ENG
Slavo Kukić:„Srbska čast“je batinaška bratija u funkciji resetiranja velikosrpskih ciljeva
Autor/ica 👤Slavo Kukić
Povezani članci
Možda je istini najbliže kako Dodikovo, a i političko talasanje njegovih sljedbenika, nema nikakve veze s interesima srpskog naroda u BiH – jer, što je ono snažnije, narodu je sve neizdržljivije. Sasvim suprotno, talasanje je u funkciji resetiranja političkog projekta, velikosrpskog projekta koji je na isteku XX. stoljeća doživio poraz – i za koji su mnogi željeli vjerovati da je zauvijek završio na smetlištu historije.
Piše: Slavo Kukić
Nema tjedna da se prosječnog čitatelja ne zaspe masom pokazatelja i informacija koji na najzorniji način svjedoče o stanju stvari u BiH, ali i ambicijama njezinih susjeda prema njoj. Prije koji dan, primjerice, naletih na podatak kako je u zadnjih 15 godina broj učenika u osnovnim školama smanjen za preko dvadesetak postotaka – u srednjima još i više. Nekako u isto vrijeme, potom, pročitah i kako je, prema procjenama Svjetske banke, zbog nemogućnosti da dobiju posao u vlasitoj zemlji u prethodnih petnaestak godina BiH napustila skoro četvrtina njezine visokoobrazovane populacije – i da je po tome ona uvjerljivo na prvom mjestu u svijetu. No, ne odlaze samo visokoobrazovani nego i svi ostali – i to ne samo u zemlje zapadnog svijeta nego i one za koje koji su nas prije samo tridesetak godina doživljavali obećanom zemljom. Evo, recimo, samo za Slovačku, i to samo s banjalučke stanice trbuhom za kruhom mjesečno u prosjeku „odleprša“ dvjestotinjak naših sugrađana – ne, dakako, da bi se dočepali silne love nego da bi, radeći za satnicu od 2,5 eura, biološki preživjeli.
Zašto sve to? Ako je njemačkoj europarlamentarki Doris Pack vjerovati, jer u zemlji, u kojoj je želja obična svijeta za Evropskom unijom veća nego na Balkanu igdje drugdje, političari ne žele raditi za dobro svih. A posljedica je, tvrdi uvažena gospođa, izostanak promjena koje nude nadu, ali i odlazak ljudi koji vani, a ne u vlastitoj zemlji, vide životnu priliku za sebe i, ako je imaju, za svoju obitelj.
Nažalost, sve to, ni statistike ni upozorenja iz svjetskih centara moći, domaće etnobogove ne muči. Sasvim suprotno, od prvog do zadnjeg se ponašaju kao da su inspirativan primjer svima ostalima – i onima u susjedstvu i onima u razvijenom svijetu. Pogledajte, uostalom – i na njoj se želim zadržati – nedavnu priču o obilježavanju dana RS-a. Zaludu odluka Ustavnoga suda kako to nije u skladu s Ustavom BiH. Zaludu i upozorenja Delegacije EU i Ambasade SAD u BiH kako obilježavanje neustavnog datuma predstavlja kršenje vladavine prava – i kako za sobom povlači odgovornost onih koji iza toga stoje. Zaludu, jer prvi čovjek RS-a Ustavni sud ne priznaje budući on, po Dodikovu tumačenju, ni nije ustavni nego politički. Jer, da je ustavni, tvrdi Dodik, prihvatio bi ono što u javni prostor plasira on sam – da je RS država a BiH konfederacija, državna zajednica, čak i manje od toga, tek, veli, „zajednica država“.
Sukladno tome Dodik i ovaj dan iskoristi za poruku kako RS neće odustati od svoga prava na samoopredjeljenje – i da u međunarodnim odnosima istupa kao samostalna država dakako. Da se pri tome ne šali, prvi čovjek RS-a je pokazao na najslikovitiji način. Njegov politički podmladak je, naime, za 9. siječnja pripremio ono što je RS-u kao „državi“ nedostajalo – „pasoš“ čiji su prvi primjerci podijeljeni najzaslužnijima. Negdje pročitah da ga je dobila čak i entitetska premijerka.
Ali to nije sve. Dodik se pobrinuo i da mu u goste dođe jedan njemu sličan – usput, i jedini „državnik“ koji mu je dolepršao – prvi čovjek proruske samoproglašene gruzijske pokrajine Južna Osetija. Koju se u svijetu priznaje taman koliko i Dodikovu „državu“. No, Miletovi mediji su činili sve kako bi se njezina čelnika predstavilo važnom političkom ličnošću, posebice nakon poruke mu kako nije došao u BiH nego u RS – u, vokabularom tog istog gospodina, „blizanku Južne Osetije“ s kojom njegova „država“ ima „isti pogled na svijet“ i jednak odnos prema zajedničkom „strateškom partneru, Ruskoj Federaciji“. U čemu se, kako stvari stoje, baš i nije šalio. Jer, uz njega je bio i ruski ambasador u BiH. I stoga se, kako bi i sam pokazao odanost prema majci Rusiji, ni banjalučki vožd nije libio da s dragim gostom potpiše sporazum o odnosima dviju „država“, a time izazove i skandal, među inim i diplomatsku notu Gruzije. Ali, što njemu znači Gruzija? Taman što i BiH.
Najnoviji „dan državnosti“, međutim, Dodik iskoristi i za utjerivanje straha u kosti svima koji bi mu se mogli naći na putu. Svijet je zgrožen informacijama o takozvanoj „Srbskoj časti“, paravojnoj formaciji koja je izraz rusko-srpskog „bratstva“, čiji se pripadnici fotografiraju s prvim čovjekom ovog dijela zemlje, koja se u specijalnim uniformama šepuri po odajama Narodne skupštine i zastrašuje narod po banjalučkim ulicama.
Čitava priča je dodatno dobila na uvjerljivosti zahvaljujući informacijama kako družinu „Srbske časti“ – koja se, istina neuspješno, kada se u vezi s njom zatalasalo, pokušala predstaviti najobičnijom humanitarnom organizacijom – čine dokazani kriminalci, presuđeni ratni zločinci, ljudi sumnjiva morala, ali i osobe koje kod zvanične vlasti uživaju nepodijeljeno povjerenje. A sve to je pokrenulo svijet na osudu te iste vlasti, njezina prvog čovjeka prije svega. Pisanje britanskoga „Guardiana“ o tome na svome twitter profilu prenijela je čak i bivša američka ambasadorica u UN, i to na način koji je krajnje upozoravajući – da to nije vijest iz 1992. nego se, nažalost, događa danas.
Sve to – zaludu sva beskrupulozonost koju u prethodnih desetak godina iskazuje – prvi put ravnodušnim nije ostavilo ni banjalučkog vožda. U pismu „Guardianu“ je pokušao demantirati navode njegovih novinara, svu tu ujdurmu pripisati snažnim elementima „Islamske države“ u BiH, omalovažiti i sve podatke i informacije s kojima u javnost izlazi ministar Mektić – koji je, zamislite ovu ideološku floskulu, dokazani i vrlo opasan „neprijatelj srpskog naroda“ itd. U izjavama za medije ide i korak dalje – tvrdi kako je to laž koja je samo „dio sveopće antiruske histerije na Zapadu“ i kako je hajka na RS i njezine institucije tek izabrana formula za potpuno druge, antiruske ciljeve.
Temeljno pitanje, međutim, nije stoji li Milorad Dodik iza svega toga – jer, jeste – nego postoji li potpora koja ga na sulude političke akcije potiče? Što se, recimo, mene tiče, takvu mogućnost ni u jednom času ne dovodim u pitanje. Naprotiv, siguran sam da bi bez vanjskih poticaja njegove gusle gudile sasvim drugačije. Uostalom, takva je potpora manifestirana i 9. siječnja, i to s dvije Dodiku relevantne adrese.
Na nimalo uvijen način mu je, recimo, još jednom iskazana iz Beograda. U Banja Luci se, istina, nije vidjelo prvog čovjeka istočnih susjeda. No, on se pobrinuo da i ovom prigodom javno iskaže svoju ljubav prema državi prekodrinskih Srba. Izostalo nije ni obećanje da će Srbija s njim na čelu uvijek biti uz RS – pa taman, kako drugačije to shvatiti, i odluči li ona ponovo zaratiti kako bi ostvarila ciljeve koji su postavljeni prije devedesetih.
Ali, ako se na fešti nije mogao naći prvi, u njegovo ime, i s porukama za koje je, nema dvojbi, zeleno svijetlo dao on sam, našli su se mnogi drugi – među njima i Vučićev pretodnik na mjestu predsjednika istočnih susjeda. Koji je, uz dodjeljeno mu odlikovanje za ono što je za svoju prekodrinsku braću činio, i ovu zgodu iskoristio kako bi podsjetio da je ujedinjenje svih Srba budućnost od koje se, šešeljevski kazano, ne smije odustajati – uz dodatak, dakako, ako je uvjet za to samostalnost i nezavisnost RS-a, da im od srca želi i jedno i drugo.
Svojim dolaskom Republiku Srpsku je počastio i prvi srpski duhovni autoritet – patrijarh Irinej. Koji je, opjevavajući je, išao i korak dalje od Tome grobara. Kakva borba za samostalnost i nezavisnost? Jer, RS je, pita li se patrijarha, „najnovija država srpskog naroda“ koja „postoji na radost svih Srba“ – i istočno i zapadno od Drine i na svim svjetskim meridijanima – a 9. siječnja je, zaludu i BiH i njezin Ustavni sud, jedan od najznačajnijih datuma u čitavoj srpskoj historiji.
Pitanje je, međutim, koliko bi beogradska potpora, sama za sebe dakako, pila vode? I bi li samo uz nju, s politikom koju vodi, Milorad Dodik mirno spavao? Njegovu se beskrupuloznost, drugim riječima, u značajnoj mjeri ima zahvaliti i drugom centru moći – Moskvi. Dokle će na nju moći računati sasvim je drugo pitanje. Ali, da mu je danas vjetar u leđa, i da je poprilično snažna, jeste. Svako malo ruski ambasador u BiH to, uostalom, na poprilično zoran način i demonstrira. Učinio je to i prilikom obilježavanja 9. siječnja – kako svojim dolaskom u Banju Luku, tako i međunarodnim legitimiranjem prvog čovjeka Južne Osetije i sporazuma koje isti potpisa sa svojim banjalučkim „blizancem“. I stoga ne čudi da ga se svaki put, pa i za dan RS-a, uzdiže na nebesa, a zemlju iz koje dolazi identificira s majkom.
Što na kraju svega reći? Možda je istini najbliže kako Dodikovo, a i političko talasanje njegovih sljedbenika, nema nikakve veze s interesima srpskog naroda u BiH – jer, što je ono snažnije, narodu je sve neizdržljivije. Sasvim suprotno, talasanje je u funkciji resetiranja političkog projekta, velikosrpskog projekta koji je na isteku XX. stoljeća doživio poraz – i za koji su mnogi željeli vjerovati da je zauvijek završio na smetlištu historije. Sve upućuje, nažalost, da nije – i da je ideja velike Srbije žilavija no što se moglo i pretpostaviti.
Što se, pak, samog Dodika tiče, velikosrpska priča njemu osobno je instrument spašavanja vlastite kože zbog onoga što je činio prethodnih desetak-petnaest godina – a zbog čega se svugdje u svijetu završava na istom mjestu. U zatvoru. Dok, prema tome, tu vrstu priče i talasanja uspijeva zadržati, siguran je i on. Krahira li priča, i zanos koji je prati, vrag je odnio šalu i za njega sama. I spas može tražiti jedino u bijegu preko Drine – ili u Beograd ili u Moskvu svejedno. Iako, ne vjerujem da velike fajde ima i u tome. Jer, u XXI. smo stoljeću – a u njemu više ni bijeg nije garancija.
Autor/ica 👤Slavo Kukić
