Zija Dizdarević: Borba za visokog predstavnika

Izdvajamo

• Ali ovdje je riječ o krajnje ozbiljnom političkom pitanju. Valja nam sačekati odgovor na pitanje da li je to u njemačkim vlastima sazrela svijest o potrebi zaokreta u odnosu prema BiH? I da li je tajnovito isticanje svog kandidata izraz te promjene? Njemačka odlučnost i akcija za boljitak bh. države itekako bi dobro došla.

Povezani članci

• Heni Erceg: Koliko demokracije
• Sova je u socijalizmu bolje zarađivao kao taksist u Pločama nego na radu u Njemačkoj
• Adi Šarić: Napravit ćemo Mostar boljim nego što je ikada bio
• Francuski intelektualci pisali austrijskom ministru vanjskih poslova: Hitno oslobodite Divjaka
• Friščić svjedok obrane podravkaša
• SDA je saučesnik u negiranju genocida

foto klix.ba

Inzko je u pravu u stavu da za budućnost BiH nije presudna promjena visokog predstavnika nego “promjena paradigme” i, u vezi s tim, stabilna, planirana i snažna politika usaglašena na liniji Washington-Bruxelles-Berlin. Ipak, važno je ne samo odakle će i s kakvim zaleđem biti budući visoki predstavnik već i o kakvoj se ličnosti radi. Taj posao, ako se hoće raditi kako treba, ne trpi činovničku ograničenost, traži jak karakter, osobu koja je autoritet po sebi. Treba nam visoki predstavnik s uistinu visokom odgovornošću, prvenstveno prema bh. građanima, Bosancima i Hercegovcima koji to uistinu jesu, i, njihovoj državi.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko potvrdio je austrijskoj novinskoj agenciji (APA) pred kraj 2020-te da Njemačka predlaže za njegovog nasljednika političara (CSU) Kršćansko-socijalne unije Christiana Schmidta, poslanika Bundestaga posvećenog spoljnopolitičkim pitanjima. Do ovog trena ta informacija nema punu zvaničnost iz Berlina, ali, uz ostalo, njemačka ambasadorica u BiH Margret Uebber srela se uoči Nove godine sa članovima državnog Predsjedništva Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem, ne želeći kazati ništa o sadržaju razgovora. Posredne vijesti potvrđuju da je bila u pitanju smjena visokog predstavnika.

S druge strane, nimalo nevažno za ovu temu, Berlin je ostao pri odluci da se nakon podugog prekida završi gradnja Sjevernog toka 2 kojim će ruski plin stizati  Njemačku – gdje je već sad udio tog energenta oko 50 odsto. Na pitanje povodom suprotstavljanja plinovodu Sjedinjenih Američkih Država i priče o mogućim američkim sankcijama u vezi s tim, njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas na izmaku prošle godine je rezolutan: “Ne treba razgovarati o evropskom suverenitetu ako to podrazumijeva da sve što radimo u budućnosti bude onako kako to Washington želi”. Dakle, nije riječ samo o Sjeveru 2.

Spram visoke politike stoji zaprepašćujuća vijest da je dvanaestogodišnja učenica u bošnjačkom povratničkom selu Sjenina Rijeka, kod Doboja (Republika Srpska), kažnjena smanjenom ocjenom iz vladanja jer nije bila na nastavi na Dan državnosti BiH (portal politički.ba). Da apsurd bude kompletan odluku je potpisala direktorica škole Mevlida Dervišefendić. O tom nasilju nad djetetom u obrazovnoj ustanovi, što svjedoči, uz ostalo, o prijetećoj mržnji u “Srpskoj” prema bh. državi, biće još riječi u završnici ovog napisa.

Vijest, omalovažavanje, istina

Po ko zna koji put novinar Avdo Avdić je pravo zakuhao. Objelodanivši namjeru Berlina da ponovo zauzme poziciju visokog predstavnika u BiH uzburkao je političko-medijski prostor. Prvo i javno najnervoznije reagovanje došlo je od negdašnjeg člana Bundestaga, zastupnika CDU (Kršćansko-demokratska unija) Stefana Schwarza. Autor teksta na njemačkom (kažu kraćem i oštrijem) i dužem na engleskom je koristio odbijajući rječnik. Osim što je Avdića nazvao komičarem, plaćenikom, čovjekom što piše smeće i gluposti i koji je produžena ruka obavještajnih struktura i tsl. – pet puta je upotrijebio riječ s..nje. To, najprije, govori o Schwarzu. Pri tom ne treba zanemariti da je počasni građanin Sarajeva, Goražda i Bosanske Krupe, zasluživši to zalaganjem za BiH tokom agresije.

Nema razloga da advokatišem Avdiću (uostalom prema meni se ponio krajnje neprofesionalno i ljudski nekorektno kada je šefovao u FTV-a, ali ima moju podršku u onome što radi kada je riječ o stvarima od javne koristi – izvinite na ovoj digresiji lične naravi) i nije mi namjera odbrana kolege po struci, već ukazivanje na relevantno u ovom sporu. Avdić, kao kolumnista Oslobođenja začuđujuće je mirno, gotovo defanzivno odgovorio na napade. Očito, Avdić je rekao istinu o njemačkim aspiracijama prema OHR-u, razložno ukazao na faktor Sjever 2 kao prvorazrednu energostratešku i time geopolitičku činjenicu, potkrijepio bliskost nepotvrđenog kandidata za šefa OHR-a s HDZ-ovskom vrhuškom, iznoseći podatak da je od zvaničnog Zagreba dobio odlikovanje Ante Starčevića, i, ukazavši, pri tom, da su mu dobitnici i haški osuđenici. To nije nevažno ali ni odlučujuće u razmatranju ovog, već, slučaja.

Schwarz naglasak stavlja na Avdićevu ocjenu da ovim potezima Njemačka radi iza leđa SAD u sprezi sa Rusijom. Avdić ne iznosi dokaze za takvu uznemirujuću tvrdnju. Ali je vidno da je oba jaka poteza Berlin povukao u vrijeme američkog međuvlašća, ne čekajući inauguraciju Joa Bidena, iznošenje njegove spoljnopolitičke platforme i susret kancelarke Angele Merkel s njim.

Njemačka i BiH

U gledanju na stanje u Bosni i Hercegovini i šta bi trebalo da učine međunarodni autoriteti ovdje, pogotovo sad kada je u fokusu angažman Njemačke, nezaobilazno je imati u vidu iskustvo i viđenje Christiana Schwarz-Schilling, koji je bio visoki predstavnik 2006. i 2007. godine. On je takođe ljut zbog Avdićevog pisanje i podržava kandidaturu Christiana Schmidta, koji se drži sasma suzdržano.

U procjenjivanju da li bi za Bosnu i Hercegovinu bilo dobro da ponovo Nijemac bude na čelu OHR-a (valjda imamo pravo da kažemo šta mislimo o tome što nas se životno tiče), smatram važnijim šta je kazivao Christian Schwarz-Schilling o bh. tragediji i odnosu međunarodnih autoriteta, posebice Evropske unije, pa i Njemačke tim povodom.

Schwarz-Schilling je dao ostavku 1992. godine kao ministar za komunikacije, jer je bio ljut što je Njemačka bila pasivna spram zločina na prostorima bivše Jugoslavije, odbijajući tumačenje kancelara Helmuta Kohla da Ustav Njemačke ne dozvoljava vojno uplitanje. Navodi se da je odlazeći ministar  rekao kancelaru “da se srami” što pripada takvoj vladi i da je u politiku ušao upravo da bi spriječio da se nacistička zvjerstva “nikada ne ponove”.

Za austrijski list Standard Schwarz-Schilling je opsežno govorio povodom svoje knjige Proigrani mir u BiH koja već naslovom mnogo kazuje. Autor piše kako mu je: “potpuno zagonetno kako se moglo desiti – ako se ima u vidu jačina saveza kakav je NATO koji nas je 50 godina štitio od moćnog protivnika Sovjetskog saveza – da jednom relativnom malom agresoru u Evropi pođe za rukom da prekorači sve granice, drži gradove u opsadi, sistematski ubija stotine hiljada civila ili ih natjera u bijeg, zapali njihove kuće i počini najteže zločine protiv čovječnosti”. Za ponašanje Evropske zajednice (kasnije unije) kaže: “Vidno se skretao pogled”, te “I danas mnogi Evropljani reaguju popustljivo i sa appeasmentom-om (mogući prevod –ublažavanjem – o.a.), iako se nastavlja agresija na BiH”, pa “Neki u EU vjeruju, kao i fatalnih 90-tih, da se radio tome da se tri naroda navedu na saradnju. Stoga oni već decenijama podržavaju nacionaliste u BiH, a ne predstavnike građanske opcije”. U drugoj prilici na tezu o tome da domaća politika u BiH mora sama riješiti svoje probleme, Scwarz-Shilling je reagovao podsjećanjem da je i poslijeratnoj Njemačkoj bila nužna međunarodna pomoć za denacifikaciju.

Tu dolazimo do SAD i Joa Bidena kojem je autor posvetio cijeli odlomak knjige: “Biden je još 1993., nakon posjete Bosni i Hercegovini, kritikovao Zapad, naglašavajući odgovornost SAD kao vodeće zemlje Zapada. Tadašnji senator je jasno stavio do znanja da u BiH nije u pitanju građanski rat, kako su ga prije svega u Evropi nazivali, već da je u pitanju napadački rat na priznatu i suverenu državu uz pomoć Srbije i Crne Gore. Zato je tražio vojnu intervenciju (…) Čak je dvije godine prije Srebrenice rekao da bi Srebrenica mogla postati nova Gernika”.

Schwarz-Shillng ističe da je bio šokiran što je tadašnji šef diplomatije Klaus Kinkel sa devet redaka reagovao na Bidenov izvještaj, dodavši da su mjere koje je Biden predložio bile tako efikasne da se rat mogao završiti još 1993. godine. Schwarz-Shilling i zaključuje: “Moram izreći tužnu činjenicu da se zbog stava evropskih država, uključujući i Njemačku rat produžio za više od dvije godine”.

Posmatrajući sadašnje odnose na pravcu Hrvatska-Njemačka, CDU-CSU-HDZ, bliskost kancelarke Angele Merkel i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, te tolerisanje obnove nacifašističkih ideja reafirmacijom ustaštva i endehazijskog sentimenta u Hrvatskoj i miješanja Zagreba u unutrašnje odnose u BiH – razumljivo je da to izaziva skepsu kod Bosanaca i Hercegovaca vjernih bh. ideji. Tu je i podozrenje zbog nedavne vezane posjete ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Beogradu-Istočnom Sarajevu-Sarajevu-Zagrebu i njegovih posebnih susreta sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem.

Istina, i iz Bundestaga stižu i žestoke kritike zbog politike Čovića i podrške tomu hrvatskih vlasti, posebice kada se radi o stavovima Josipa Juratovića iz SPD-a. Naravno, ne smiju se zaboraviti dobri potezi Njemačke prema BiH, naročito u humanitarnom domenu, prihvatu izbjeglih i pomoći u poraću.

Ali ovdje je riječ o krajnje ozbiljnom političkom pitanju. Valja nam sačekati odgovor na pitanje da li je to u njemačkim vlastima sazrela svijest o potrebi zaokreta u odnosu prema BiH? I da li je tajnovito isticanje svog kandidata izraz te promjene? Njemačka odlučnost i akcija za boljitak bh. države itekako bi dobro došla.

Na zvaničnoj web stranici njemačke ambasade u Sarajevu o odnosu sa i prema BiH piše (samo): Njemačka je 1992. godine priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu (BiH) i od tada održava diplomatske odnose sa Bosnom i Hercegovinom. 1994. godine je otvorena Njemačka ambasada u Sarajevu. Savezna Republika Njemačka sudjeluje u poslijeratnoj izgradnji Bosne i Hercegovine i njeguje bilateralne odnose. Takođe, učestvuje u izgradnji na multilateralnoj razini te u mnogobrojnim međunarodnim forumima. Mora se istaknuti da je Njemačka članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, koji rukovodi implementacijom Daytonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini.

Upada u oči naglašavanje da UO PIC-a (Vijeće za provedbu mira) rukovodi implementacijom Daytonskog mirovnog sporazuma. PIC (sa 55 zemalja) je (post)dejtonska izmišljotina koja je tokom godina ograničavala, slabila pa i suspendovala mandat visokog predstavnika i njegove Bonske ovlasti.

(Ne)moć visokog predstavnika

Konačnu riječ o OHR-u i visokom predstavniku daje Savjet bezbjednosti OUN-a. To znači da je nužna saglasnost stalnih članica s pravom veta – Kine, Francuske, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD.

Šta će se zbiti s nasljednikom Inzka zavisi prethodno od pregovaranja i dogovoranja, strateškog nadmetanja i političkog nadmudrivanja između SAD, EU (Njemačke, prije svih) i Rusije. U toj svojevrsnoj geopolitičkoj trgovini jedan od aduta koji koristi Moskva je uticaj na Balkanu. U tom globalnom razmatranju biće omeđen i odnos prema bh. državi.

Dvije krupne kadrovske činjenice bitno će uticati na tok stvari u ovoj godini – dolazak Joa Bidena u Bijelu kuću i odlazak Angele Merkel s kancelarskog mjesta. Važan je i tajming, kada je Merkel u pitanju. Uskoro će biti određen njen nasljednik na kongresu CDU, a priča o novom kancelaru biće završena nakon izbora u jesen. Dakle, važno je šta će se desiti u međuvremenu.

U posljednje vrijeme su stizali signali da je Amerika nanovo zainteresovana za mjesto visokog predstavnika, čemu se opirala Evropska unija. Vodeći računa i o tome, kao alternativa u Washingtonu se spominje opcija da to bude Kanađanin.

Kada je riječ o drugim državama od najšireg međunarodnog uticaja, bitna je riječ Francuske, čiji je favorit i glavni partner na ovim prostorima Srbija. Beogradu je posebno sklona i Velika Britanija, ali je London zauzeo pozitivan i vrlo angažovan stav prema BiH od mandata Paddy Ashdawna naovamo. Tražiće se i riječ Kine koja je do sada bila sklona stavovima Moskve i Beograda u odnosu prema BiH. I Turska će nastojati da se udjene u ovu priču.

Kako god bilo, jedino korisno za BiH i smirivanje na ovim prostorima je redefinisanje uloge međunarodnih autoriteta ovdje i početak demontaže (post)dejtonskog konstrukta. To traži zahvate unutar političko-ustavnog kompleksa; zaustavljanje obnavljanja ratnih politika u i prema BiH, slavljenja ratnih zločinaca i negiranja genocida; udar na korupcionaško-klijentelističko-nepotističko-pljačkaški supstrat vladanja u BiH; promjenu odnosa političkih snaga; preobražaj sigurnosnog i pravosudnog sistema za udaranje temelja vladavini prava; ravnopravnost svih građana na cijelom prostoru države, što uključuje neodložnu provedbu odluka Evropskog suda za ljudska prava a čime bi se otklonile diskriminirajuće ustavne i zakonske odredbe (ne samo) u izbornom sistemu…

Inzko je u pravu u stavu da za budućnost BiH nije presudna promjena visokog predstavnika nego “promjena paradigme” i, u vezi s tim, stabilna, planirana i snažna politika usaglašena na liniji Washington-Bruxelles-Berlin. Ipak, važno je ne samo odakle će i s kakvim zaleđem biti budući visoki predstavnik već i o kakvoj se ličnosti radi. Taj posao, ako se hoće raditi kako treba, ne trpi činovničku ograničenost, traži jak karakter, osobu koja je autoritet po sebi. Treba nam visoki predstavnik s uistinu visokom odgovornošću, prvenstveno prema bh. građanima, Bosancima i Hercegovcima koji to uistinu jesu, i, njihovoj državi.

Dakle, čovjek koji razumije šta, uz ostalo znači, kažnjavanje učenice koja je sa roditeljima i njihovim prijateljima slavila praznik po zakonu koji je važeći, a što je izričito potvrđeno i u Mirovnom sporazumu. Razrednik koji je tražio kažnjavanje je postupio sramotno, sasma suprotno zvanju pedagoga. Za njega (ili nju) i tu zlosrećnu direktoricu je važniji ignorantski zakon entiteta RS koji negira Dan državnosti BiH nego li Mirovni sporazum, državni Ustav i Zakon o praznicima. To diskriminatorsko obilježavanje djevojčice šalje snop toksičnih poruka svoj djeci i drugima u tom entitetu a i širom zemlje. To je još jedna od nepodnošljivo gorkih istina o tome šta se sve zbiva u poratnom bh. društvu.