Slavo Kukić: Zašto se usvajanju Zakona o igrama na sreću usprotivio HDZ?

Povezani članci

• Promocije knjiga “Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995” i “Žene opkoljenog Sarajeva” zatvaraju 22. Modul memorije
• Alarm na političkom barometru: TRIDESETE SE VRAĆAJU!
• Maestralna Lana Pudar osvojila novo zlato u Oranu i postavila mediteranski rekord
• VIZUALNO UGLEDALO SVIJETLO DANA
• Božica Jelušić: LEPTIRI U OLUJI
• Državnički poraz Zorana Milanovića

U glavnom gradu BiH, naime, formiraše Građanski savez. U pitanju je, obznani njezin prvi čovjek, stranka političke ljevice. Istina, to bi svakom, iole informiranom, bilo jasno i da je šutio – jer, tko god znade prve ljude ovog političkog novorođenčeta, znade i to da drugo, osim stranke političke ljevice, ne može ni biti.

Piše: Slavo Kukić

Stabilnost političkog sistema se nerijetko izvodi i iz brojnosti političkih partija. Sjedinjene Američke Države, primjerice, odlično funkcioniraju i uz samo dvije, tek poneku više se može zabilježiti u najrazvijenijim evropskim društvima. Ali, zato je prava poplava političkih partija u „postkomunističkim“ društvima, neovisno i o tome postadoše li u međuvremenu dio zajednice evropskih naroda ili ne. U prilog tome, uostalom, govore iskustva i zemalja s prostora bivše Jugoslavije, Slovenije i Hrvatske – koje su članice Evropske unije, a čiji politički kolorit i danas čine na desetine, što ozbiljnijih što krajnje minornih stranaka.

Bosna i Hercegovina je, dakako, i u tome priča za sebe. Ne prođu ni jedni izbori, ni parlamentarni ni lokalni, a da se na političkom nebu ne pojavi najmanje jedna, ponekad i više novih političkih partija. Jedna je, uostalom, formirana i u vikendu iza nas. U glavnom gradu BiH, naime, formiraše Građanski savez. U pitanju je, obznani njezin prvi čovjek, stranka političke ljevice. Istina, to bi svakom, iole informiranom, bilo jasno i da je šutio – jer, tko god znade prve ljude ovog političkog novorođenčeta, znade i to da drugo, osim stranke političke ljevice, ne može ni biti.

Iz te perspektive, dakako – budući u lijevoj političkoj ideji i sam vidim rješenje za bosanskohercegovačke muke – novoj partiji i njezinu vodstvu poželjeti mogu jedino dug život i mirno more. I snažan utjecaj u biračkom tijelu dakako. No, najiskrenije, loše bih se osjećao i ako u vezi sa kvantitativnim bujanjem lijeve političke scene, sve većim brojem partija lijeve političke orijentacije vlastiti sud ne bih podijelio s javnošću.

Lider Građanskog saveza izjavi kako je formiranje ove stranke zapravo prilog jačanju ljevice u BiH. Na spekulativnoj ravni tu tezu bi se, po svemu sudeći, i dalo braniti. Jer, više partija sličnog sustava vrijednosti, veća mogućnost mobilizacije biračkoga tijela koje u pravilu apstinira od sudjelovanja u izbornom procesu.

Istog časa, međutim, kada se sa spekulativne ravni spustite u život svagdašnji, priča dobiva radikalno drugačiju patinu. Jer, sve to se događa u zemlji sa svega tri i pol miliona stanovnika – ili nešto više od toga, svejedno. A, u tim uvjetima više političkih partija znači manje glasova za svaku od njih pojedinačno. Sve to se, potom, događa u uvjetima izbornog sustava koji pogoduje velikima – među inim i na način da u njihove koševe pretače glasove malih, onih koji ne prijeđu izborni prag. A malih je, u zemlji s bosanskohercegovačkim brojem stanovnika, a istodobno i s preko stotinu partija, koliko vam drago.

Zašto ova priča? Krajnje pojednostavljeno, jer izvan te vrste kalkulacija nije ni lijeva politička scena. Više političkih partija ljevice, hoću reći, znači i veću mogućnost da se dobiveni glasovi dijela njih pretaču najjačima – etnonacionalističkim partijama prije svega, a time i izravno slabi politička scena u ime koje se i istupa.

Izneseni sudovi, dakako, ni na koji način ne žele sugerirati osudu formiranja Građanskog saveza – a ni osudu onih koji su za njegovo lansiranje najzaslužniji. Sasvim suprotno, nova politička partija je samo posljedica – kao što je, koliko jučer, posljedica bila i Demokratska fronta. A ključ rješenja nikada nije bio u bavljenju posljedicama – uvijek je bio, i uvijek će biti u rješenjima koja se tiču uzroka.

Izneseni sudovi, prema tome,  sugeriraju zaključak kako političkoj ljevici nedostaje mudrosti – akterima koji je personificiraju prije svega. I sukladno tome oni su, ne nitko drugi, odgovorni za ono što lijevi politički spektar koliko sutra može proživljavati. Jer, da se ne lažemo, način na koji partije političke ljevice funkcioniraju danas – da nitko ni s kim ne može, da svatko kalkulira samo svoje, a malo tko i interese građana ove zemlje, da jedni drugima nerijetko podmeću nogu umjesto da budu i njihov vjetar u leđa – vodu tjera na mlin onima protiv kojih se i bore. Onima, da ne duljim, koji su BiH uništavali i prethodnih četvrt stoljeća.

Netko bi me, priznajem, mogao upitati – kako? Jednostavno. Više partija političke ljevice, zbog svega što već rekoh, znači istodobno i sigurniju vlast „boraca“ za „svete nacionalne ciljeve“ – i sigurniju vlast kako bi ti isti, bez da se izlažu, mogli nastaviti proces pljačke i vlastite države i vlastita naroda.

U takvim uvjetima, opet, i sve želje i očekivanja malog čovjeka ostati će samo sanak pusti. Ovih mi dana, primjerice, do ruku dođoše rezultati najnovijeg istraživanja javnog mnijenja – a iz njih su jasni i zahtjevi obična svijeta. Preko tri četvrtine građana BiH, tako, podržava njezin ulazak u Evropsku uniju – jer, kažu, jedino je ona jamstvo stvaranja većeg broja radnih mjesta, te trajnog mira i stabilnosti.

S druge strane, polovica Bosanaca i Hercegovaca smatra da je, od svih reformi koje to omogućuju najvažnija ona koja otvara široki front borbe protiv korupcije. S tim se, barem na planu verbalnoga, slažu i političari. Premijer federalne vlade, recimo, nedavno, pred sudionicima jedne međunarodne konferencije izjavi kako se u reforme krenulo na način da više nema povratka – jer, veli, reformsku agendu su potpisali svi, a u nekima od reformi se, dodaje, došlo i do samog kraja.

Što mu sve to znači vrag bi ga znao. Ako je, međutim, po faktima suditi, priča mu baš i ne pije vode. Bosna i Hercegovina je, uostalom, i u ožujku zemlja s jednom od najmanjih prosječnih plaća u regiji. Ali, zato kockarnicama – ili igrama na sreću kako im „borci“ za nacionalnu stvar tepaju – ide kao nikada prije. Zašto? Pa, zato jer ih u institucijama zakonodavne vlasti štite oni koji su svugdje u svijetu zaduženi da im, koliko-toliko, podrežu krila. SDA, koja zakon i predloži, od istog odustaje jer mu se protivi njezin koalicijski partner. A glasove parlamentaraca je, i to se jasno dalo prepoznati, i kod oporbe za zakon imala.

Zašto se usvajanju Zakona o igrama na sreću usprotivi HDZ jasno je. Mogu pričati što im volja, ali u pozadini mu ne može biti nikakav nacionalni interes nego samo i isključivo deal između njih – ili najmoćnijih u hadezeovoj vertikali – i vlasnika kladionica koji su mahom s prostora kojeg kontrolira ova stranka.

Ali, zašto na vlastitom prijedlogu ne istraja hadezeov bošnjački partner? Pa, najjednostavnije, jer je iz toga i sam za sebe izvukao neki ćar. Ne vjerujem, doduše, da je u pitanju ono o čemu se ovih dana spekulira – iako, isključiti ne treba čak ni to. Po jednom od komentara na internet portalima, naime, SDA je odustala od pravljenja problema HDZ-u s kladionicama, ovaj je, zauzvrat, njoj omogućio objavljivanje popisa stanovništva.

I tko, onda, može reći da na djelu nemamo demokraciju – i to onu o kojoj se svakodnevno lamentira. Konsezualnu demokraciju. I usput, ne bilo kakvu nego onu koja njih i „svrbi“. Konsezualnu demokraciju u pljački – i vlastite države i vlastita naroda.

A kako se siroti narod ne bi dosjetio jada, s vremena na vrijeme ga se manta istim oružjem kojim ga se zamlaćivalo i svih prethodnih godina – nacionalnom ugroženošću i potrebom zbijanja vlastitih redova. Nedavno, primjerice, banjalučki biskup izjavi kako su hrvatska stradanja u Banjoj Luci tijekom protekloga rata novi hrvatski Blajburg – i mimo svoje volje otvori temu za novo nacionalno puškaranje. Dodik od njega traži ispriku – a i pravo je da ga napada jer je, koliko jučer, iz njegovih ruku, za kooperativnost valjda, dobivao i priznanja – „branitelji“ hrvatskih nacionalnih interesa gotovo redom staju na Komaričinu stranu. Šuti jedino „glavni“, prvi u Hrvata. Ili, možda, ne uspjeh upratiti kako se, konačno, oglasi i on sam?

Bilo kako bilo, narodu je bačena još jedna kost – i dok se on zbog nje međusobno glođe, oslobođen je prostor za glavnu misiju. Za nastavak pljačke – i to opet s obrazloženjem kako se to radi zbog naroda a ne zbog vlastitog dupeta. A zbog vlastita dupeta, i nikako zbog naroda, se Gordijev čvor sve više zapetljava i u Mostaru – kao što će se sutra zapetljavati u Srebrenici, Brčkom, Banja Luci, uzduž i poprijeko.

Je li otpor tome uopće moguć – i ako jeste, kako? E, hoće li se na tu vrstu pitanja odgovarati, priča će nas svaki put nanovo vratiti na pitanje bosanskohercegovačke političke ljevice. I na tezu da je to u mogućnosti samo ako je ujedinjena. A kakvu ljevicu imamo danas? Svakakvu, samo ne takvu. Što, dakako, olakšava posao onima drugima, promicateljima konsezualne demokracije – u pljački svega i svačega razumije se. Ali, ne oslobađa odgovornosti ni pripadnike ljevice. Jer, odgovornost je i u nečinjenju. A oni, pa ma što o tome sami mislili, ne čine – jer, od toga su im, kako stvari stoje, važnije vlastite podjele. I to tko će od njih biti glavni bos. Kuku lele.