Što nam znači pobjeda Karanikolića

“Napokon, zar Ivo Sanader nije napravio više na sređivanju međuetničkih odnosa u Hrvatskoj i u regiji od Ivice Račana.” Ovim riječima završava tekst jedan novinski komentator antinacionalističke orijentacije, umiješavši se u sada vrlo aktualnu raspravu o tome što znači pobjeda Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji. U samoj Srbiji ta je rasprava izazvala pravi dar-mar među novinarima i drugim javnim djelatnicima istih, antinacionalističkih pogleda, koji je započeo još prije izbora. Tada je dio njih strasno zagovarao ubacivanje “bijelih listića”, ili čak glasanje i za Nikolića, sve samo da se prekine, kako ga vide, ušminkano jednoumlje i lažni, light-nacionalistički reformizam Borisa Tadića.

Sada ih ostatak svjetonazorskih istomišljenika koji se s time nije slagao čak optužuje da su oni krivi za poraz Borisa Tadića, jer su u izbore ubacili, tvrde, uništavajuću klicu defetizma i apstinencije. Napadnuti se brane da Nikolić uopće ne mora biti loš izbor, nego prije bolji od Tadića koji je, vele, proigrao previše očekivanja da bi mu se dalje vjerovalo, a o tome svjedoče i iskustva iz nedavne prošlosti. Tako je i potegnuta usporedba Sanadera s Račanom, koja na prvi pogled doista zvuči uvjerljivo i dobar je ovdašnji primjer za ono što se naziva “Nixonovim sindromom” (po američkom republikanskom predsjedniku koji je zbog tvrdog domoljubnog garda sebi mogao dozvoliti otvaranje SAD prema komunističkoj Kini, što bi za nekoga mekše patriotske konstitucije bilo prekrupan zalogaj). No, treba reći da je primjer Sanadera i Račana spomenuo novinar koji objavljuje na banjalučkom portalu Buka, i tu uvjerljivost usporedbe naočigled splašnjava.

Treba li podsjećati tko je u Njemačkoj došao na vlast nakon što je prevladao rezon “kada je loše, biraj još gore”?!

Čovjek, naime, ima pred očima sasvim drukčiji primjer Milorada Dodika. Ovaj se u politici pojavio kao Markovićev reformist, zatim se logično preobrazio u socijaldemokratskog antinacionalistu, ali je onda sve to okrenuo naglavce i postao otprilike ona vrsta socijaldemokrata koji su se svojedobno u Njemačkoj učlanjivali u nacističku stranku. Dakle, ne pretvaraju se baš svaki dan nabrijani nacionalisti u fine i uglađene reformiste, nego se, eto, zna dogoditi i obratno. I to ne samo u ovom slučaju. I Tomislav Karamarko je, šire uzevši, prošao put sličan Dodiku, jer je imao, pa djelomično i danas ima, sasvim prihvatljive stavove o, recimo, korupciji ili o Bosni i Hercegovini. Ali to ništa ne mijenja na stvari da se na čelo HDZ-a popeo s lepezom stavova za koje je unaprijed morao znati da će biti doživljeni kao granično fašistički. Ovo “morao znati” namjerno tako formuliram, jer kod Karamarka je uvijek bilo puno političke glume, pa je sigurno ima i u ovome. Isto je, uostalom, i s Dodikom. Ali u ovim stvarima razlika između glumljenog i realnog u pravilu ne igra nikakvu ulogu. Ni jedno ni drugo nije za kazališne daske.

Ovo nije jedino što povezuje Karamarka i Dodika. Povezuje ih još i više to što obojica pripadaju onome što treba nazvati drugom generacijom postjugoslavenskih nacionalizama, a to je puno važnije. Otkriva, naime, sposobnost samoobnavljanja tih nacionalizama, o čemu se malo govori, barem ja za to nisam čuo. Da, ti nacionalizmi pokazuju vrašku sposobnost da se samoreproduciraju iz vlastite sjene i to, barem na prvi pogled, u nemogućim uvjetima koje ne bi preživjela ni ona Radmanova besmrtna bakterija. Primjer Hrvatske to dobro pokazuje jer je ona na vratima Evropske Unije, gdje po definiciji ne bi smio nitko dospjeti, barem je tako dosad bilo, a da usput ne pobaca prtljagu etničke isključivosti i bojovnog nacionalizma. Pa ipak, taj je nacionalizam na nedavnom izbornom saboru HDZ-a uskrsnuo kao da se ništa pod milim bogom nije promijenilo. Zašto onda vjerovati da bi sa Srbijom, koja je tek krenula prema tim vratima, bilo drukčije, a pogotovo zašto bi bilo drukčije s Nikolićem nakon samo nekoliko proevropskih fraza koje je ubacio u svoj rječnik.

Druga generacija postjugoslavenskih nacionalizama otkriva sposobnost samoobnavljanja tih nacionalizama, o čemu se malo govori.

Uostalom, sve kada bi on i bio drugi Sanader, kako se sam nazivao dok se taj hrvatski anđeo još nije bio strovalio u blato, treba znati nešto o ovom šampionu postnacionalističke tranzicije što se ne spominje. Sanader je stvarno mađioničarski spretno relaksirao odnose sa Srbima u Hrvatskoj, ali sa samom Srbijom je držao bilateralu nekoliko celzija hladnijom, samo crticu iznad onoga što su tražili minimalni meteorološki standardi Evropske Unije. Slično je bilo i s Bosnom i Hercegovinom, pogotovo sa Slovenijom, a ni jedno ni drugo ni treće nije bilo slučajno. To je on tretirao kao zaštićene rezervate iz kojih je kada mu je trebalo, a trebalo je najviše pred izbore, izvlačio pohranjene zalihe nacionalizma za specijalne kućne namjene. Tu smo kod druge karakteristike, uz ono o samoobnavljanju, postjugoslavenskih nacionalizama. Oni nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru.

Zato se ni na Nikolića ne može gledati drukčije nego baš tako, uronjeno u tu regionalnu salamuru. Njegov izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj, zapravo je već izazvao – trebalo je vidjeti sudionike sabora HDZ-a kako se nad time zgražaju samo malo nakon što su izabrali Karamarka za novog šefa – a ostalo će ići već utabanim putem. Sada će na ovu hrvatsku reakciju uslijediti re-reakcija u Srbiji, gdje će ljutito frknuti što im Hrvati ne daju da izaberu koga hoće, na to će uslijediti re-re-reakcija u Hrvatskoj, gdje će… I tko onda može reći da se Nikolićevim izborom ništa nije pomaklo s mjesta?! Pa onda i rastuće nezadovoljstvo Kukuriku vlašću u Hrvatskoj može postati alibi za isti takav stav da se ni s izborom Karamarka nije dogodilo ništa strašno. Konačno, kada sam već spomenuo Njemačku, treba li podsjećati tko je ondje došao na vlast nakon što je prevladao rezon “kada je loše, biraj još gore”?!

I zato na kraju još samo toliko da je ovim našim nacionalizmima lako s nama. Dok se oni u načelno lošim uvjetima odlično snalaze, odbacujući  u hodu stare košuljice i navlačeći nove, njihovi protivnici u načelno dobrim uvjetima posustaju i gube se u mudrovanjima koji je od tih nacionalizama bolji od drugih. Bez brige, na taj način preživjet će i najgori.

Tekst uz dozvolu prenosimo sa portala Halter