Krleža iz Ciste Provo
Izdvajamo
- Ukratko, ako vam je tako lakše računati i čitati – a divne se Raosove priče i veličanstvene Krležine balade kriju u suhim statistikama s popisa stanovništva i izvještajima izbornih povjerenstava – Cistu Provo, otkako je „makar i gore, samo nek' je desnica“, napustila je cijela polovica stanovništva. Još preciznije: točno dvostruko više ljudi pobjeglo je iz Ciste otkako je HDZ-a i nezavisne hrvatske države, nego što su ih s rodne grude potjerali Jugoslavija, Partija, Tito i Udba zajedno.
Povezani članci
- BiH na rubu prirodne katastrofe: Stravično rušenje kuće u Svrakama
- Od erozija akademskog morala ka uništenju BiH
- Preminuo ugledni intelektualac Srđa Popović
- Stavite i moje ime pod Bijeli Brijeg, na ovaj zid srama! Tamo, gdje je ljubav čovjeka ostavila sama, Tamo, gdje ni stadion više nije gradski, Tamo, gdje ni braća više ne vole bratski
- Fašistička zabrana
- Ratni zločinac i masovni ubica Veselin Vlahović Batko osuđen na maksimalnu kaznu od 45 godina
Foto: Mladina
Ništa više ne treba vidjeti i čuti, ništa više pročitati i znati, ništa se o Hrvatima i Hrvatskoj više ne treba znatiželjeti, ništa više tumačiti, sve je prošlog četvrtka u jedanaest navečer, u magazinu Provjereno na Novoj TV, u par riječi rekao i objasnio stanoviti Ivan iz Ciste Provo, sela u srcu Dalmatinske zagore.
Piše: Boris Dežulović, N1
U Cisti je Provo, naime, HDZ i ovaj put osvojio tradicionalnih osamdeset šest posto glasova, pa je reporterka Barbara Golja, istražujući taj prirodni fenomen, na štekatu lokalnog kafića zaskočila i nekoliko gastarbajtera, što su se iz Njemačke u rodno selo vratili samo zbog parlamentarnih izbora. U jednom od najgenijalnijih trenutaka hrvatske televizijske povijesti ukazao se tako i stasiti, dobrosjedeći „Ivan, Njemačka“, pa na pitanje reporterke hoće li nam nakon ovih izbora konačno biti bolje, zavaljen u stolicu na štekatu uz cestu Imotski-Trilj, spremno odgovorio:
„Makar bilo i gore, samo nek’ je desnica.“
I onda, taman kad pomislite kako valja isključiti televizor i zakopati ga iza kuće, pa odjaviti TV-pretplatu, boravište i državljanstvo, jer do kraja svog bijednog života nećete čuti ni vidjeti ništa dalje i ništa točnije i ništa hrvatskije i ništa uopće, reporterka je posljednjim snagama upitala „zašto“ – zašto je, zaboga, bolje da je i gore, samo da je HDZ? – a Ivan Njemačka šaolinskom joj mudrošću rastumačio podrazumijevajuće, pa odrezao još jednu kratku:
„Eto zato što je tako uvijek bilo.“
Zaludu je kartu mrčio veliki Ivan Raos iz obližnjeg Medova Doca: deset stoljeća tegobnog života na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije, hiljadu godina na dvomeđi Zapada i Istoka, Venecije i Turske, Austrije i Jugoslavije, životarenja i smrtarenja, cijelo tisućljeće svakodnevne i svakonoćne borbe za goli opstanak, od prosjaka do sinova, od rata do rata, od države do države, stotinu naraštaja živjelih, preživjelih i nadživjelih, svi glasovi utihnuli pod stećcima Crljevice i križevima iza svetog Jakova, sva barila znoja i svi kvintali suza, sva mudrost iscijeđena iz toga strašnog svevjekovnog iskustva, sve je stalo u jednu Ivanovu rečenicu:
„Makar bilo i gore, samo nek’ je desnica.“
A onda je iz njega progovorilo da objasni i onih pola stoljeća tegobnog života na tromeđi Jugoslavije, Hrvatske i Njemačke, pedeset godina na dvomeđi Imotske krajine i Baden Württenberga, života i životarenja, pola stoljeća svakodnevne i svakonoćne borbe za bolje prekosutra, od prosjaka do čukununuka, pa od urlauba do izbora, sad već treći naraštaj odlomljen od vrelog kamena i potrpan u kontejnere i barake dalekih bauštela, sva pamet i pamćenje iscijeđeno iz tog poluvjekovnog iskustva, sve je stalo u drugu Ivanovu rečenicu:
„Eto zato što je tako uvijek bilo.“
Zaludu, eto, i velikome Miroslavu Krleži sve knjige što ih je ikad pročitao i sve knjige što ih je ikad napisao, zaludu mu među njima i sve Balade Petrice Kerempuha, i među svim Baladama glasoviti Khevenhiller A. D. 1579., i među stihovima Khevenhillera oni najpoznatiji, neslužbena himna Hrvata, što kažu da „nigdar ni tak bilo/da ni nekak bilo/pak ni vezda ne bu/da nam nekak ne bu“.
Lako je Krležinom Kerempuhu bilo biti pomiren s tim da će već nekako biti – jer nikad nije bilo da nekako nije bilo – 1579. godine, u vrijeme kmetovske tlake i vojščina s Turcima, ali i uzbudljivom vijeku Shakespearea i Cervantesa, Galileija i Giordana Bruna, kad mu pisac zna da je pred Hrvatima još uvijek budućnost – habsburška Austrija, francuska građanska revolucija, 1848. i nejasna ideja o državi. Što, međutim, da očekuje kad budućnost dođe i prođe, i kad je više ne bude, čemu da se nada grabancijaš Kerempuh danas, poslije redovnih parlamentarnih izbora 2015. i izvanrednih 2016. godine, kad su pred Hrvatima tek lokalni izbori 2017., europski 2018., predsjednički 2019., parlamentarni 2020. i izvanredni 2021.?
I kad im Miroslav Krleža umjesto na Gvozdu sjedi u kafiću u Cisti Provo, na cesti Imotski-Trilj, pa kaže – „makar bilo i gore/samo nek’ je desnica/eto zato što je tako/uvijek bilo“. Ili, u slobodnom prijevodu, „nigdar ni tak bilo/da ni gore bilo/pak ni vezda ne bu/da nam gore ne bu“.
Zaludu, eto, Krleži sve knjige što ih je ikad pročitao i napisao, ali još su zaludije analitičarima, komentatorima, politolozima i sociolozima, jer ništa se više o Hrvatima, Hrvatskoj i rezultatima parlamentarnih izbora ne treba čuti i znati: sve je u par riječi objasnio gastarbajcijaš iz Ciste Provo na privremenom radu u Njemačkoj. Ne samo da je bolje „makar i gore, samo nek’ je desnica“, i ne samo da je „tako uvijek bilo“ – vezda naime HDZ, i vezda gore – nego nam to tumači Ivan iz Njemačke, Ivan što živi, radi, plaća porez i školuje djecu u Njemačkoj, što u Njemačkoj živi i radi upravo zato što je u rodnoj Hrvatskoj „makar i gore, samo nek’ je desnica“, pa u rodnu u rodnu Hrvatsku dolazi još samo za Božić i izbore, samo dakle kako bi glasao da u rodnoj Hrvatskoj bude „makar i gore, samo nek’ je desnica“.
Zašto?
„Eto zato što je tako uvijek bilo.“
Ništa se više, rekoh, o Hrvatima i Hrvatskoj ne treba znati i ništa više tumačiti. Općina Cista Provo – s Croduxovom benzinskom pumpom kao najvažnijim gospodarskim objektom u općini, i dobrosjedećim gastarbajterima što u kafiću istražuju koja su trojica u selu glasala za SDP – zapravo je maketa hrvatske države: Hrvatska u malom, najmanjem, esencijalnom.
Stara je to dalmatinska župa, prvi put zapisana baš u one godine šesnaestoga vijeka, dok je Krležin Petrica Kerempuh gradio banski festung za generalkvartimajstera Khevenhillera, i kad joj je kurba Auštrija dvjesto godina kasnije prvi put popisala stanovništvo, brojala je Cista tri i pol tisuće duša. Početkom dvadesetog vijeka već ih je tu živjelo četiri i pol tisuće, nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Jugoslaviji, cijelih pet i pol, a nakon Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, bogami i više od šest i pol tisuća ljudi. Sedamdesetih i osamdesetih počeli su iz Imotske krajine odlaziti u Njemačku, ali devedesete je u Cisti Provo još uvijek dočekalo više od pet hiljada stanovnika.
„Makar bilo i gore, samo nek’ je desnica“, rekli su onda u Cisti Provo, „makar bilo i gore“, rekli su kad su ono 1989. prvi u cijeloj Imotskoj krajini osnovali ogranak HDZ-a, „samo nek’ je desnica“, rekli su kad su se pred izbore 1990. u Cisti pojavili Franjo Tuđman i Vladimir Šeks – bio sam tada tamo, kad se vrtio vol iza crkve – „makar bilo i gore, samo nek’ je desnica“, govorili su sljedećih dvadeset pet godina, na svih devet izbora za hrvatski Sabor, na obama izborima za onaj smiješni Županijski dom i na obama izborima za onaj još smješniji Europski parlament, i na svih sedam lokalnih i na svih šest predsjedničkih i na svim izborima što su ikad prošli cestom Imotski-Trilj. I HDZ ih nijednom nije iznevjerio: svaki put je bilo kako je uvijek bilo, i svaki put još gore nego kad je posljednji put bilo gore, kako je uvijek bilo i kako će uvijek biti da je bilo. A uvijek će biti da je općinskom vijeću bilo deset hadezeovaca i par ljutih pravaša.
Danas, dvadeset šest godina i dvadeset šest izbora kasnije, općina Cista Provo – da skratim slavnu povijest – spala je na jedva malo više od dvije tisuće duša, najmanje u cijeloj svojoj pamćenoj historiji, i tri puta manje nego u mrskoj komunističkoj Jugoslaviji. A i to su podaci stari pet godina, s posljednjeg popisa, prije nego je Cista Provo ušla u Europsku uniju, pa u autobusu Imotski-Cista-Knin-Karlovac-München-Karlsruhe više ne traže putovnicu.
Ukratko, ako vam je tako lakše računati i čitati – a divne se Raosove priče i veličanstvene Krležine balade kriju u suhim statistikama s popisa stanovništva i izvještajima izbornih povjerenstava – Cistu Provo, otkako je „makar i gore, samo nek’ je desnica“, napustila je cijela polovica stanovništva. Još preciznije: točno dvostruko više ljudi pobjeglo je iz Ciste otkako je HDZ-a i nezavisne hrvatske države, nego što su ih s rodne grude potjerali Jugoslavija, Partija, Tito i Udba zajedno.
A među njima i Ivan, Njemačka, što se i za ove izbore vratio u svoje selo, da bude među onih 86 posto što bi, naravno, da bude „kako je uvijek bilo“, dakle „makar i gore, samo nek’ je desnica“.
„Nigdar ni tak bilo da ni gore bilo/pak ni vezda ne bu da nam gore ne bu“, pjeva tako „Petrica Kerempuh, Njemačka“ zavaljen u plastičnu stolicu na štekatu seoskog kafića uz cestu Imotski-Trilj, pa otpije gutljaj i objašnjava reporterki Nove TV: „Kajti, kak bi bilo da ne bi gore bilo/ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo./Ar je navek bilo da je gore bilo/kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo./Tak i vezda bude da gore vre bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo.“
Jer – shvatili ste prije nego ste isključili televizor i zakopali ga iza kuće, pa odjavili TV-pretplatu, boravište i državljanstvo – „nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti/da kmet ne je moral na izbore iti.“