U Ždrel(c)u dosade (kraj)

Povezani članci

• Brian Eno dolazi u Sarajevo
• Krleža iz Ciste Provo
• Viktor Ivančić: Prelazak sa biznisa zločina na zločin biznisa
• Deklaracija o otvorenosti parlamenata
• Iz Carinskog Sindikata Hrvatske traže ostvarivanje prava na sindikalno organiziranje i djelovanje
• Novopečeni Jadranski PIRATI primjenjuju “Obalno pravo” iz srednjeg vijeka?

Sarajevo, Brodovi

Poslije kraćeg zaustavljanja u Sarajevu, gdje je Rašet roditeljima kupio rezbarenu kutijicu sa ugraviranim logom Čaršije, svraćamo do mojih Sarića, koji imaju malu, ljupku kuću blizu aerodroma. Zezamo se i, u hladu mladih šljiva i krušaka, uz divno rashlađenu šljívu i krúšku, od srca smijemo Rašetu. On nam, naime, demonstrira onih ovog ljeta naučenih nekoliko riječi bosanskog jezika. Ide to, ide. Još par ovakvih ljetovanja, i biće od njega “čistokrvni” Bosanac. To jest – Hercegovac.

  Ovdje mi je baš lijepo. Uvijek se vratim u davne studentske dane, kad sam stanovao kod strine, i pokojnog strica koga sam volio najviše od sve rodbine, uključujući i neprevaziđenog Daju. Samo, oni su tada stanovali u Hrasnom, blizu Grbavice. Ulica se  zvala Varaždinska, a komšija nam je bio nekad čuveni igrač “Želje” i reprezentacije Meša Baždarević.

   Koliko sam se samo puta, slatko umoran, u gluho doba noći, pješke vraćao na tu adresu, poslije dugih, uzbudljivih studentskih dana: predavanja (vrlo kratko, sporedno), pa “brzi” burek ili krompiruša u maloj buregdžinici na Marindvoru. Zatim duga šetnja Gradom, zurenje u nove naslove u knjižarama i duge noge lijepih Sarajki i, možda, još ljepših provincijalki što, kao i ja, u šeher dođoše žedne zvanja i avantura… I, na koncu, slatka “tačka na i”, kafana. Ili kafić? Obližnji “Makarska”, “Zagreb”, ili pak podrum-restoran bivšeg hotela “Beograd”, u kome čovjek začas izgubi svaki pojam o vremenu, i mjestu zbivanja. Pa se lijepo opije od tog zaborava. Ili ipak kafić “Davorin”, vlasništvo, bezbeli, Davorina Popovića iz Indexa, čije su zidne tapete bile, u stvari, kopije pisama njegovih obožavatelja i, mnogo više, obožavateljki iz svih krajeva bivše Juge, od Triglava do Đevđelije.

   Kao što to obično biva kod studenata, uvijek je neko bio kokuz, i uvijek je neko drugi imao para. Uvijek se neko “baš tog dana, pun k’o brod” vratio iz zavičaja.

   I tako je uvijek ostalo. Nekad si kokuz, nekad “brod u boci”. Nekad bos, a nekad hadžija, “gornji” ili donji. Možda u tome i jeste sva draž, i čar života?

   Eh, Sarajevo!

    Sada je sve drugačije. Ta kuća u Varaždinskoj već dugo zvrji prazna. Napuštena. Strinin otac, koji sa ženom kao povratnik sad opet živi na Borcima, bi se zbog tereta godina, možda, i vratio u nju, ali ima neki spor sa (starim) komšijama. Ne daju mu prolaz. Naša posla.

Nego, pustimo sad to. Uživajmo još malo u Rašetovom čarobnom osmijehu dok na jeziku kotrlja teške riječi nepoznatog jezika: “dobra cura”, “zloćesta”, “’vala” (hvala) …

   Na polasku dobijam “dvoguzu” domaće kruške. Mirom miriše i liječi sto bolesti! Stvarno ću je, tamo daleko, piti namalo, kao lijek.

   Potom, lagano jezdimo ka Brodovima. Jedan je do Zenice Bosanski, oko Doboja samo “Brod”, a još sjevernije najednom postaje “Srpski Brod”. Opet komšijski prijepori, samo mnogo ozbiljniji. U kakvoj vukojebini živimo!

   Put do granice teče glatko. Ipak, pomalo strepim. U Konjicu sam izgubio saobraćajnu dozvolu. Mada su mi ljubazni konjički policajci  odmah izdali “Potvrdu o gubljenju dokumenta”, ne znam hoće li mi njihove kolege iz ovog Broda, na sjevernoj granici, praviti probleme.

   Srećom, momci u plavom su danas dobro raspoloženi. Fjaka. Sve im dojadilo. Ni ne gledaju nas. Prolazi!

Požega, Zlatni lug

   Na ulazu u Hrvatsku odmah primjećujemo neko svečano raspoloženje. Kuće i auta okićeni šahovnicama. Olimpijada. Pa da: za Bosance i Hercegovce Olimp – i – (šaka)  jada, a za Hrvate – najuspješnije Igre do sada: kući se s medaljama oko vrata vraćaju strelci, atletičari, rukometaši, vaterpolisti…

   Što se tiče naših: kakav sport, takva i zemlja. Bosanskohercegovačka delegacija bila je veoma “mršava”. Od nje, prema očekivanjima, ni’š koristi. Svi su pognutih glava napustili olimpijsko selo. Osim, valjda, onog ministra sporta koji je u olimpijsku delegaciju na volšeban način uvrstio svoju ćerkicu. Oni su, vjerovatno, malo duže ostali. Da mala malo vidi svijeta.

   Dok para za trenera veoma talentovane plivačice iz Trebinja, koliko čujem, nije bilo.

   (Poslije sam saznao da ih nije ni zaslužila. Jer, kad se, neuspješna kao i ostali, vratila kući, čujem kako je izjavila da je u London išla tek “da se malo zabavi”.)

   Već kad je o sportu riječ: baš smo se  lijepo našportali na seoskom imanju Zlatni lug, selo Emovački lug, na četiri kilometra od Požege.

   Lijepo mjesto. Mnogo zelenila, brežuljci, tereni za sport i rekreaciju. Ali i za pijačinu i žderačinu. Bez toga u člavoniji, kao, uostalom, ni kod nas, ne ide. Kulin i “kulinova seka”, mlinci, pršut, vino i rakija. Što bi rekao Đole: što se nekad dobro jelo!

      Od svih igara – paitnball, ribolov, jahanje, mali nogomet, biciklizam… – biramo streličarstvo i odbojku na pijesku. Na pijesku se moji “štapići” od nogu, valjda, ne mogu ozlijediti. A streličarstvo? Kad šicam, jedini uslov je da svi prisutni budu iza mene! Da mi postaviš slona na pet metara, ma i njega bih promašio!

   I zaista mi je uspjelo (skoro) nemoguće: naime, od pet strelica, tri su se zagubile, daleko u šipražju. Treba to postići, zar ne?! Kad sam vraćao luk, vlasnik Luga je samo razgoračio oči i slegnuo ramenima. Neće čovjek da mi naplati nestale strelice. Kuća časti!

Kuća. Tačka

Na povratku, radni dan (ponedjeljak). Suho i sunčano. Na cesti  nikog, osim kamiončina. A oni prave probleme samo kad se kurče, pa hoće pošto-poto da prestignu drugi kamion, kolegu koji vozi 1,5 km na sat sporije od njihove “rozinante”.

   Gotovo nigdje ne stajemo. U cugu ”šišam” kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, sve do Njemačke. Tek tu stanemo da malo predahnemo. Pečena piletina, kafa iz termosa, miris Darijine cigarete. Momci se lijeno protežu, jerdva čekajući da nastave put. Boli ih briga, njihovo je zadnje sjedište!

   Čak i usputna stajališta su skoro prazna. Vikend je “majka” putovanja. Mi smo, srećom, ovaj put izabrali “oca”. Lijepi ponedjeljak.

   Svuda nas prati sunce. Ali, čim uđemo u Holandiju, bezbeli, kiša.

   Iz Broda smo krenuli oko osam, a evo nas kući – još se nije ni sasvim smračilo – već u pola deset. Trinaest i po sati. Vw, u volan  da te poljubim!

   Na pragu nas, u rani ljetni mrak, dočekuju Vanja, i Bela. On se smije, a ona radosno laje, trči, skače, ne zna šta će sa sebe.

   Brzo vadimo stvari iz auta, pokisli do gole kože.

      Još jedno ljeto za leđima.