ENG
TANTE ZA KUKURIKU
Autor/ica 👤Dino Prohić
Povezani članci
Korupcija u politici sa sobom nosi posljedice koje se ne mogu sanirati desetinama godina. Korumpirano društvo je osuđeno na propast.
Piše: Dino Prohić
Sjećate li se izraza iz naslova? Ima više definicija, a jedna od njih je da znači razmjenu dvije potpuno beskorisne stvari. Kao kad date nekome vaš glas na izborima.
Organizacija One koja se bori protiv pljačke i siromašenja od ranije siromašnih zemalja, nedavno je izbacila podatke o tome kako se iz najsiromašnijih zemlja svijeta odlije jedan trilion dolara godišnje.
Koliko je jedan trilion? To je broj sa 12 nula: 1,000,000,000,000. I da stvar bude još gora, ne radi se o pronevjeri humanitarne pomoći, na koju smo već oguglali. Svi se sjećamo podataka o tome kako je u BiH “nestalo” milijardu dolara iz humanitarnih fondova. One otkriva podatke vezane za pljačku novca kroz poreske prevare, pranje novca i slične načine pražnjenja državnih kasa zemalja “u razvoju”.
Novci valjda idu u razvijeni svijet, tamo gdje nema korupcije. Poznato je da su korupcija i siromaštvo nerazdvojivo povezani fenomeni. Nekada davno se mislilo da korupcija postoji tamo gdje je narod siromašan. Onako, po naški, gurne se nekome “malo”, da podmaže proces. Takve navike su štetne i nakaradne na duge staze, i većina ljudi to zna, ipak, niska nam je granica etike kada treba “pogurati” nešto.
Međutim, kada se stvari dignu na viši nivo, tek tada se vidi pravi problem korupcije. Vlastodršci (da ih ne zovemo političarima) koji su skloni brzom bogaćenju lako se odlučuju za učešće u radnjama koje su nezakonite, a koje im donose izvjesnu sumu novca. Pri tome ne misle na dugoročne posljedice po zemlju i društvo u cjelini, i u konačnici, posljedice i po one koji dolaze za njima.
Bezočna pljačka siromašnih zemalja nikada nije bila gora nego danas. Svaka mala zemlja nalazi se u situaciji u kojoj su ovisni o stranim investicijama. Podaci koje organizacija One iznosi razotkrivaju pravo značenje stranih “investicija”. Problem bi se ukratko mogao pojasniti iz dva aspekta. Jedan je odliv kapitala iz zemlje. Međunarodne korporacije koje kupuju firme u siromašnim zemljama ne rade to da bi pomogli lokalnu ekonomiju, nego iz vlastitih razloga. Oni uzimaju kapitalne prihode, dok zemlji u kojoj posluju ostavljaju (male) plate radnicima firmi. U svojim zemljama bi bili prisiljeni da plaćaju poreze, ali dobra saradnja sa lokalnim, korumpiranim, strukturama omogućava im da na sve načine izbjegavaju plaćanje poreza. To je direktni udar na državni budžet, a zna se dobro da se iz državnog budžeta finansiraju službe koje su tu zbog ljudi koji žive u toj zemlji: školstvo, zdravstvo, socijalna davanja, i (u krajnjoj liniji) odbrana.
Drugi problem je nemogućnost dugoročne zarade. Zemlja sa puno stranih investitora teško će, ako ikako, uspjeti da stvori bilo kakve bitne zalihe u novcu. U državnu kasu se sliva jako malo novca, uglavnom porezi na lična primanja i slično. Država koja ima malo ušteđenog novca je ranjiva, i kao što smo to nedavno mogli vidjeti, nije u stanju da sanira posljedice prirodnih nepogoda kao poplave. Da odemo do banalnosti, nije u stanju da kupi ni par aviona za gašenje požara. Da bi sanirala goruće potrebe zemlja se mora zaduživati, a u današnjem (niti bilo kom od prošlih) svijetu ne postoji ništa što se zove povoljan kredit. Kredit je zaduživanje, i uvijek je skup.
Ukratko rečeno: korupcija je problem za svaku zemlju. Korupcija u politici sa sobom nosi posljedice koje se ne mogu sanirati desetinama godina. Korumpirano društvo je osuđeno na propast.
Tu se postavlja pitanje odgovorne politike: Žele li oni koji ulaze u politiku da učestvuju u tome, i na taj način dovedu do nestanka zemlje u kojoj žive i u kojoj bi trebala da žive i njihova djeca?
Možda onim hiljadama kandidata sa izbornih listi treba postaviti i ovakvo pitanje. Ako se udostoje da odgovore na njega.
Autor/ica 👤Dino Prohić
