Tajna

Povezani članci

• Alarm na političkom barometru: TRIDESETE SE VRAĆAJU!
• BEZ KUĆE
• Darko Cvijetić: Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident
• Pizda ko izda
• Nakon hapšenja zbog kritike Pape: Da li je Hrvatska Europski Iran?
• Najteže mi je bilo odgovarati na pitanje da li će granica biti otvorena danas, sutra… uskoro

Evo one tajne koju sam spomenuo prije par nastavaka. Na njeno razotkrivanje smo, iz porodičnih razloga, onomad još malo morali sačekati. Doduše, neki od vas su već tada naslutili o čemu se radi. Pametni(ce)!

Dogovorili se sinovi da se u nedjelju sastanemo kod nas, u našoj staroj, ma nama silno dragoj kući. Rijetko se viđamo, sva trojica rade, k tome još najmlađem ovih dana bio rođendan, pa eto…

Malo me je samo začudilo što je inicijativa potekla baš od najstarijeg, on je obično u najvećoj gužvi. Još reče da će doći vozom, što mi uz njega, “zaljubljenog” u alfa romeo đulijetu, nekako ne paše, ali neka. Tako mu, zbog čašice, lakše, valjda. Srednji će na vrijeme završiti s poslom, najmlađi sa školom – eto ih sviju na vakat na večeru. Darija se svojski potrudila oko naših guzica: pogača, gulaš, pita od višanja i torta od sira… A za “gašenje žeđi” – jer voda je samo za umivanje – uz ostale “derivate” imam i stoutbier, teško, k’o noć crno pivo od 10 %. Unaprijed se veselim gozbi, porodičnoj.

I tako, najstariji i njegova mlada, njegova Jasmin (Yasmin) me zatekoše u vrtu, na šifti. Vele da sjajno izgleda, ovo moje gordo, ma još pokatkad nesigurno paradiranje s protezom i štakama. Laskaju mi? Ne znaju oni kroz kakve sam muke, da dovde dođem, prošao, ni koliko su strogi moji fizioterapeuti! Još im par puta prošpartam pred nosevima, s kraja na kraj vrta, a onda uđemo u kuću. Sin u kesi nosi nešto zavodljivog oblika. Flaša, ne može falit’! Što će mu to? Pa valjda zna da više skoro i ne pijem, pitam se, a šutim k’o zaliven. Vjerovatno nešto za najmlađeg…

Kad ih upitah šta će da popiju, uglas graknuše: “Vodu!” Voda na (post)rođendanskoj večeri? Malo sam se razočarao.

 “Eno vam česme, pa se sami poslužite”, velim, a sebi naspem prvi stout.

“Mama, donesider čaše, da još nešto naspemo,” veli sin majci, kao da je već zaboravio na onu vodu, i vadi neku flašu iz kese. Na etiketi Jip i Janeke (Janneke), junaci čuvene knjige za djecu. Bezalkoholni šampanj.

“Šta će nam, bolan, ovo,” pitam, sad već duplo razočaran.

“Pa eto, znaš, pošto Jasmin ne smije da pije…”

“Kako to misliš? Pa zar niste došli vozom?”

“Ma ne, zna, ćale, ona baš ne pije…” odgovara sin, a osmjeh mu od uha do uha. I sve pogledava, čas onu etiketu s dječakom i djevojčicom, čas u njen trbuh.

“Aaa, to,” prva, naravno, skonta moja Bolja Polovina. A slavljenik, najmlađi, sav se već zajapurio: “Hoću li to možda postat’ striko?!”

Sad i nevjesta, crvena k’o paprika, klimne glavom, i stidljivo spusti pogled ka púpi.

“Púpi”?Jupiiii! Postaću djed! Ovo se stvarno mora dobro zaliti! Kakvi bajeri, andoli, paracetamoli, kakvi antibiotici! Uostalom, zar pravila, barem kod nas sa Balkana, ne postoje zato da bi se kršila?

***

Nakon prošlog treninga – mjesečna evaluacija. Uz šefa Odjela, razgovoru prisustvuje moja fizioterapeutkinja i protez-majstor Marko (Marco). Napredak je očigledan, vele, naročito u posljednjih nekoliko sedmica. Mada, stvari još uvijek idu nešto sporije od unaprijed zacrtanog tempa.

Nije ni čudo. Nespretnom, otac mi je još u osnovnoj školi, po savjetu ljekara, nabavio sto za stoni tenis. Da popravim koordinaciju pokreta. I doista: pingpong sam solidno savladao, pa čak jednom, doduše – u odsustvu pravih favorita – bio i prvak našeg malog mista. Ali naučio lijepo hodati nisam nikada. Mnogi su me, na primjer, pitali zašto šepam. A nisam. To je (bilo) hodanje. Moje hodanje!

Ko zna, možda me “napredna” proteza, sa savitljivim koljenom, napokon natjera da prohodam kao sav normalan svijet. Druga je stvar: je li uopšte privlačno biti “kao sav normalan svijet”? U bilo čemu, pa i u hodanju. Jer, kad vidim svijet, i u njemu taj “normalan svijet”…

Ali to nisam rekao šefu Odjela. Čovjek bi me smjesta izbacio iz kancelarije. Ljudi se “ubiše” da me nauče hodati, a ja bih i dalje da, kako je govorio (i hodao!) moj djed Savo, còtam.

I poslije Šepka – Šepko!

***

Dobio lift za unutrašnje stepenice. Napokon! Sad mogu spavati na spratu, lakše i češće ići na tuširanje, izbaciti bolnički krevet, a s njim takav i osjećaj, iz kuće…

Svake večeri, kad krenemo na spavanje i sjednem u stolicu koja polako, ali sigurno, po bijeloj šini, klizi na sprat, ja namignem, i veselo mahnem supruzi – kao da idem na vrh Kilimandžara!

Jer, to je, sad-zasad, jedini put uzbrdo koji sebi mogu priuštiti.