Povezani članci

• Parlament BiH razmatra Prijedlog rezolucije o Srebrenici
• POBUNITE SE! IMATE PRAVO NA POBUNU!
• „Kinesko gradilište“ u Srbiji: Aktivisti govore o „robovskom radu“
• Heni Erceg:Imaginarni identitet
• Udomite napuštenu životinju, nahranite gladnu, pomilujte kučića koji trči za vama i spasite ga
• Spaićevo kazališno doba

Do uobličavanja velikog kolektiva kakav je narod ili nacija ne dolazi prirodno, nego djelovanjem političara, a obični ljudi su u takvom kolektivu i zbog tuđih i zbog vlastitih interesa. Tuđi interesi odredili su npr. opseg konkretnog naroda ili nacije. A vlastiti interesi običnih ljudi sastoje se npr. u nizu prednosti koje im život unutar određene nacije pruža. Iako je ovo odgovor na pitanje zašto se ljudi udružuju u nacije, po pravilu se u školama i medijima ne prenosi taj odgovor, nego se on zamjenjuje ideologijom patriotizma, nacionalnog identiteta, prirodne pripadnosti kolektivu. Zašto? Zato što tek ta ideologija omogućava da se ljudi u kolektivu iskoriste za raznorazne političke svrhe, uključujući i ratove.

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

Već niz godina upada u oči da “svatko govori o identitetu, a jedva da itko zna što bi ta riječ trebala značiti. Još nebuloznije postaje kad se uz identitet doda pridjev nacionalni. Zašto se uopće poseže za tako maglovitim pojmom? Zato što je sadržaj koji on označava diskreditiran pa se mora presvući maskom. Riječ ʻnacionalni identitet’ sakriva sadržaj o kojem se ustvari radi: nacionalizam” (Claussen).

Moguće je da će na ovo zagovornik nacionalnog identiteta uzvratiti da pored “lošeg” nacionalizma postoji i “dobar” nacionalizam: patriotizam. Međutim, “kontradikcija koja se provlačila kroz sve službene ideologije sastoji se u razlikovanju između dobrog i lošeg nacionalizma – mnogi smatraju patriotizam dobrim, nacionalizam lošim. No, radi se o istom problemu koji se skriva iza maglovite riječi ʻnacionalni identitet’”, a taj problem je da “nacionalizam, i kad ga čovjek naziva nacionalni identitet, ʻoznačava uvijek da se pojedinac koji se osjeća nemoćan pogrešno identificira s jednim kolektivom kojem naizgled pripada prirodno, naime rođenjem’” (ibid.).

Do uobličavanja velikog kolektiva kakav je narod ili nacija ne dolazi prirodno, nego djelovanjem političara, a obični ljudi su u takvom kolektivu i zbog tuđih i zbog vlastitih interesa. Tuđi interesi odredili su npr. opseg konkretnog naroda ili nacije. A vlastiti interesi običnih ljudi sastoje se npr. u nizu prednosti koje im život unutar određene nacije pruža. Iako je ovo odgovor na pitanje zašto se ljudi udružuju u nacije, po pravilu se u školama i medijima ne prenosi taj odgovor, nego se on zamjenjuje ideologijom patriotizma, nacionalnog identiteta, prirodne pripadnosti kolektivu. Zašto? Zato što tek ta ideologija omogućava da se ljudi u kolektivu iskoriste za raznorazne političke svrhe, uključujući i ratove.

Sastavni dio te ideologije, “nacionalni identitet označava jedno čudno izjašnjavanje čovjeka da pripada određenoj domovini. Radi se o tvrdnji da ljudi žive i žele živjeti pod određenim nacionalnim nadzorom ne (samo) uslijed prisile i ne (samo) npr. zbog političkog procjenjivanja svojih teoretskih i praktičnih prednosti, nego zato što pripadaju specijalnoj vrsti ljudi, s kojom dijele zajednička svojstva. Neovisno o zasebnoj i promjenjivoj političkoj volji građanina trebao bi postojati jedan prirodni karakter naroda, koji ne samo da sili na priključivanje jednakima, nego odmah i na potčinjenost istoj – vlastitoj, nacionalnoj – političkoj vlasti. ʻNacionalni identitet’ je dakle moderna rasistička formula za neotklonjivost nacionalizma” (VFSP).

Prema “toj doktrini pojedinci ne postoje neovisno o naciji, onoj majčinskoj placenti kojoj zahvaljuju svoj život i svoj identitet. Nacionalnom identitetu, ključnoj riječi nacionalističke retorike, zahvaljuju svoju društvenu, kulturnu i političku egzistenciju; nacionalni identitet se očituje u jeziku kojim govore, u običajima koje njeguju, u sudbinskoj povijesti koju dijele, ponekad i u religiji, etnosu, rasi kojoj pripadaju, pa čak i u obliku glave ili u krvnoj grupi kojom ih je Bog ili slučaj opskrbio. Takvo utopijsko predočavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje čim ga pokušamo usporediti s realno postojećim nacijama u konkretnoj stvarnosti. Kulturna, etnička i društvena heterogenost, koja je u njima više ili manje jako izražena, dokazuje da pojam ʻkolektivnog identiteta’ – a ʻnacionalni identitet’ da i ne spominjem – vodi potpuno u zabludu” (Llosa).

Jednakost i jedinstvo unutar kolektiva zvanog nacija nisu stvarni, nego prividni, a “kako bi se napravio privid jedinstva, potrebno je isključiti ljude koji navodno nisu identični s vlastitom nacijom. Tko želi nacionalni identitet, mora htjeti isključivanje, isključivanje nekih drugih” (Claussen).

Zagovornici nacionalnog identiteta pozivaju se na “iskonska, ʻprijedržavna’ zajednička obilježja”, tvrdeći da su to zajednički jezik, zajednička kultura i zajednička povijest (VFSP). Međutim, već i tema zajedničkog jezika pokazuje da se ne radi o “iskonskim, ʻprijedržavnim’ zajedničkim obilježjima”, nego naprotiv: “Zajednička obilježja nastala na temelju sprovedenog državnog interesa, lažno se predočavaju kao predpolitičke osobine, o kojima bi navodno država trebala voditi računa. Nacionalni jezik, na kraju krajeva, nije prirodno širenje prvotno govorenih dijalekata, nego je umjetni produkt političke vladavine: jedanput ʻknjiževni jezik’, sproveden kao zajednički jezik unutar čitavog područja vladavine; drugi puta ʻslužbeni jezik’, uveden kao službeno i poslovno sredstvo sporazumijevanja, odabran bez obzira na slučajne lokalne idiome” (ibid.).

Kod tvrdnje da je zajednički, nacionalni jezik dio nacionalnog identiteta, “čovjek se pita koji ʻidentitet’ bi time trebao biti stvoren. Nema nijednog jedinog zajedničkog interesa koji bi nastao na temelju zajedničkog jezika kod onih koji njime govore. Da li imaju ista ili različita shvaćanja i ciljeve, to nema nikakve veze s njihovim jezikom – jezik stoji jednako svakome na raspolaganju tko ga zna da izrazi svoje misli. A da uslijed zajedničkog jezika sve suprotnosti i razlike postaju beznačajne, to je gruba prevara, i samo onome prihvatljiva tko zahtijeva da osim ʻnacionalnog identiteta’ svi drugi interesi ima da šute” (ibid.).

Pozivanje na zajedničku, nacionalnu kulturu kao dio nacionalnog identiteta je kontradiktorno. “Kad umjetnička djela važe kao nacionalni kulturni proizvodi, razlog za to ne može biti u tim umjetničkim djelima: na kraju krajeva, note i rime nemaju nacionalne boje. A ne može biti ni u tome da se općenito sviđaju: ukusi su, kao što je poznato, subjektivni i ne orijentiraju se prema porijeklu nekog umjetničkog djela. Da se umjetnost, koja inače uvijek treba biti izraz najindividualnijeg među individualnim, ipak gleda kao kolektivno vlasništvo, to se također može zahvaliti državnom interesu” (ibid.). Drugim riječima, umjetnička djela se po svojim svojstvima nisu podudarala s današnjim granicama između nacija. Tek kad je nastala nacionalna država, ona je u sklopu usađivanja nacionalne ideologije napravila da se umjetnička djela iz prošlosti i sadašnjosti klasificiraju prema današnjim nacionalnim granicama. Isključivo zbog državnog interesa narod “se podučava da povijest umjetnosti gleda kroz nacionalne naočale” (ibid.).

Zagovornici nacionalnog identiteta pozivaju se i na zajedničku povijest. No, navodna “zajednička povijest je još manje razlog za ljubav prema domovini. Tko se u nju kune kao ujedinjujuću vezu, ionako ne misli na prošle manevre prijedržavnih lovaca i sakupljača, nego na politička postignuća sadašnje države i njenih pravnih prethodnica – a ostvarivanje tih postignuća je po pravilu bilo povijest manjih i većih pokolja, u kojima su politički preci današnjih podanika izgubili život i zdravlje. Današnje stanovništvo ne treba tu povijest gledati kao npr. pogrešku štetnu po sebe, nego kao temelj sudbinom povezane zajednice. Mogu se zbog nje ponositi ili sramiti, ali u svakom slučaju trebaju je bezuvjetno smatrati zajedničkom stvari, koja potpuno neovisno od bilo kojeg individualnog interesa obuhvaća nacionalna prava i dužnosti. A što se pod time misli, određuje politika sama. Bilo da se radi o unutarnjepolitičkim raspolaganjima i odnosima ili o vanjskopolitičkim zahtjevima za resursima drugih nacionalnih država: na narodu je da politička poduzetništva svoje vlade shvati kao nacionalnu želju i da se s njom identificira. Za to je uvijek potrebno zaboraviti onu malu opreku između gore i dolje, vlasti i podanika, države i građana. Uspije li to narodu, onda se njegova država može pozivati na njega kao svog višeg nalogodavca. Zahtijevana poslušnost tada ne izgleda više kao podređivanje vlasti, nego kao izraz volje naroda. A što su veći nacionalni zadaci, tim više je od pomoći predodžba o nekakvoj volji naroda, koja živi u građaninu kao njegova druga priroda, htio on to ili ne, taj ʻnacionalni identitet’, koji njegovoj državi daje pravo. Par zajedničkih obilježja za potvrđivanje te ideologije može se, naposljetku, uvijek naći” (ibid.).

Ljudi su prijemčivi za priču o prirodnoj pripadnosti velikom kolektivu jer očekuju da iz navodnog zajedništva i jednakosti unutar njega proizlazi zaštita i sigurnost. Ljudsku potrebu za sigurnošću iskorištava ideologija: “Iza blebetanja o nacionalnom identitetu skriva se nešto sasvim drugo: prazna fraza nacionalnog identiteta iskorištava čežnju ljudi za utočištem u prijetećem svijetu. Parola o nacionalnom identitetu ubacuje sigurnost na mjesto nesigurnosti proturječnog percipiranja stvarnosti” (Claussen).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.
Foto: BH Dani