UDJEL ĐAVLA / OBIČNI KOKOŠAR

Izdvajamo

• Zdravko Mamić bio je i ostao običan kokošar, mali švercer i bitanga, i to sam shvatio kada je u suzama molio Ranka Ostojića da mu oprosti. Da se on samo zajebavao.

Povezani članci

• Uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta
• Grozdana Cvitan u HNK Mostar: Transgeneracijska trauma i potreba za suočavanjem s njom
• Entiteti sa malo pameti
• ŠTA JE PREMIJER HRVATSKE RADIO U FRANCUSKOJ?
• Božica Jelušić: BARBAROGENIJSKI SLAVOPOJ
• Tomislav Jakić: Nisam zavijao s vukovima

Pravi i stvarni jad ove zemlje oduvijek je ležao u njenim ljudima, u najgorima koji su izašli ispod njena kamenja. Pamtite vjerujem te i takve likove koji su izmigoljili devedesetih iz svojih rupa, sa tribina stadiona na kojima su započinjali svoje prve poduzetničke korake prodavajući kokice, pivo i sjedalice od stiropora. Ti i takvi u to su vrijeme dizali ljudima kafiće i poslovne objekte u zrak pod okriljem noći, švercali ulje i šećer pa ga prodavali u svojim mini – marketima u improviziranim garažama, otvarali videoteke ne plaćajući najamninu, da bi na koncu u maskirnim uniformama ulazili ljudima u stanove, te u polusvijetu krim – miljea krali automobile, nabavljali oružje i streljivo, prokazivali nelojalne Srbe.

Ti i takvi, a bilo ih je u svakom gradu, u svakom kvartu, u svakoj ulici, u toj su dekadi našli zajedničku političku zaštitu u pokretu kako su ga od milja nazvali, a zapravo su imali sreće. Dovoljno sreće da rahmetli Tuđman voli belot, tenis i nogomet, a oni su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nikada na frontu, nikada na čukama, ali uvijek predano u loži ili na teniskom terenu spremni da narcisoidnom predsjedniku dodaju ručnik ili puste meč, predaju partiju karata. Taj nazovimo ga polusvijet, jer ruku na srce nikada i nije bio ništa drugo, preko noći je zamijenio dotrajale stojadine skupocjenim terencima, a onima koji nisu imali sreće da ih mimoiđe njihov poduzetnički talent otpočeo je pakao.

Taj pakao mogli ste vidjeti na licu Luke Modrića, taj pakao mogli ste vidjeti na licu Dejana Lovrena, taj pakao mogli ste isčitati iz transkripata ugovora sa Eduardom da Silvom. Zaboravili su svi tog tamnoputog momka kojem je Zdravko Mamić u zenitu svog poduzetničkog zanosa gurnuo pod nos klasičan ropski, doživotni ugovor, momka kojeg je onomad prodao Arsenalu za 10–tak milijuna eura da bi sav novac „otišao u klub“. Bez ikakve potvrde, bez ikakvog traga do dana današnjeg. Eduardo da Silva jedini je nogometaš na kugli zemaljskoj koji je sklopio ugovor sa posrednikom do kraja svoje nogometne karijere. Slične ugovore potpisivali su Ćorluka, Modrić, Lovren, Balaban, Kovačić, Vukojevič, Leko, Vrsaljko i na desetine anonimnih igrača koje je taj kokošar preprodavao kao meso u zenitu svoje poduzetničke karijere. No nije bio sam, naravno. Stotine sličnih priča ispisala je novija hrvatska povijest.

Od Todorića do Kutle, od Gucića do Keruma, svi, ali baš svi imali su odriješene ruke i radilli su što im je padalo na pamet. Taj pakao, kažem, jer nema većeg pakla pasti u ruke hrvatskom poduzetniku kojege je blagoslovio HDZ. Jednostavno nema. Taj će vas gad tjerati da radite dok ne skapate ili crknete od iznemoglosti, taj će gad kupovati nove jahte i zgrtati milijune na vašoj nevolji i talentu, taj će vas gad oroboti do kože, jer gadovi su ostali isti, kokošari koji znaju kako su počeli i što znači biti gladan. Što znači nemati, smrzavati guzicu na stadionu dok ti se svi smiju u lice.

No taj će smijeh prisjesti mnogima.

Zdravka Mamića upoznao sam slučajno. Povodom urnebesnog suđenja još jednom kokošaru, Velimiru Bujanecu, za uvredu i klevetu, zatekli smo se u Osijeku zajedno as ekipom RTL Vijesti. U restoranu do sudnice razgovarao sam sa Rankom Ostojićem koji je od rečenog Bujaneca dobio tužbu za klevetu kada je preko vrata ušao Zdravko Mamić. U srpnju 2015. Ranko Ostojić u Dnevniku Nove TV prozvao je Zdravka Mamića i obavjestio javnost da je isti pozvan na obavijesni razgovor. „On je to izrijekom odbio, pa ne može kazati da o tome ništa ne zna“, ustvrdio je tada Ostojić, kazavši kako on kao ministar nije ovlašten da kriminalce poziva na razgovore, već je njihovo da se odazovu na poziv pravosuđa i policije.

Zdravko Mamić, tada u zenitu svoje karijere, izveo je jedan od svojih najboljih performansa tu večer te se uživo javio iz Slovenije nazvavši ministra Ostojića manipulatorom i lažovom. Pobješnjeli Mamić sipao je tada uvrede i teške riječi, a njih dvojica nikada se više nisu susreli do tog dana, dvije godine kasnije u restoranu u Osijeku.

Zdravko Mamić prišao je stolu i na svoj klasičan način raskopčao košulju kazavši Ostojiću da mu puca u prsa. Kleknuvši na koljena izvodio je još jedan u nizu svojih performansa, ali Ostojiću nije bilo do Mamićeva kajanja. I tada, u tom momentu shvatio sam sav jad tih kokošara tipa Zdravko Mamić kada se suoče sa nekim „jačim“ kao što su se godinama prije ulizivali moćnima i jačima od sebe da bi malo po malo dolazili do statusa koji ih je zauvijek odvojio od špica, kokica i sjedalica od stiropora. Ali nikada od onoga što jesu. Od svoje kokošarske prirode. Zdravko Mamić bio je i ostao običan kokošar, mali švercer i bitanga, i to sam shvatio kada je u suzama molio Ranka Ostojića da mu oprosti. Da se on samo zajebavao.

Kada se ponudio da nam plati večeru, piće, tamburaše, mi smo se s gađenjam pokupili iz restorana u koji je ušao sa svojom svitom odvjetnika, klauna i ulizica. Taj cirkus nismo mogli, niti imali želje gledati.

Te tragikomične prigode sjetio sam se danas kada je isti taj Zdravko Mamić ponovo izveo svoj možda zadnji performans, optužujući u stilu Bujaneca i generala Glasnovića zombije Jugoslavije koji se nikada nisu pomirili sa Hrvatskom za koju je on toliko dao, koji mrze samu riječ Hrvatska, a Ranko Ostojić im je izgleda na čelu. Čelu te sekte zbog koje je otišlo toliko mladih, sekte koja uporno po medijima stvara negativnu sliku o našoj voljenoj domovini, sekte koja sustavno i manijakalno prokazuje njih, prave Hrvate koji su ginuli za ovu svetu grudu, koji su od nje napravili ovo što je ona danas.

Pravi i stvarni jad ove zemlje oduvijek je ležao u njenim ljudima, u najgorima koji su izašli ispod njena kamenja. Pamtite vjerujem te i takve likove koji su izmigoljili devedesetih iz svojih rupa, sa tribina stadiona na kojima su započinjali svoje prve poduzetničke korake prodavajući kokice, pivo i sjedalice od stiropora. Ti i takvi u to su vrijeme dizali ljudima kafiće i poslovne objekte u zrak pod okriljem noći, švercali ulje i šećer pa ga prodavali u svojim mini – marketima u improviziranim garažama, otvarali videoteke ne plaćajući najamninu, da bi na koncu u maskirnim uniformama ulazili ljudima u stanove, te u polusvijetu krim – miljea krali automobile, nabavljali oružje i streljivo, prokazivali nelojalne Srbe.

Taj kokošarski svijet živi i parazitira nad svima nama, a mi koji ga jako dobro poznajemo šutimo sva ova desetljeća prepadnuti od tih spodoba koji su nam u stanju dignuti auto u zrak, postaviti bombu ili nas jednostavno financijski uništiti tužbama, ovrhama i čudnim „tehnološkim viškovima.“ Tih i takvih bojimo se sve ove godine i od tih i takvih spodoba u crnom koji zavijaju Thompsona, lijepe harmonikašima stotine eura na čelo, kite Crkve svojim donacijama, strepimo i u vječnom smo strahu.

I kada ih napokon uhvate šutimo isto.

Jer znamo da će izaći, ili da su dovoljno bogati da nam i iz zatvora nanesu štetu. I to je naše prokletstvo i zbog toga ova nesretna zemlja nema šanse. Zbog straha koji se uvukao u kosti njenim građanima. Straha koji je započeo one noći devedesetih kada su te spodobe izvele prvog nam susjeda iz stana i uselile se u isti. Straha koji je započeo kada one noći kada su ti i takvi zavladali ovom zemljom, svim njenim resursima i na koncu svima nama. Zavladali strahom. No jedno je sigurno i jedno je činjenica. Taj život u strahu svih ovih godina život je koji nema opravdanja. Živjeti tako i na taj način nije dostojno ničega doli običnog prezira. Prezira od drugih i na koncu prezira pred vlastitim ogledalom.

Jer vam živote nisu uništili kvalitetni kriminalci.

Već obični kokošari.

Splitski dnevnik RTL