Tomislav Jakić: I SADA – ŠTO?

Izdvajamo

• Grci su nedjeljnim referendumom poslali jasnu i glasnu poruku. Ona glasi: ne prihvaćamo da nas prisiljavate na ono što nas uništava
• spremni smo na pregovore o pravednom i prihvatljivom rješenju, ne želimo izaći ni iz Euro-zone, ni iz Evropske unije. I, najvažnije od svega: vrijeme je da se Evropska unija podvrgne procesu unutarnjeg preispitivanja sa ciljem redefiniranja. Ili, drugim riječima: vrijeme je da Evropska unija shvati kako više nije u pitanju budućnost Grčke, nego i njezina. I da će u tjednima i mjesecima što dolaze postati legitimno i sve češće postavljano pitanje: kakvu Evropsku uniju želimo i jesmo li zadovoljni s Unijom, onakvom kakva jest. Demonstracije solidarnosti s Grcima koje su se na dan referendum održavale u gradovima širom Evrope, tek su nagovještaj onoga što dolazi. I u toj situaciji, u to ne treba ni najmanje sumnjati, premijer Tsipras koji očito ima razrađen plan budućih koraka, neće biti taj koji će zauzeti mjesto na optuženičkoj klupi kao onaj koji ugrožava Evropsku uniju i ideje na kojima je zasnovana.

Povezani članci

• Slučaj Škaro jednako opasan za HDZ-ovu središnjicu u Zagrebu i mafijaško krilo u Mostaru
• Pod maskama policije i politike
• Svetislav Basara: Vučela i Olivera
• Nermin Bise apeluje: Zaustavite policijski teror u Mostaru
• Verbalne maškare
• Most za našeg Nijaza

Grci su nedjeljnim referendumom poslali jasnu i glasnu poruku. Ona glasi: ne prihvaćamo da nas prisiljavate na ono što nas uništava; spremni smo na pregovore o pravednom i prihvatljivom rješenju, ne želimo izaći ni iz Euro-zone, ni iz Evropske unije. I, najvažnije od svega: vrijeme je da se Evropska unija podvrgne procesu unutarnjeg preispitivanja sa ciljem redefiniranja. Ili, drugim riječima: vrijeme je da Evropska unija shvati kako više nije u pitanju budućnost Grčke, nego i njezina.

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm

Evropska unija i famozne “institucije” – Međunarodni monetarni fond, Evropska komisija i Evropska središnja banka – pokazali su se potpuno nesposobnima i nekompetentnima. Najprije su godinama doslovno nametali Grčkoj mjere rigorozne štednje (recept što su ga s poraznim rezultatima primjenjivali i u drugim zemljama) sve do točke na kojoj je stanje u Grčkoj bilo moguće opisati samo jednom jedinom rječju: katastrofa.

Potom su (uglavnom) lijevu vladu Alexisa Tsiprasa što je došla na vlast prije nepunih pola godine zahvaljujući obećanju da će se oduprijeti pogubnoj politici štednje, izložili ne samo dodatnom pojačanom pritisku, nego i neskrivenom omalovažavanju, pa i jedva prikrivenom vrijeđanju. Zatim su potpuno potcijenili Tsiprasa, smatrajući ga jeftinim šarmerom koji ne zna što radi. I, napokon, kada su mislili da su Tsiprasa pritisnuli uza zid, on je učinio i opet ono što se i moglo i moralo očekivati – raspisao je referendum s pitanjem podržavaju li Grci politiku koja im se nameće. I time je on potpuno zatečenu Evropu postavio pred zid. Dakle, zamijenio je uloge.

No, u svojoj zarobljenosti neoliberalim modelom, ali i u samodestruktivnoj tvrdoglavosti Evropljani (u prvome redu Nijemci) nisu mogli povjerovati u to, da bi se Grci mogli usuditi reći “ne” ujedinjenoj Evropi. Pa su poveli neviđenu negativnu medijsku kampanju protiv Tsiprasa i njegovog ministra financija Varoufakisa (“kada sve propadne, on će sjesti na svoj skupocjeni motor i odvesti se”), a mediji njima skloni, ili pod njihovom kontrolom (u čemu su oni u Hrvatskoj pokorno slijedili), uporno su proricali pad popularnost Tsiprasa i vrlo tijesni rezultat, s većom vjerojatnošću da pobijede oni koji će biti spremni prihvatiti politiku EU i “institucija” što ju je Tsipras otvoreno nazvao diktatom, ucjenom i terorizmom.

Pa se dogodilo ono, što se dogodilo. Naime, svjedočili smo nečemu što je mogao predvidjeti svaki trijezni i neopterećeni politički analitičar, a euro-političari i usmjereni mediji nisu. Grci su se, naime, na nedjeljnom referendumu uvjerljivom većinom izjasnili protiv programa štednje što im ga godinama nameće Evropska unija. Dakle ni govora o tijesnom rezultatu. Većina, i to uvjerljiva. U nedjelju, 5. srpnja godine 2015. Grčka je – da parafraziramo riječi velikog britanskog državnika Winstona Churchilla (mada nismo sigurni da bi ih on ovim povodom izrekao) – ponovo našla svoju dušu. I Grci su slavili, radosno, bez mržnje prema bilo kome (nije bilo nikakvih spaljivanja njemačkih zastava, ili deranja fotografija Angele Merkel i Wolfganga Schaueblea, inače nedvojbeno nejnepopularnijih evropskih političara u današnjoj Grčkoj), slavili su to što su donijeli odluku o svojoj budućnosti, ma kakva ona bila. Jer zaista, sada se postavlja pitanje: što i kako dalje?

Što se Grčke tiče, sve je jasno. Premijer je najavio spremnost da ponovo sjedne za pregovarački stol, očekujući – naravno – ne pregovore u kojima će biti suočen s dilemom: ili onako, kako mi tražimo, ili nikako, nego prave pregovore u kojima će obje strane iskreno tražiti rješenje problema. No, prve reakcije iz Evrope (čitaj: Njemačke i Evropskog parlamenta) pokazuju da poruka iz Grčke nije shvaćena, mada je evidentno prouzrokovala panku. Dapače: posve neočekivani (a zapravo itekako očekivani) rezultat referenduma, strah od tzv. domino efekta u kojemu bi grčkim tragom mogle uskoro poći još neke zemlje, prije svih Španjolska (ali onda i Portugal, Italija, pa i Francuska), rezultirao je odbojnim porukama, punima jedva prikrivenih prijetnji (“Grci su porušili sve mostove komunikacija, pregovori jedva da su još zamislivi”, ili “stanje je vrlo komplicirano i dramatično”, pa sve do “ovo je katastrofa”, i “Grčka je demokratski odlučila za sebe, ali postoji i evropska demokracija”). Tračak nade u mraku zaslijepljenosti neoliberalnim modelom i njegovom nezaobilaznošću (usprkos tome što pogubne rezultate štednje, doduše samo na primjeru Grčke, priznaje sada i Međunarodni monetarni fond) ulijeva činjenica da je francuski prejsednik Hollande praktično jedini evropski državnik koji već nekoliko godina upozorava da štednja ne smije zasjeniti razvoj. Nije nebitno da je premijer Tsipras, nakon što je bio siguran u rezultat referenduma, najprije nazvao upravo fnancuskog predsjednika, a sve je prije nego nevažno da je već objavljena inicijativa šefa francuske države i njemačke kancelarke da se održi hitni sastanak na vrhu zemalja tzv. Euro-zone (dok će se njih dvoje susresti već u ponedjeljak).

Tu bi bile bitne dvije stvari: da Hollande ne podlegne utjecaju Angele Merkel (Schaueblea, banaka i krupnoga kapitala) i da “pravo građanstva” dobije ideja da se grčki problem, ali i problem ostalih visoko zaduženih zemalja EU ne može rješavati u sklopu sustava unutar kojega se sve do sada radilo.

Grci su nedjeljnim referendumom poslali jasnu i glasnu poruku. Ona glasi: ne prihvaćamo da nas prisiljavate na ono što nas uništava; spremni smo na pregovore o pravednom i prihvatljivom rješenju, ne želimo izaći ni iz Euro-zone, ni iz Evropske unije. I, najvažnije od svega: vrijeme je da se Evropska unija podvrgne procesu unutarnjeg preispitivanja sa ciljem redefiniranja. Ili, drugim riječima: vrijeme je da Evropska unija shvati kako više nije u pitanju budućnost Grčke, nego i njezina. I da će u tjednima i mjesecima što dolaze postati legitimno i sve češće postavljano pitanje: kakvu Evropsku uniju želimo i jesmo li zadovoljni s Unijom, onakvom kakva jest. Demonstracije solidarnosti s Grcima koje su se na dan referendum održavale u gradovima širom Evrope, tek su nagovještaj onoga što dolazi. I u toj situaciji, u to ne treba ni najmanje sumnjati, premijer Tsipras koji očito ima razrađen plan budućih koraka, neće biti taj koji će zauzeti mjesto na optuženičkoj klupi kao onaj koji ugrožava Evropsku uniju i ideje na kojima je zasnovana.