ENG
Sve je isto samo Ive nema
Autor/ica
Povezani članci
Predizborni koalicijski sporazum Kukuriku koalicije, što su ga SDP, HNS, HSU i IDS potpisali prije desetak dana, a u kojem je precizno razrađen sistem podjele broja mjesta na kandidacijskim listama za Sabor između četiri stranke, izrađen je na temelju broja glasova koje su te stranke dobile na izborima 2007. godine, a što je podržano i aktualnim istraživanjima javnog mnijenja.
Pritom je uočljiv jedan fenomen: današnje ankete praktički se u svemu poklapaju s anketama i rezultatima izbora 2007. godine (i to naravno – u broju glasova, a ne u broju mandata, s obzirom da je D’Hont bitno izvitoperio rezultat stranaka srednje kategorije, primjerice HNS-a). Da su recentne ankete pokazivale bitno odstupanje u odnosu na 2007. godinu, teško je vjerovati da bi vrh SDP-a kao kriterij za podjelu mjesta na listama uzeo samo rezultat otprije četiri godine, jer on jednostavno ne bi bio objektivan kriterij danas. Ovako, SDP-u je na raspolaganju ostala sva širina svijeta da se prema koalicijskim partnerima iz manjih stranaka ponese najkorektnije moguće, i omogući im sudjelovanje na listama proporcionalno rezultatu kojega su već u stvarnosti ostvarili prije četiri godine, a koji objektivno za njih nije bio loš, u prvom redu za HNS.
Pitanje je, međutim: kako je moguće da se u četiri godine baš ništa u omjeru političkih snaga nije promijenilo na političkoj sceni Hrvatske? To je doista svojevrsni politički, pa i sociološki fenomen.
Uopće ne treba podsjećati da je u ove četiri godine Hrvatska postigla nikakav ekonomski uspjeh, da je doživjela pad BDP-a, a rast deficita, vanjskog duga i opće nelikvidnosti te broja nezaposlenih, a pritom je i bivši premijer Ivo Sanader nenadano dao ostavku na pola mandata, da bi potom on i njegovi najbliži suradnici koji su raspolagali stranačkim i javnim novcem bili pritvoreni i osumnjičeni za nelegalno financiranje HDZ-a i izbornih kampanja. Svi iz vrha HDZ-a koji su opstali odrekli su se bivšeg premijera, na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, i građanima priredili neviđenu moralnu baru u kojoj se još uvijek svi zajedno koprcamo.
Unatoč svemu tome, ankete pokazuju da su omjeri među strankama ostali otprilike isti kao prije četiri godine (ako se izuzmu neki manji pomaci oko Hrvatskih laburista primjerice). Jedino šef oporbe Zoran Milanović bilježi doista velik pomak u odnosu na 2007., jer danas dobiva pozitivno mišljenje čak 44 posto ispitanih (no to je otprilike točno toliko koliko su on i Ljubo Jurčić zajedno dobivali pred četiri godine – jedan kao šef SDP-a sa 25 posto podrške, i drugi kao kandidat za premijera te stranke s tadašnjih 20 posto). Naravno, uočljiva je i današnja pretežita naklonost Kukuriku savezu, koji ima podršku 37,8 posto ispitanih.
Sve što se, dakle, dogodilo u posljednje četiri dramatične, politički i pravosudno nevjerojatno dinamične godine, praktički nije pomaklo stavove građana ni za zarez.
Dapače, otprilike u ovo doba prije četiri godine, pred zadnje parlamentarne izbore, prednost SDP-a nad HDZ-om iznosila je pet i pol posto, što znači da je bila veća nego danas. Naime, u srpnju 2007. neposredno nakon što je Zoran Milanović došao na čelo SDP-a, ta je stranka uživala veću potporu nego danas: 30 posto, dok je HDZ kojeg je predvodio Ivo Sanader uživao podršku 25 posto birača. Usprkos pet postotnoj prednosti nad HDZ-om, SDP je četiri mjeseca kasnije, u studenom 2007. izgubio izbore. U postotku, HDZ je na kraju bio jači od SDP-a za oko jedan i pol posto.
Ovo je doista nevjerojatan razvoj događaja – da ništa od afera koje su potresle Hrvatsku, a koje bi mogle završiti još nevjerojatnijim scenarijem da HDZ kao pravna osoba završi u stečaju, dok neki misle i da bi mogao biti zabranjen, nije fatalno utjecalo na rejting te stranke.
Sve, doista sve, govori protiv HDZ-a, očito osim samo jedne pretpostavke – da su došli do dna i da niže ne mogu. Najveća mana tako za njih postaje – prednost. Zastrašujuće, poput nekog masovnog stockholmskog sindroma iz filma katastrofe
novilist
Autor/ica
