Sve prolazi, samo zločin ostaje

Povezani članci

• Miloš Vasić:Rasejanje, tjelovježba i bogoštovlje
• Teofil Pančić:Može li postojati “liberalna cenzura”?
• Igor Serdar: Budnica za hrvatsku Vladu
• Marinko Čulić: Hrvatska na štakama
• Biljana Srbljanović: Kod teče na selu
• Boris Dežulović: Hrvatska voli zločince koji kolju predškolsku djecu i spaljaju žive njihove roditelje

„Prošlu sam zimu, koja je po svemu bila najhladnija u posljednjih 20-ak  godina, proveo s dva metra drva. Ložio sam samo kada je prijetila opasnost da ću zbog smrzavanja cijevi ostati bez vode. Vrijeme sam provodio u potpuno hladnoj kući, stalno obučen u zimsku jaknu, kapu, šal, rukavice… Na  prstima rukavica sam napravio male otvore, tako da u rukama imam bar neki osjećaj dok nešto radim. Više gladan nego sit, nemam pojma kako sam preživio, a nova zima je pred vratima.“  Riječi su to jednog skromnog Bošnjaka iz Bosanske Posavine koji je u vrijeme stvaranja Dodikove Republike Srpske  stao na stranu Hrvata i zajedno se s njima, sve dok Franjo Tuđman nije prodao Posavinu Slobodanu Miloševiću, i to u trenutku kada je već bila gotovo obranjena, borio za njenu obranu.

Na bojištu je teško ranjen tako da i danas često treba medicinsku pomoć, ali je nema od kuda platiti jer je od 2006., zbog greške Ustavnog suda BiH, invalidnina koju je sve do tada primao jednostavno  prepolovljena. Naime, te je godine međudržavnim ugovorom između Hrvatske i BiH dogovoreno da pripadnici HVO-a i njihove obitelji imaju pravo na mirovine i/ili invalidnine, ali samo ako imaju hrvatsko državljanstvo. Kako su državljanstvo mogli dobiti samo Hrvati, bez prava su uglavnom branitelji drugih nacionalnosti, ali i rijetki Hrvati koji do 2006. nisu iskoristili pravo na dvojno državljanstvo. 

Kako je u Ministarstvu branitelja objašnjeno jednoj hrvatskoj novinarki, prije potpisivanja međudržavnog  ugovora u FBiH postojala su dva temeljna propisa o pravima branitelja i to jedan za pripadnike Armije BiH i drugi za područje nekadašnje HR Herceg Bosne temeljem kojeg su prava ostvarivali pripadnici HVO-a. Ovaj drugi propis predvidio je veće novčane iznose za prava pripadnika HVO-a u odnosu na prava pripadnika Armije BiH i tako je bilo sve do 2004. godine kada su se federalni partneri usuglasili i donijeli jedinstveni Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, koji je predvidio i jedinstvene iznose novčanih prava za branitelje HVO-a i Armije BiH. Novčani iznosi braniteljskih prava tim zakonom određeni su sukladno ekonomskim mogućnostima  FBiH i oni su manji u odnosu na prava koja su imali pripadnici HVO-a do stupanja na snagu rečenoga Zakona, a neka ranija prava nisu predviđena. Invalidnine za pripadnike HVO-a isplaćivalo je nadležno tijelo u FBiH. Hrvatska nije isplaćivala invalidnine kao ni druga prava pripadnicima HVO-a, pa tako nije ni mogla obustaviti isplatu invalidnina i drugih prava po stupanju na snagu rečenoga Zakona. Učinilo je to, dakle, nadležno tijelo FBiH.

 Hrvatska se tada dosjetila kako da opet poveća invalidnine i mirovine onima koji imaju hrvatsko državljanstvo, a uporište je našla u ustavnoj odredbi o obvezi prema dijelovima hrvatskog naroda izvan RH.  Ranjenim i zatočenim pripadnicima HVO-a priznala je pravo na razliku invalidske  mirovine u RH. FBiH je, dakle, prvo dozvolila da se s popisa branitelja izbrišu svi koji nemaju hrvatsko državljanstvo, a onda se složila i s isplatama razlike mirovina za sve hrvatske državljane u BiH.  Sve  to amenovao je Ustavni sud BiH, ocijenivši da međudržavni ugovor kojim se uveo uvjet državljanstva,  ne šteti interesima bošnjačkog naroda.

No tu nije bio kraj prevarama na štetu ljudi koji su u trenutku prekrajanja BiH i strašnih zločina  koji su u to ime počinjeni u Bosanskoj Posavini, naivno mislili da će kao branitelji HVO-a obraniti svoje  grad ove i sela te pravo na normalan život. Naime, nakon što im je, dakle, nepovratno ukinuto pravo na pola invalidnine, u priču se uključio bivši predstavnik Bošnjaka u hrvatskom Saboru Šemso Tanković. On im je, dolazeći u Orašje, gdje je oformljena i udruga koja je kao trebala riješiti to pitanje, prodao priču kako će on sve riješiti s tadašnjim predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom. Prema tadašnjim Tankovićevim tvrdnjama, on je prilikom formiranja Vlade potpisao koalicijski sporazum s Ivom Sanaderom, a u njemu je stajalo i da će se pitanje obespravljenih branitelja riješiti u „što skorije vrijeme“.  Danas je jasno da je sve to bilo prodavanje magle, a Tanković je, unatoč  svemu, nastavio podržavati HDZ sve do gubitka izbora 2011. godine.

„Tako smo mi ostali u zrakopraznom prostoru. Nismo ničiji: Srbi nas ne vole jer smo se borili za protivničku vojsku, Hrvatska nas se riješila, a krivi smo izgleda i Bošnjacima jer smo se, valjda i po njima, borili u pogrešnoj vojsci.  Sve da smo i zdravi, a nismo, i da ima posla u RS, a nema ga, posao ne bi dobili. Ostaje nam, dakle, ta bijedna invalidnina s kojom ne možemo preživjeti ni pola  mjeseca, a i lijekove moramo kupovati. U ovakvoj se situaciji nalazi nekoliko stotina ljudi“, rekao nam je, među ostalim, naš sugovornik s početka priče. 

Promotri li se ovo u kontekstu najnovijih tužbi branitelja iz BiH koji na račun hrvatskih građana već primaju mirovine i to u iznosu većem nego što je prosječna plaća u Hrvatskoj, i sada na temelju nekakvih fiktivnih rješenja o invalidnosti koje su za vrijeme Franje Tuđmana i Gojka Šuška donosili generali poput Ljube Ćesića Rojsa, inače vozača po struci, od Hrvatske mogu tražiti i do 60 milijardi kuna –  može se samo zaključiti da na ovim prostorima sve prolazi, samo zločin koji je osmišljen početkom 90-ih  – ostaje.

 foto: Erik