SNJEŽANA KORDIĆ: PSEUDOZNANOST NA DJELU

Izdvajamo

• Po Marku Samardžiji, dakle, Srbin ne može govoriti istim jezikom kojim govore Hrvati jer on je Srbin. Odnosno, ako Srbin govori onako kako se govori u Hrvatskoj, to je onda tip srpskog jezika jer je govornik Srbin. Jednako poistovjećujući nacionalnu pripadnost s jezikom, piše kao da se u BiH govore tri jezika i kao da Hrvati u BiH ako studiraju u Sarajevu moraju studirati na stranome jeziku. Zalaže se svesrdno za jezični apartheid u obliku dvije škole pod jednim krovom u BiH.

Povezani članci

• Zija Dizdarević: NE!
• TITO JE ČOVJEK KOJI JE ZASLUŽIO DA GA VOLIMO
• Dobro jutro Bosno i Hercegovino
• Na Kosovu se puca ,nema povrijeđenih
• Bilježnica Robija K.: Dan pobjede
• Al Kaida vodi rat protiv islama

Poistovjećujući nacionalnu pripadnost s jezikom, Marko Samardžija piše kao da se u BiH govore tri jezika i kao da Hrvati u BiH ako studiraju u Sarajevu moraju studirati na stranome jeziku. Zalaže se svesrdno i za jezični apartheid u obliku dvije škole pod jednim krovom u BiH.

Piše: Snježana Kordić

Knjiga sveučilišnog profesora Marka Samardžije Hrvatski kao povijesni jezik sastoji se skoro čitava od već objavljenih tekstova istog autora. Ali nije se vodilo računa da tekstovi trebaju tvoriti sadržajnu cjelinu, nego je uzeto sve što je bilo pri ruci. Zato u knjizi ima svega i svačega, od detaljne povijesti autorovog rodnog sela s navođenjem broja kuća i svih prezimena u tom selu, pa preko teksta o popovima koji su u Budimu u 18. st. pisali katekizme, sve do razgovora s novinarima o jeziku, pravopisu, Srbima i politici.

Piše kao da od sedmog stoljeća postoje Hrvati i s njima hrvatski jezik, a kontakti da su ga kvarili (142). Međutim, činjenice pokazuju suprotno. U ono doba još uopće nisu postojali različiti slavenski jezici, nego su svi Slaveni govorili jednim zajedničkim jezikom. Od onda je postepeno dolazilo do nastajanja razlika, što je kroz stotine godina dovelo do nastanka različitih slavenskih jezika. To znači da je neistinita Samardžijina priča kako je prvo postojao nekakav čisti hrvatski jezik, koji se onda u dodiru s drugim jezicima kvario.

Također je neutemeljeno podrazumijevati da od davnina postoje Hrvati u današnjem smislu te riječi kad je znanstvenicima poznato da ni u 19. stoljeću još nije bila oformljena hrvatska nacija (kao ni srpska ni bošnjačka ni crnogorska, a niti većina drugih nacija u svijetu). Umjesto da o 19. st. kaže da su Slaveni na Balkanu tek kretali u proces pravljenja nacija i da je bilo raznih opcija o broju i obimu budućih nacija, Samardžija napominje: »Temeljna je Karadžićeva teza da su svi štokavci Srbi, bez obzira na vjeru i prostor na kojem žive« (15). A prešućuje da je teza Ante Starčevića bila da su svi štokavci, bez obzira na vjeru i prostor na kojem žive – Hrvati. Uostalom, ni jedno ni drugo ne čudi kad se zna da je to doba pravljenja nacija: nacije još nisu formirane, moguća su razna rješenja. Samo netko tko neznalački pristupa povijesti, pa misli da je oduvijek bilo ovako kako je danas, može biti iznenađen što je u prošlosti bilo drugačije.

U knjizi važno mjesto zauzima prva Jugoslavija, o kojoj Samardžija tvrdi da je zabranjivala hrvatske jezične razlike (182): kaže da je od 1921. na planu jezika »započelo desetljeće i pol (otprilike do sredine tridesetih godina) izrazito snažne, a nerijetko i otvoreno brutalne, centralizacije« (66). No, ako je bila »izrazito snažna« i »otvoreno brutalna«, kako je onda dopuštala da u to vrijeme u Hrvatskoj izlazi u novinama Obzor rubrika Beograd nam kvari jezik (1923.), da u Hrvatskom kolu iziđe tekst Koje nam beogradske riječi ne trebaju (1927.), da u Zagrebu 1925. postoji Odbor za učenje i čišćenje hrvatskog jezika i da on pokrene »list za praktično učenje, popravljanje i čišćenje hrvatskoga jezika« pod naslovom »Govori i piši hrvatski, kako treba« (67)? Kako je dopustila da u tom listu iziđe Gramatika hrvatskoga jezika, da »u hrvatskoj pisanoj praksi postoje tri pravopisa: tradicionalni, pretežito morfonološki kojim su objavljivana pravaška i izdanja HSS-a i dva fonološka: Boranićev i ’dogovorni’« (70)?

Čitavo vrijeme od početka 20-ih godina pa sve do nastanka NDH kontinuirano u Hrvatskoj izlazi obilje purističkih jezičnih savjeta, npr. Vatroslav Rožić ih objavljuje u »Nastavnom vjesniku« 1923, 1925, 1928, 1931/32, razni drugi autori ih objavljuju u »Jadranskoj vili«, »Književnim horizontima«, »Omladini« itd. (71). A »izrazita snaga« i »otvorena brutalnost« beogradske jezične politike očituje se u gledanju i u dopuštanju da se u Hrvatskoj postignu takvi rekordi u pisanju purističkih savjeta da oni čak i Samardžiju zadivljuju: ističe kako je jedan hrvatski purist »uz niz članaka o pojedinačnim nedoumicama i problemima hrvatskoga jezika i njegova pravopisa u travnju 1932. u dnevniku ’Obzor’ počeo objavljivati ’Antibarbarus hrvatskoga jezika’. Nezadovoljan sporošću ’Obzorova’ urednika nakon 32. nastavka (5. studenog 1932.) ’prenio’ je svoje zapise u ’Hrvatsku stražu’ objavivši do listopada 1935. ukupno nešto preko 2000 (dvije tisuće!) jezičnih savjeta i preporuka« (71). Toliko obasipanje jezičnim savjetima i preporukama izlazilo je na nos samim Hrvatima, pa Samardžija priznaje da ondašnji purizam »nije, naravno, nailazio na jednodušnu podršku među tadanjim kroatistima, što je dovodilo i do polemika« (72).

Kaže da se nakon 1934. očituje iz Beograda želja »princa regenta da se uhvati ukoštac s hrvatskim pitanjem« (72). Neutralan čitatelj nakon što pročita ovu tvrdnju očekuje dokaze za nju, npr. podatke tipa da je eventualno zabranjeno hrvatsko ime, naziv hrvatski jezik, časopisi s tim imenom i slično. Međutim, ništa od toga. Naprotiv, nude mu se podaci da »druga polovica tridesetih godina donosi utemeljenje Društva Hrvatski jezik« i osnivanje časopisa »Hrvatski jezik« (72).

Hrvatski kao povijesni jezik

Dakle, svi podaci koje Samardžija navodi o vremenu od 1918. do 1941. govore suprotno od njegovih vlastitih tvrdnji. Ti podaci pokazuju da jezična politika iz Beograda ni za vrijeme prve Jugoslavije nije bila u znaku nametanja i zabranjivanja, za razliku od današnje jezične politike u Hrvatskoj, koja se temelji na nametanju i zabranjivanju.

Kod današnje jezične politike u Hrvatskoj očite su podudarnosti s razdobljem ustaške države, za koju Samardžija priznaje da »je dosljedna direktivnost protkivana jezičnom cenzurom ostala temeljnom značajkom hrvatskoga jezičnog i pravopisnog stanja u NDH« (80). Ali pun je razumijevanja prema onim silnim jezičnim zakonima, zabranama i nametanjima u vrijeme NDH. Zanimljivo koliko mu je fleksibilan odnos prema nametanjima: oštro ih osuđuje na beogradskoj strani iako ih tamo ne može naći, a na hrvatskoj strani gdje su vidljiva čak i u ekstremnom obliku zakonskih naredbi, direktivnosti i jezične cenzure blagonaklono ih gleda kao korak »očekivan i razumljiv« (90).

No većina Hrvata u ustaškoj državi nije dijelila Samardžijinu sklonost prema jezičnom nasilju koje je nad njima sprovodila vlastita država s ciljem povećavanja razlika naspram jezika u Srbiji. Već i nakon izlaska Guberinih i Krstićevih Razlika između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika 1940. godine oglasili su se »žestoki kritičari i osporavatelji toga djela« prvenstveno na hrvatskoj strani (75).

Samardžija pripisuje velike zasluge ustaškoj državi: »U cijeloj svojoj povijesti do god. 1990. Hrvati u Bosni i Hercegovini samo su se jednom, zakratko, mogli slobodno služiti hrvatskim jezikom (od 1941. do 1945.)« (103). Znači, Hrvati u Bosni i Hercegovini su uvijek, osim u doba ustaša, morali govoriti na nekom stranom jeziku. U toj rečenici predstavlja NDH kao jezičnu slobodu, a sam je napisao na drugom mjestu (78-80) da je osnovno obilježje NDH jezična cenzura i direktivnost u obliku brojnih zakonskih naredbi i zabrana.

Hvali se da su njegove ranije knjige o temi jezične politike u NDH napravile da čitatelji »odbace barem dio neistina što su o Hrvatima i njihovom jeziku desetljećima sustavno i brižno odašiljane iz radionica jugoslavenske komunističke promidžbe« (182). Međutim, njegove knjige su baš potvrdile da je u NDH vladao državni jezični purizam, sa zakonskim progonom riječi i kaznama. Očito je to bilo vrijeme jezične neslobode. A drukčija vremena od početka 50-ih godina, kada nema zakonskog progona riječi i kazna, za Samardžiju su »gorki plodovi Novosadskoga dogovora«, »unitarističke politike što je sve očitije jačala od početka pedesetih godina« (89). Ne navodi dokaze za to, što je i razumljivo jer uvid u tekst Novosadskog dogovora i u Pravopis i Rječnik dviju matica koji su izrađeni na njegovim osnovama dokazuje suprotno (to sam pokazala u tekstu Filologija laži).

S obzirom da toliko krivotvori bližu prošlost, jasno je da se ne ustručava isti postupak primjenjivati i na daleku prošlost. O Faustu Vrančiću, koji je na prijelazu iz 16. u 17. st. objavio rječnik, tvrdi da je napisao rječnik hrvatskoga jezika. Međutim, niti Vrančić jezik naziva hrvatskim niti ga ograničava samo na one govornike koje mu Samardžija namjenjuje tumačenjem da znači jedino hrvatski. Vrančić u rječniku čak eksplicitno kaže da se radi o jednom zajedničkom jeziku: »jazik Dalmati(n)zki, Harvatzki, Sarbski, ili Bosanski (jere ovo sve jedan jezik jest)« (31). Što je najbolje, i sam Samardžija to zna jer navedeni citat potječe iz njegove knjige.

Kao što Samardžija ne nudi objektivan uvid u prošlost, tako postupa i kad govori o sadašnjosti. On ne vidi razlog zašto braniti znanstveno stajalište o jednom policentričnom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca »usuprot raspoloženju nesumnjivo pretežita dijela hrvatske jezične zajednice« (73). Pa zato što raspoloženje nije znanstveni kriterij i zato što je Samardžiji kao profesoru zadatak prosvjećivati zajednicu. A da ne spominjemo da »raspoloženje« nije nastalo samo od sebe, nego su ga napravili ovakvi poput Samardžije, koji vide da im je karijeru lakše praviti politiziranjem umjesto znanstvenim radom.

Iako je u znanosti općepoznato da se nacija i jezik ne podudaraju jer mnoge nacije imaju zajednički jezik, Samardžija poistovjećuje naciju i jezik postavljajući »pitanje koji će tip srpskoga jezika upotrebljavati pripadnici onoga dijela srpske etničke zajednice koji živi u Republici Hrvatskoj« (199). Po Samardžiji, dakle, Srbin ne može govoriti istim jezikom kojim govore Hrvati jer on je Srbin. Odnosno, ako Srbin govori onako kako se govori u Hrvatskoj, to je onda tip srpskog jezika jer je govornik Srbin.

Jednako poistovjećujući nacionalnu pripadnost s jezikom, piše kao da se u BiH govore tri jezika i kao da Hrvati u BiH ako studiraju u Sarajevu moraju studirati na stranome jeziku (104). Zalaže se svesrdno za jezični apartheid u obliku dvije škole pod jednim krovom u BiH (104).

A profesor je, što znači da bi trebao u javnosti otvoreno reći da činjenica što Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore istim jezikom nema nikakvih političkih posljedica: države i nacije postoje bez obzira što govore isti jezik kao druge nacije u drugim državama. Trebao bi otvoreno priznati da se politički baš ništa ne dobiva kad države govore različitim jezicima, i da je stoga neutemeljeno izmišljati nekakav »strateški interes«. Nikakva prednost ne bi nastala ni za hrvatsku državu kad bi njeni stanovnici zaista govorili jezikom različitim od svih drugih država, i kad bi današnje izjave o različitosti jezika bile opravdane. Trebao je podsjetiti da govornici nekog jezika imaju samo korist od toga ako se tim jezikom služi što više ljudi. Mađarski intelektualci konstatiraju sa žaljenjem činjenicu da se njihov jezik govori samo u Mađarskoj naspram npr. njemačkog jezika koji se govori u nekoliko država ili naspram jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. A hrvatski »intelektualci« poput Samardžije imaju naopak pristup. Ali i objašnjiv, jer s obzirom na to što pišu, shvatljivo je da bi oni najradije da ih intelektualci iz drugih zemalja ne mogu čitati.

Samardžija je predstavnik profesora koji svoja sveučilišna mjesta ne koriste za prenošenje znanja, nego za politiziranje pomoću kojeg prikrivaju vlastitu nestručnost. Iz Samardžijine knjige vidljivo je da njen autor ne raspolaže ni osnovnim znanjima o jeziku i povijesti, iako se bavi upravo tim temama. Također se vidi da se ne ustručava primjenjivati metode suprotstavljene pravilima znanstvenog pisanja: služi se prešućivanjem činjenica i skrivanjem podataka, iznosi neistinite tvrdnje. Njemu nije cilj podizanje razine obrazovanja kod čitatelja, nego čak nastoji raznim tehnikama zamagljivanja onemogućiti čitatelje da dođu do ispravnih zaključaka. Ali s druge strane, na nizu mjesta u knjizi kao da ni ne računa da će publika primjenjivati određene mozgovne aktivnosti dok čita njegovu knjigu. Štoviše, kao da su te aktivnosti bile reducirane i prilikom pisanja jer autor je ostao slijep za kontradikcije u vlastitim tvrdnjama. Iako mu je jedna od centralnih tvrdnji u knjizi da je za vrijeme prve Jugoslavije vladao strašan jezični unitarizam Srba, svi podaci koje u knjizi iznosi o tom vremenu pobijaju njegovu tvrdnju i dokazuju suprotno. Tako da je vrijednost knjige što dokumentira da ni za vrijeme prve Jugoslavije nije bilo jezičnog unitarizma.

Ali cilj knjige je nešto sasvim drugo: pomoću mita o jezičnom nasilju raspirivati međunacionalnu mržnju. Autor koristi stereotipnu priču o jezičnoj ugroženosti i neprijateljskim namjerama s raznih strana kako bi huškao protiv Srba, raznih drugih nacija i protiv svakoga tko nije njegov istomišljenik. Na taj način Samardžija umjesto znanstvenog pristupa jeziku nudi politikantski pristup. Neuki pristup primjenjuje i kod teme povijesti, čija je jedina funkcija u knjizi da usađuje mitsku sliku prošlosti. Kako bi povijest prilagodio vlastitim nacionalističkim potrebama, on prepravlja naslove djela iz davnih stoljeća, prekraja sadržaj pojmova i izostavlja spominjanje događaja koji bi pomogli objektivnijem sagledavanju teme. Zato Samardžijina knjiga jednu stvar zorno pokazuje, a to je do kojih razmjera su autori poput njega spremni uništavati znanost i pervertirati je kada sebe stave u službu neke ideologije.

Skraćena verzija prikaza
objavljenog u Književnoj republici.