Stjepan Mesić: HRVATSKA I SVIJET

Izdvajamo

• Šansu treba dati onima koji sa sve većom zabrinutošću i s mnogo razloga upozoravaju na renesansu neofašizma u evropskim razmjerima (u što se savršeno uklapa i ofanziva neoustaških povijesnih revizionista u Hrvatskoj, kao i njihovih neočetničkih pandana u Srbiji). Budućnost Hrvatske nije, ne može i ne smije biti u vraćanju u prošlost i upornom negiranju negativnih aspekata te prošlosti. Jer, da bi postala „netko“ na svjetskoj sceni Hrvatska mora ispuniti dva uvjeta. Mora postati istinski demokratska država u kojoj se demokratski karakter neće dokazivati pozivanjem na propise koji se ne provode, nego realnošću. Drugo, Hrvatska mora demonstrirati sposobnost zauzimanja vlastite pozicije, uz spremnost na njezino usklađivanje s drugima. Ali – vlastitu poziciju mora imati. Uvijek.

Povezani članci

• SVJETSKI MEDIJI O SPLIT PRIDEU: DAN KADA JE BEOGRAD BIO PONOSAN NA SPLIT
• Stjepan Mesić: Tito je bio i ostao simbolom postojanosti, principijelnosti, odlučnosti, hrabrosti i vizije
• Renato Baretić: Koskeriku kapitulacija
• Udruženi sudački poduhvat
• Šta se, zapravo desilo u nedjelju 7.10.
• Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija

Šansu treba dati onima koji sa sve većom zabrinutošću i s mnogo razloga upozoravaju na renesansu neofašizma u evropskim razmjerima (u što se savršeno uklapa i ofanziva neoustaških povijesnih revizionista u Hrvatskoj, kao i njihovih neočetničkih pandana u Srbiji). Budućnost Hrvatske nije, ne može i ne smije biti u vraćanju u prošlost i upornom negiranju negativnih aspekata te prošlosti.

Piše: Stjepan Mesić
Predsjednik RH 2000. – 2010.

         Već i ptice na grani pjevaju kako je Hrvatska na početku 21. stoljeća ostvarila dva svoja prioritetna vanjskopolitička cilja: ulazak u Atlantski pakt i u Evropsku uniju. I to je doista tako. NATO je bio prvi na redu, jer je to nametnuto kao nepisano pravilo za sve tzv. tranzicijske, odnosno postsocijalističke zemlje. Najprije se ulazi u vojno-politički savez koji se – mada relikt hladnoga rata – uspio održati i u vremenu kada, objektivno, potrebe za njegovim postojanjem nije bilo. Atlantski pakt, zamišljen i organiziran pod američkim vodstvom kao instrument obrane Zapada od mogućeg sovjetskog napada doživio je, doduše, transformaciju koja mnoge navodi na razmišljanje o njegovoj ulozi i svrsi. Nekada ograničen na Evropu, za koju se s razlogom smatralo da bi mogla biti poprištem vojnoga sraza dvaju konfrontiranih blokova, sada se sve više pretvara u instrument vojnog interveniranja Zapada (zapravo primarno Sjedinjenih Država) u raznim krajevima svijeta u tzv. akcijama potpore izvana inspiriranim pobunama kojima je formalno cilj uspostava demokracije i rušenje autokratskih režima, a stvarno: instaliranje poslušničkih garnitura vlasti što odgovaraju interesima nadnacionalnih centara moći – gospodarsko-financijskih, naravno – i spremni su tim interesima udovoljavati. Nerijetko rezultati su sasvim suprotni od željenih i očekivanih. Nakon slobodnih izbora koje se onda proglasi alfom i omegom demokratskog poretka (mada su samo jedan, ma koliko bitan, sastavni dio demokratskog sustava), svjedočimo rastakanju državnih mehanizama, unutarnjim sukobima i stvaranju rasadišta terorizma koji počinje prijetiti i onima koji su ga – svjesno ili nesvjesno – potakli, obučavajući i naoružavajući „borce za slobodu i demokraciju“.

         Nato je već i u vrijeme hladnoga rata, da tako kažem, imao potencijal pretvaranja u oružje za provođenje politike isključivo jedne super-sile. Upravo zbog toga francuski je predsjednik, general Charles de Gaulle, izdvojio svoju zemlju iz vojne strukture Atlantskoga pakta i to je rješenje bilo na snazi desetljećima. No, kako je vrijeme državnika s vizijom, a de Gaulle je nedvojbeno bio jedan od takvih, očito nepovratno prošlo, i Francuska se „uklopila“, pa je, navodim samo jedan primjer, u vrijeme predsjednika Sarkozya igrala zapaženu ulogu u rušenju libijskog režima, da bi tek nedavno Sarkozyev nasljednik, predsjednik Francois Hollande, izjavio kako je Libija postala područje kojim uopće više nije moguće upravljati (vladati).

         Za Hrvatsku je, međutim, iz razloga vlastite sigurnosti, a imajući u vidu ratove u kojima se raspala Jugoslavija, kao i još uvijek nedovoljno stabilno stanje u regiji, bilo bitno ući u Nato. No, ući ne znači i šutke i bespogovorno prihvaćati sve što se u Nato radi i kako ta organizacija funkcionira. Naglašavam to zato, jer postoji niz članica Pakta koje sadašnjom politikom nisu zadovoljne, što se uostalom – opet se vraćam primjeru intervencije u Libiji – vidjelo i po tome što je to zapravo bila intervencija samo nekih članica, a ne cijeloga Atlantskoga saveza. Hrvatska je sudjelovala – simbolički doduše, ali ipak ostavljam otvorenim pitanjem je li to baš bilo nužno; pogotovo kada se vide rezultati intervencije.

         Evropska unija je iz niza vrlo razumljivih razloga bila naš primarni vanjsko-politički cilj. Hrvatska je morala naći svoje mjesto u njoj iz dva osnovna razloga. Prvo, pristupni su nas pregovori naprosto prisilili da na unutarnjoj sceni uradimo neke stvari za koje inače nije bilo ni snage, ni političke volje. A uraditi ih je trebalo, ako smo željeli graditi demokratsku, civiliziranu državu. Drugo, nismo si mogli priuštiti luksuz da ostanemo izolirani od procesa objedinjavanja koji je trebao obuhvatiti cijeli evropski kontinent. Morali smo, ali doista: morali postati dio integracije zamišljene tako da se zasniva na demokraciji i solidarnosti, toleranciji, prihvaćanju različitosti – kulturnih, tradicijskih, vjerskih i bilo kojih drugih – kao elementa koji obogaćuje cjelinu, a ne dijeli i udaljava međusobno njezine sastavne dijelove. Opterećenost jugoslavenskom prošlošću u kojoj je također bilo pokušano objedinjavanje različitosti, ali očito na pogrešan način, mogli smo kompenzirati samo ulaskom u evropsku integraciju koja je proklamirala u osnovi iste ciljeve, a polazeći od osnovnoga, tj. da objedinjavanjem kontinenta, otvaranjem granica, slobodnim protokom ljudi, roba i kapitala briše moguće uzroke novih ratova u dijelu svijeta čija se dotadanja povijest poglavito sastoji od ratova. Naši su pristupni pregovori trajali dugo, predugo, uz ostalo i zbog slovenske blokade, bili smo podvrgnuti temeljitim kontrolama koje su nam na koncu dale prolazno svijetlo, mada – kada čovjek pogleda kako stvari danas stoje s korupcijom i pravosuđem, ali i s manjinskim pravima, u realnosti, ne na papiru – opravdano je upitati se jesu li evropski monitori dobro obavili svoj posao.

         Bilo kako bilo, u Evropsku smo uniju ušli, ali to više – na žalost – nije bila ona i onakva unija kakvu su imali na umu kreatori ideje o Zajednici ugljena i čelika, preteče Evropskog zajedničkog tržišta koje je, uz odgovarajuću političku dimenziju, mada ne onakvu kakva je originalno bila željena, preraslo u Evropsku uniju. Dakle, ušli smo s predodžbom o Uniji kakva je ona trebala (i mogla) biti, ali kakva danas nije. Današnja unija glomazni je konglomerat kojim upravlja administracija u Bruxellesu, a povremeno joj asistiraju predsjednici i premijeri država članica, redom „otpravnici poslova“, a ne državnici s jasnom predodžbom o tome kakvu Evropu treba graditi i izgraditi. U takvoj Uniji gotovo očekivano „prvu violinu“ počele su svirati ekonomski najmoćnije zemlje, prije svih Njemačka, mada je Unija – na papiru, barem – skup ravnopravnih i jednakopravnih država koje su dio (ali ipak samo dio) svojega suvereniteta prenijele na evropsku integraciju. Takva Unija sve je nemilosrdniji instrument provođenja koncepta neoliberalnoga kapitalizma, a u uvjetima gospodarsko-financijske krize što traje već godinama, i bespogovorni diktator (prava riječ, nema zabune) rigidnih mjera štednje koje dokazano narode zemalja u kojima se primjenjuje baca u sve veće siromaštvo. To je realnost.

         Sve je ovo trebalo reći prije no što se pokuša odgovoriti na pitanje gdje je Hrvatska u današnjem svijetu. Bez namjere da bilo koga prozivam, još manje da kritiziram, vođen isključivo činjenicama, akcijama i nedostatkom akcija i njihovim posljedicama, moram bez ikakve zadrške konstatirati da je Hrvatska u današnjem svijetu izgubljena, kao što bi bilo malo dijete bez šibica u ruci, u mračnoj šumi. Kroz gusto granje naziru se samo dva svjetla: Nato i EU i Hrvatska, ne gledajući ni lijevo, ni desno, tetura prema tim svjetlima i mijenja smjer svojega kretanja onako kako ta svjetla mijenjaju svoje pozicije. Što želim reći? Pa naprosto to, da je Hrvatska „zaboravila“ da osim Nato (a to uvijek znači primarno SAD) i EU postoji još velik dio svijeta u kojemu bismo mogli naći saveznike, partnere i prijatelje (na osnovi uzajamnog zadovoljavanja interesa, razumije se samo po sebi). Kroz deset godina, koliko sam ih proveo na odgovornoj dužnosti predsjednika Republike, pokušavao sam učiniti upravo to – ne ispuštajući iz vida ni Nato, ni EU, uspostavljati dobre odnose sa zemljama na drugim kontinentima, ali i s državama regije koje će tek ući u Evropsku uniju (većina vjerojatno i u Nato). Pri tome posebnu sam pozornost poklanjao državama u kojima je Hrvatska, još iz vremena Jugoslavije, imala određenu reputaciju, u koje smo izvozili i u kojima smo izvodili nerijetko i velike radove (samo u Libiji u jednome je trenutku bilo oko 30.000 radnika iz cijele Jugoslavije, dobar dio njih iz Hrvatske, slično je bilo i u Iraku). Gledajući u retrospektivi moram reći kako za takvu orijentaciju nisam imao razumijevanja u redovima vlada u tome desetljeću. Inicirao sam određene stvari, otvarao vrata našemu gospodarstvu, odnosno onome što je od njega nakon kriminalne pretvorbe i privatizacije ostalo, upozoravao da se treba na vrijeme pripremiti za ulazak u Evropsku uniju, jer bi on mogao negativno utjecati na naše gospodarske odnose upravo s onim zemljama u kojima je slabašno hrvatsko gospodarstvo još moglo nešto i ponuditi i prodati. Moj je glas bio, usprkos visokoj funkciji što sam je obnašao, usamljen i nedovoljno utjecajan, a i ono malo što se počelo ostvarivati (napr. ulazak bez viza u turističkoj sezoni za građane velikih zemalja izvan EU u kojima je postojao interes za turistički dolazak u Hrvatsku), zamrlo je odmah po prestanku mojega mandata. Niti tržište nesvrstanih zemalja (a samo njihovim glasovima Hrvatska zahvaljuje što je u borbi s od Zapada preferiranom Češkom dobila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti UN) kao da nas više nije zanimalo. Znam da se posljednjih godina u sklopu projekta gospodarske diplomacije tu pokušalo nešto napraviti, ali znam i da smo nailazili na otpor od onih koji su nas počeli smatrati „svojima“ (drugim riječima: svojim poslušnicima). Mislim da smo proigrali mnoge šanse štu su nam se pružale. Je li to definitivno, ne mogu procijeniti. Nadam se da nije. Ponekada, i to baš u slučajevima kada se to ne bi trebalo događati, učini se kao da Hrvatska ima vlastitu koncipiranu vanjsku politiku, jer se usprotivi Uniji, no ubrzo se pokaže kako su to tek trenuci u kojima povrijeđena taština nadvlada razum, umjesto da se jasnom nacionalnom interesu dade prednost pred onime što nam se nameće kao politika Evropske unije.

         I u Nato ušli smo kao da trenutkom ulaska prestajemo razmišljati vlastitom glavom. Dobro znam kako su neke male članice jedva čekale hrvatski ulazak da bi dobile još jednog saveznika u borbi za zaista ravnopravne odnose u tome vojno-političkom savezu. Ne mogu reći kako sam do sada makar u jednom jedinome slučaju primijetio da na hrvatskoj strani postoji makar tračak volje (o snazi da i ne govorim) da se iskaže vlastito mišljenje, da se to mišljenje zastupa i brani, čak i ako je različito od onoga što traže veliki. Jer, mi to pravo imamo. Imamo pravo i reći što mislimo, i braniti argumentima naš odbojni stav (ukoliko smo ga, naravno, formulirali) sve dok većina ne prihvati određeni pravac djelovanja. Tada, i tek tada, obvezni smo slijediti.

         Za sada Hrvatska na planu vanjske politike ne pokazuje sposobnost da spoji članstvo u Nato i EU sa zastupanjem i energičnom obranom vlastitih nacionalnih interesa (što se ponekada može svesti i na jasno izražen generalni stav u pitanju što je u tome trenutku aktualno za neku drugu zemlju, ali se s razlogom može pretpostaviti da će već sutra biti aktualno i za nas; ne treba ići dalje od Grčke). Ne želim nikoga optuživati zbog slijepog poslušništva, napokon kao bivši Predsjednik ja i nemam podatke o eventualnim pritiscima kojima je vlast izvrgnuta. Ono što, međutim itekako želim to je podsjetiti one koji drže u rukama kormilo države (bilo danas, bilo sutra) da Hrvatska svoje mjesto u svijetu, mada je mala država, ne smije tražiti polazeći od postavke: mi smo mali, ništa mi ne možemo, sve ovisi o velikima, dobro je da smo uspjeli ući u Nato i EU i nemamo mi što dalje ni tražiti, ni misliti. Itekako imamo. Da, mi jesmo mali, ali nismo nesposobni. Sposobnima treba dati šansu. Treba je dati onima koji vide što se događa i kod nas i oko nas, onima koji shvaćaju da budućnost svijeta nije u ponovnoj podjeli koja nam se nameće repriziranjem hladnoga rata, niti u ignoriranju posljednje „slamke spasa“ – Ujedinjenih naroda, organizacije koja je stvorena kako bi „buduće generacije sačuvala od užasa rata“. Šansu treba dati onima koji sa sve većom zabrinutošću i s mnogo razloga upozoravaju na renesansu neofašizma u evropskim razmjerima (u što se savršeno uklapa i ofanziva neoustaških povijesnih revizionista u Hrvatskoj, kao i njihovih neočetničkih pandana u Srbiji). Budućnost Hrvatske nije, ne može i ne smije biti u vraćanju u prošlost i upornom negiranju negativnih aspekata te prošlosti. Jer, da bi postala „netko“ na svjetskoj sceni Hrvatska mora ispuniti dva uvjeta. Mora postati istinski demokratska država u kojoj se demokratski karakter neće dokazivati pozivanjem na propise koji se ne provode, nego realnošću. Drugo, Hrvatska mora demonstrirati sposobnost zauzimanja vlastite pozicije, uz spremnost na njezino usklađivanje s drugima. Ali – vlastitu poziciju mora imati. Uvijek. Formula: radimo tako, jer tako traže EU, ili Nato, dostojna je državnog nedonošćeta, ali ne i države koja postoji četvrt stoljeća s ambicijom da bude demokratska, moderna, evropska i civilizirana. Takvu državu pokušavao sam pomoći izgraditi u deset godina koliko sam bio njezinim predsjednikom. Na drugima je da nastave, ali nastaviti se mora. Ako nekome još nije jasno – Hrvatska je dio svijeta i ona u tome svijetu ima pravo na svoje mjesto, na mjesto aktivnog, ravnopravnog i jednakopravnog sudionika međunarodnih zbivanja. Odnosi s tzv. Trećim svijetom nisu ni u kakvoj opreci sa članstvom u Nato i EU, niti rezerva prema zagovarateljima novoga hladnoga rata, odnosno politici „bombarderske demokracije“ znači da se Hrvatska svrstala na „drugu stranu“. Hrvatska u svakome trenutku i u svakoj prilici mora prije svega i iznad svega biti na svojoj strani, ne miješajući se u unutarnje stvari drugih, a onda i na strani neporecivih vrijednosti i načela međunarodnih odnosa, ma koliko da se do tih vrijednosti i načela sve manje drži. Takva i samo takva Hrvatska bit će i prihvaćena, i respektirana. Svatko, kome je stalo do Hrvatske i njezine budućnosti, to bi morao shvatiti.