina Reicha – Ranickog i moga sada pokojnog oca, logoraški broj Auschwitz – Birkenau 121 729. Naime, Reich – Ranicki deportiran je 1938. godine iz nacističkog Berlina u rodnu Poljsku da bi se našao u  okruženju Varšavskog geta, gdje su  budni stražari  motrili da zatočenici geta ne dođu u kontakt s vanjskim svijetom. Marcel Reich – Ranicki nije doživio  sudbinu 56065 sunarodnjaka koji su u rujnu 1943. precizno evidentirani kao mrtvi ili zarobljeni „Židovska stambena četvrt više ne postoji. Dizanjem u zrak varšavske sinagoge veleakcija je završena u 20 h i 15 min“, izvijestio je Juergen Strop svoje nadređene sredinom svibnja. Zadnji oružani sukobi zabilježeni su još u rujnu 1943., točno prije 70 godina. Slučaj je htio da je moj otac bio u logoru koji je formiran na prostoru Varšavskog geta nakon što je ovaj sravnjen sa zemljom, jer, kako ništa nije smjelo propasti i ostati neiskorišteno, čisteći cigle razrušenih zgrada.

   Iz tog geta pobjegao je Reich Ranicki i spasio glavu.

NAKON MORALNOG KOLAPSA, VJEROVAO U KULTURU

   MMR rođen je 1920. u Wloclaweku, gradu u kojemu se između 1489. i 1451. školovao Nikola Kopernik. Premda rođenjem Poljak, materinji jezik bio mu je njemački. Roditelji su mu bili poluasimilirani Židovi, otac neuspješni trgovac, majka rođena u Njemačkoj, nikada nije kako treba naučila poljski jezik. Znao je za sebe reći: “Pola  sam Poljak, pola Nijemac i jedan cijeli Židov!” Kada mu je otac 1929. bankrotirao, preselili su se uBerlin, grad u kojem će Marcel maturirati, a zatim 1938. biti protjeran, temeljem protužidovskih, rasnih zakona, i kao poljski državljanin. Rat ga je zatekao u Varšavi, u vrijeme prvih transporta za Treblinku, nakon Geta, sakrio se na selu, kod jednog Poljaka, 1944. pridružio se pokretu otpora… Ostalo je već povijest- medija, knjiga, literature, njegova osobna misija, da na svoj osebujan način popularizira knjigu i čitanje, kao što i dolikuje pripadniku “naroda knjige”.

Suosnivač  „Frankfurter Allgemeinen Zeitung”, Frank Schirrmacher, posjetio je još u srijedu 93-godišnjaka u domu  za njegu  starih i nemoćnih u Frankfurtu: „Posjetio sam ga u 14 sati. Prepoznao me je.” MMR, zvan i literarni papa, godinama je radio za FAZ koji  je prvi objavio: Marcel Reich – Ranicki ist tod! (M. Reich -Ranicki je mrtav). Umro je u četvrtak, dan poslije posjete prijatelja.

MMR, zna to i njegov prijatelj  Schirmacher, ali i mnogi koji se bave literaturom te njemačkim suočavanjem s prošlošću, da je bio  više i značajnije od literarnog kritičara. „To je bio jedan koji je nakon užasa  koje je preživio,  nakon protjerivanja, nakon uništenja njegove obitelji, potpunog moralnog kolapsa Nijemaca, došao natrag u Njemačku i vjerovao u kulturu“.

     Život je htio da budem jedan od onih koji je s velikom pažnjom i radošću gledao u Austriji, kao i drugi u milijunskoj TV publici, Literarni kvartet, emisiju o novim knjigama, književnicima, literaturi koju je vodio zamalo 14 godina. Helmut Karasek, kolega iz Literaturnog kvarteta i prijatelj, označio ga je kao genijalnog čovjeka.

VIDIMO SE, MARCEL!

    Da, treba zaista biti građaninom svijeta, odlučan, hrabar i u vremenu  kada je materijalno zamalo sve, uvjeravati ljude u moć duha, literature i knjige, vjerovati u kulturu. U vremenima oportunista i glavoklimavaca, kada se malo njih usudi reći caru da je gol, nije se ženirao pred TV kamerama poderati knjigu koja mu se nije sviđala, pred uključenim TV kamerama odbiti nagradu njemačke televizije koja mu je dodijeljena, uz obrazloženje da je ne želi primiti dok TV emitira većinom „dnevne  gluposti“ (listopad 2oo8.). Legendarne su njegove javne polemike s književnicima Guentherom Grassom, nobelovcem, i Martinom Walserom

Reich-Ranicki, koji nije smio studirati u nacističko vrijeme, koji zapravo nije proveo ni dana na nekom fakultetu, imajući svoje samostalno učilište, crpeći znanja svaki dan i cijeli život, primio je za svoj rad brojna priznanja i čak devet počasnih doktorata, zadnje, od Humbold univerziteta u Berlinu  i sveučilišta u Tel Avivu.

   Ima li u nas, u Hrvatskoj književne kritike, ima li je u medijima ex-Jugoslavije, zar je nogomet postao sto puta važniji od dobre literature, tko se još sjeća Igora Mandića, da li je zanijemio Igor, zar uistinu smo postali masovno glavoklimavci, zar uistinu ne možemo bar nešto naučiti od promicatelja demokratskih vrijednosti i erudite Reicha – Ranickog?? Od onoga koji se usudio reći da kada se spomene nijemstvo u zadnjih sto godina prvo mu padaju na um Adolf Hitler i Thomas Mann, i naravno opredjeljenje za – Thomasa Manna!

זכרונו לברכה ZIHRONO LIVRAHA, זײל!  Blessed memory! Pokoj mu duši! Mir s tobom, pokojnim!

    Vidimo se Marcel, ako ne prije, u mesijanskom vremenu!

(20.09. 2013.)