Umjetnost obmane

Povezani članci

• „Kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole se javno
• Špijunski zadatak rušenja Josipa Broza
• Tek jedna obična parada, ili…
• Zimski uspon “Nomada” na Sofe – Davor Ciganković
• Festival ulične umjetnosti FUU 2016
• Nihad Čolpa: Dom naroda je institucija za preglasavanje većine od strane manjine

Brutalni i primitivni fizički napad novinara Mahira Sokolije na prof. dr. Envera Kazaza, i izostala reakcija javnog mnijenja i same države na pojavu ovakvog grubog nasilništva i primitivizma od strane intelektualaca, otvara brojna urgentna pitanje za akademsku zajednicu BiH.

Mnogo godina ranije poznati kineski umjetnik Aj Vejvej, koji je postao poznat širom svijeta  svojom borbom protiv režimskog ugrožavanja slobode govora, postavit će pitanje koje će evo u 21 stoljeću, ovdje kod nas, tako reći u srcu Evrope, postati pitanjem opstanka intelektualaca: Kako reagovati, budući da su intelektualci izdali čovječanstvo?

To pitanje koje je postavio umjetnik u nešto parafraziranom obliku sada se kod nas nameće u mnogo izoštrenijem moralnom i kulturnom diskursu kada se u ulozi batinaša i žrtve batinjanja nađu sami intelektualci, što se najmanje moglo očekivati u zemlji koja ipak pripada najužem krugu Evropske civilizacije, i u gradu olimpijskih igara.

Sasvim sigurno da prof. dr. Enver Kazaz nije očekivao da će primiti bilo kakvu nagradu niti društvenu promociju za svoje kritičko pisanje o nedvojbeno negativnim i izuzetno štetnim pojavama u zajednici kojoj sam pripada. Nije očekivao ni da će biti pozvan od ma kojeg Univerziteta u Bosni Hercegovini ili od strane akademske zajednice Bosne i Hercegovine, da održi predavanja o moralu, ljudskom dostojanstvu i ljudskoj hrabrosti. Ali vjerujem nije ni očekivao fizički napad, bar ne od svog bivšeg studenata, novinara koji bi po prirodi svoje profesije trebao da bude na strani onog koji ukazuje na probleme društva kojem i sam pripada. I eto tako susreli smo se, ne baš prvi put, da intelektualci koji bi trebali da otvaraju prostor za javnu kritiku negativnosti, kriminala, nepotizma i korupcije, zauzimaju stav batinaša i egzekutora u ime onih koji ih vode u crn ponor obmane iza kojeg nema ništa izuzev zastora nasilja, nemorala i kriminala. I otud pitanje  kako reagirati na tu sada novonastalu situaciju u kojoj počinje egzekucija intelektualaca od strane intelektualaca. Strašan je to test ne samo za Prof. Kazaza već isto tako i za sve nas koji osuđujemo sve ono što se dešava na političkoj sceni BiH, na kojoj sada izrasta i novi fenomen, fenomen intelektualca-batinaša.

Svi smo prećutali sličan napad na prof. dr. Slavu Kukića, prešutjeli smo brutalne napade od strane rektora Univerziteta u Bihaću Fadila Islamovića, prof. dr. Mirsada Veladžića na njihovog kolegu profesora samo zato što se drznuo da ih javno opomene da zapošljavanje njihovog sopstvenog sina i supruge na istom Univerzitetu u mementu kada zauzimaju poziciju rektora, nije moralno i etički spojivo sa prirodom akademske zajednice.

Nažalost, sve te batinaško-mafijaške impregnacije sa intelektualnim elitama, što danas izgleda postaje sastavni dio političke pozirnice BiH, mi ćemo pratiti sa pristojne distance, bez i jednog znaka protesta, bez otpora nasilju prema slobodno izgovorenoj riječi, prema kritici. A prof. dr. Enver Kazaz ništa zapravo nije rekao što mi i cijelo društvo nismo znali dugo vremena. Ono što njega razlikuje od nas sviju to je što on ima više ljudske hrabrosti, ljudskog poštenja i intelektualnog digniteta, i više senzibiliteta prema zajednici i narodu kojem pripada. On je imao dovoljno moralne snage, intelektualnog poštenja i građanske odvažnosti da javno govori o svim anomalijama i kriminalu koji se dešava u najvišim krugovima naših političkih elita i to imenom i prezimenom onih koji su nosioci tog pogubnog kriminalnog talasa u najvišim političkim krugovima.

Kada je samo dvije-tri sedmice ranije novinar Zvonimir Nikolić pisao o Draganu Čoviću ne kao takvom već o Draganu Čoviću kao članu Predsjedništva BiH, sa punom deskripcijom njegovih zločina prema sopstvenom narodu, za razliku od mnogi nas koji će o našim Draganima, Miloradima i Bakirima pisati bezimeno, kao o nekim prirodnim nepogodama koje su nas zadesila bez naše krivnje i odgovornosti i protiv kojih se ne možemo i ne trebamo boriti. Samo pojedini hrabri medij, kao portal TAČNO, prenijeli su to što je Zvonimir Nikolić imao hrabrosti i ljudskog digniteta da upozori prije svega hrvatski narod u BiH kakav ga obskurni lik vodi ka ponoru ljudskog morala i dostojanstva. To upravo čini i prof. dr. Enver Kazaz.

I upravo zbog toga, zbog te otvorenosti, zbog ljudskog digniteta i hrabrosti koju nose sa sobom intelektualci kao što su prof. dr. Enver Kazaz i novinar Zvonimir Nikolić,  moraju  biti uništeni i razapeti na stub srama i postavljeni kao meta, ne više samo za kriminalne gangove, već i za same intelekualace, profesore, novinare… koji će od najviših političkih krugova, upravo onih koje Enver Kazaz i Zvonimir Nikolić tako precizno i sa puno sarkazma pogađaju svojom kritikom, za svoju batinašku ulogu dobiti neznatne, male, sitne beneficije, koje su dovoljne za tako male i mizerne ljudske likove.

Očigledno radi se o novoj strategiji vladajućih političkih elita u marginaliziranim zajednicama: kreirati konfrontaciju izmeđju onih koji bi po prirodi stvari trebali pripadati jednom krugu kritički raspoloženih intelektualaca i umjetnika. Ti koji vladaju sa tim marginaliziranim, zatvorenim i siromašnim zajednicama, sasvim dobro znaju da kreativnost kritike prof. Envera Kazaza, novinara Zvonimira Nikolića i drugih sličnih njima, posjeduje moć kojim se prevazilazi siromaštvo prošlosti iz koje izvire njihova moć manipulacije i spinovanja sa sopstvenim narodom. Znaju oni da imaginacija njihove kreativne kritike otvara nove prostore razmišljanja i postaje moć djelovanja mladih generacija koje ne bi da žive izolovano u siromaštvu i nepodnošljivoj mržnji prema drugima, što im politički establišment preko državnih institucija tako uporno nameće.

Dobro znaju novokomponirane nacionalne političke elite u ovakvim marginalnim društvima kriminala, korupcije, nepotizma i nemorala, kao što je naše, da bez javne kritike njihov kriminal, nemoral i korupcija ostaju bez lica, nevidljivi, daleki i nepristupačni pravdi. Znaju oni da tamo gdje nema otvorene kritike, istina je samo ono što dolazi od njih samih gdje njihova propaganda postaje informacija a obični građanin postaje njihov sljedbenik koji je spreman da im vjeruje i da ih sluša bez ikakvog pogovora, kao što je nesretni Mahir Sokolija.

Otuda za njih prof. dr. Enver Kazaz, novinar Zvonimir Nikolić  i njima slični, nisu ništa drugo do državni neprijatelji koji postaju legitimni cilj batinaških kolona koje nastupaju pod dirigentskom palicom kriminaliziranih političkih lidera koji svoju legitimnost nalaze u izbornom klišeu političkih nacionalnih partija koji otkriva sav apsurd i nadmoć nacije ovdje na Balkanu.