Slavo Kukić:Iskopavanje ratnih sjekira

Autor/ica 24.1.2012. u 12:05

Povezani članci

Ovih dana bivši visoki predstavnik Ashdown izjavi kako je BiH, nakon što je punih jedanaest godina išla prema jedinstvu, funkcionalnosti i EU, danas na potpuno suprotnoj trasi – onoj koja vodi u disoluciju i raspad. A ta se promjena kursa, veli Ashdown, ima zahvaliti RS-u i Dodiku koji posjeduje razrađen plan da državu učini potpuno nefunkcionalnom kako bi od nje odustali svi u svijetu koji je godinama podržavaše. U čitavoj toj priči, na koncu, nevina nije ni međunarodna zajednica koja mu u ostvarivanju paklenog plana razbijanja BiH pomaže dopuštajući mu prijetnje reformama, nezavisnom pravosuđu, državnom fiskalnom sustavu i drugim državnim strukturama koje su građene punih jedanaest godina.
Daleko sam od toga da, temeljem onog što ovdje učini, aplaudiram britanskom lordu. U prilog tome, uostalom, govori i knjiga mojih politoloških analiza, objavljena na dan njegova napuštanja BiH, i puna kritičkih opservacija onoga što je u vrijeme svoga mandata ovdje činio. No, nije problem britanski lord. Da, naime, politički procesi u BiH nemaju željeni smjer upozoravaju i drugi. Dok, recimo, ovaj tekst nastaje javnosti je ponuđena informacija kako se i u Nacrtu rezolucije, koja je posvećena BiH, a koja ovih dana treba biti razmatrana i na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, za najveću krizu BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma okrivljuju RS i njezini političari.
A da i Ashdown i autori apostrofiranog nacrta ne govore napamet, ili ne daj bože zbog nekakve mržnje prema Srbima – o čemu ovih dana zbori Dodikova „izaslanica“ u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope – potvrđuje masa detalja s kojima se svakodnevno susrećemo. Jedan od njih je – ali doista samo jedan u nizu – vezan i za formiranje Vijeća ministara. Kad su, naime, mnogi mislili kako je i ta priča definitivno okončana, banjalučki vožd im poruči da ohlade. Vijeće ministara, veli, na dnevni red može doći tek kada se voždu udovolji u vezi s pitanjima na kojima istrajava – kada se usvoji zakon o popisu, riješi problem budžeta i sistema državne pomoći, dogovori održiv koncept u slučaju „Dobrovoljačka“… Jednom riječju – ucjena do ucjene. Nema li, drugim riječima, prethodnih rješenja u vezi s njima pričekat će se i s državnom vladom – pa tko voli nek’ izvoli.
Na kakva bi, pak, rješenja, da bi se Dodika udobrovoljilo, BiH morala pristajati svjedoči i najnovija storija u vezi s državnim tužiteljstvom i pravosuđem. Nedavno, naime, državno tužiteljstvo donese odluku da u slučaju „Dobrovoljačka“ obustavi istragu protiv četrnaest osoba uz obrazloženje da je utvrđeno kako u njihovim radnjama nisu sadržana i obilježja kaznenih djela, te dodajući da se istraga o ovim radnjama, budući je zbog njih život izgubilo sedam ljudi, nastavlja i dalje zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo ratnog zločina.
Činjenica, međutim, da državno tužiteljstvo nije postupilo prema „uputama“ velikog vođe izazvala je čitavu salvu reakcija i prijetnji nastavkom razgradnje državnih institucija. Paljbu je, kako i „dolikuje“, započeo veliki bos. Odluka Tužiteljstva mu je „politikanska“, usmjerena na ponižavanje RS-a i krunski dokaz zašto ovaj entitet „ne može imati nikakvo povjerenje ni u Sud ni u Tužiteljstvo BiH“. I stoga će on nastaviti boriti se protiv tih „monstruma“ jer su oni centri za osudu „isključivo samo pripadnika jednog naroda“. A istodobno će učiniti sve kako bi iz pogona izbacio i bošnjačke saveznike sa svih meridijana, strane suce i tužitelje. Pokuša li ga se, pak, u tome spriječiti ostaje sredstvo koje mu nitko ne može oduzeti – „referendum o pitanju Suda i Tužiteljstva“ kao protusrpskih institucija. Uostalom, BiH se, veli Mile, tako i tako raspada pa je, onda, njegova zadaća zaštita Srba i RS-a kao svesrpske svetinje s ovu stranu Drine.
Voljenog vođu, a što bi drugo, u iskopavanju ratnih sjekira slijediti moraju i svi ostali – u njegovoj i drugim partijama, ali i medijima vlastitog mu begovata. Diglo se tamošnje udruženje novinara da bi mu pozavidjeti mogla i „Politika“ iz vremena Miloševića. Svoju lojalnost svakodnevno svjedoči Miletov entitetski premijer. U kola je upregnuta i najjača oporbena partija – stranka Karadžićevih poštovatelja i sljedbenika za koju je odluka Tužiteljstva BiH kap koja je definitivno prelila čašu i neoboriv dokaz pokušaja „farbanja“ nedavne bh. historije – „farbanja“ kojemu je cilj Srbe optužiti, a sve ostale amnestirati za ono što se tu devedesetih događalo. Pa ako je tako, veli prvi esdeesovac, ništa prirodnije do da se od vlasti RS-a očekuje primjena konkretnih i primjerenih mjera zaštite i Srba i RS-a. A to, među inim, znači i da organi reda i tužiteljstva ovog entiteta uhapse sve koji su, po njihovoj „presudi“ dakako, odgovorni za slučaj „Dobrovoljačka“ i isporuče ih pravosuđu „matične“ domovine. Od koje, razumije se, očekuju da proces u slučaju „Dobrovoljačke“ ne prekidaju. A to, onda, znači da su karadžićevci odahnuli kada im je iz Beograda poručeno da ne brinu. Istina je, vele, da odluka Tužiteljstva BiH pokazuje da se pravda primjenjuje selektivno, na štetu Srba. Ali ona, dodaju, i dodatno učvršćuje u uvjerenju Tužiteljstvo Srbije – bez obzira što se radi o drugoj državi i predmetu koji je pod ingerencijom njezinih organa gonjenja – da istraje na istrazi u tom slučaju. Jer, ispade tako, to je jedini način da se historija s kraja XX. stoljeća pokuša prikazati u svijetlu koje je različito od povijesnih fakata. U protivnom, hoću reći, u povijesti će ostati zabilježeno točno ono što se dogodilo. A to, ako je Bogu vjerovati, nikako ne može biti srpski nacionalni interes.
Može li se ovakav trend u jurišima na bh. državu i društvo zaustaviti? I tko to može učiniti? Ima li, hoću reći, ova zemlja unutarnjih potencijala da se akterima iskopavanja ratnih sjekira suprotstavi – i da ih jednom za svagda zaustavi? Pita li se mene, a na to upućuju i sve ozbiljne politološke analize, malo je razloga za optimizam. Među domaćim akterima, još konkretnije, gotovo pa irelevantni su oni koji su se kotrljanju državnog udara spremni otvoreno suprotstaviti. Ili još preciznije, umjesto upiranja prstom u smutljivce po onoj Šuvarovoj „bobu bob, a popu pop“ sve dominantniji su oni koji dosta uvjerljivo asociraju na šutnju iz druge polovice osamdesetih. I sve brojniji su, s druge strane, različite vrste lešinara koji, ili čekaju u zasjedi ili i sami ulaze u arenu otvorene destrukcije vlastite domovine.
Slamku spasa, da ne duljim, ponuditi mogu jedino istinski svjetski centri političke moći, međunarodna zajednica, zovite to kako vam drago – u svakom slučaju oni kojima se očuvanje bh. državnosti i u prethodnih dvadesetak godina u značajnom ima zahvaliti. Postoji li, međutim, spremnost na to i danas u mjeri u kojoj ju se moglo identificirati tijekom devedesetih? S vremena na vrijeme, istina, OHR odašilje pozitivne verbalne signale. Potporu, primjerice, radu Suda i Tužiteljstva BiH ova je institucija – dajući do znanja kako se u političkom pripetavanju u BiH sve učestalije prakticiraju različite vrste uvjetovanja – iskazala i ovih dana, nakon najnovijih ataka Dodika i njegovih istomišljenika.
Je li, međutim, ta vrsta potpore i dovoljna? Definitivno – ne. Svijet će, ne želi li ostaviti prostora za mogućnost, kako se izrazi Ashdown, da BiH u granicama Evrope postane „zaraza koja se može lako širiti“, morati biti puno konkretniji no prethodnih godina. A to, jezikom britanskog lorda, znači barem tri ključna i hitna koraka – da EU počne konačno razgovarati samo s onima koji su za jačanje BiH, a ne i onima koji zagovaraju njezin raspad, da se, potom, i napredak Srbije prema EU uvjetuje njezinim eksplicitnim suprotstavljanjem svemu što slabi BiH kao državu, posebice dolazi li iz RS-a, te da, na koncu, EU postane značajno energičnija u „korištenju svojih mehanizama pritiska, odnosno da resurse koje ulaže koristi tako da oni ne idu onima koji blokiraju evropski put“.