ENG
Slavo Kukić apeluje: Shvatite ozbiljno Dodika nemojte da nam se ponovi Milošević
Autor/ica
Povezani članci
Bosansko-hercegovačka zbilja me jednim svojim detaljem sve češće asocira na drugu polovinu osamdesetih. Na srbijanskoj političkoj sceni u to vrijeme se, uz vjetar u leđa politički utjecajnog kuma, kojeg je kasnije, na vrhuncu moći, i samog dao eliminirati, probijao izvjesni Slobodan Milošević. Na, ako se dobro sjećam, osmoj sjednici beogradske partijske organizacije bukvalno je pregazio svoju konkurenciju. Način, pak, na koji je s njom naknadno obračunavao bio je signal da se radi o osobi koja bi muke mogla zadati mnogima. I bili su u pravu. O jadu je, slijedećih desetak-petnaest godina, zabavio čitavu državu. A razlog je, i to bukvalno od prvog dana, bila šutnja i nečinjenje. Budući srbijanski vožd je, bacajući pod noge glavni grad, brige zadao prvo mislenom dijelu Beograda. S istim žarom se, potom, bacio i na Srbiju. A ona je, njezin umniji dio, također šutjela. Kao i Beograd. I time, dakako, olakšavala pohod novog osvajača.
U jednom momentu se, istina, činilo da će požarevački monstrum biti zaustavljen. Nakon Srbije, naime, na redu su bili drugi prostori bivše zajedničke države. A sukobi do kojih je, u naletu mu na Jugu došlo, pružaše tračak nade da se Beograd i Srbija ipak neće ponoviti. Obračun u partijskom i državnom vrhu, još konkretnije, poznat je i po Šuvarovu zavjetu kako će konačno „bobu reći bob, a popu pop“. A to je, opet, imalo značiti kako će pred javnošću definitivno raskrinkati i Miloševića i njegov velikosrpski projekt. Nažalost, šutnja pred velikodržavnim naletom nije prekinuta. Popu pop narednih godinu-dvije rekao nije ni Šuvar, a ni drugi koji bivšom državom tada kormilariše. Svi oni su, izgleda, jahali na krilatici da budalu treba ignorirati. Pokazalo se, nažalost, da ignoriranje i nije pravi način da se budalu zaustavi. Dapače, time se samo oslobađa put za njegovo dalje nadiranje, a onda i snosi odgovornost za posljedice koje sve to može polučiti. Kakve su, uostalom, posljedice šutnje pred Miloševića velikosrpskom najezdom, danas je i više nego jasno – na stotine tisuća ubijenih, na milione rastjeranih, čitave generacije uništene, i tako redom.
Čemu, međutim, ta priča danas? Nosi li, hoću reći, ona u sebi ikakvu pouku? Ili još konkretnije, ima li priča o nadiranju bivšeg srbijanskog vožda dodirnih točki s današnjom bh. zbiljom? I, ako ima, gdje su one?
Sličnosti, nažalost, postoje. Nacionalizam, koji je harao prostorom bivše države danas je u sve izrazitijoj defenzivi. Evropski trendovi preplavili su prvo Sloveniju. U mišju rupu je stjeran u Hrvatskoj, daleko od nje nije ni Crna Gora, a sve manji mu je – iako ga tamo još uvijek hrani problem Kosova – prostor djelovanja i u Srbiji. Bosna i Hercegovina je, dakle, posljednja oaza gdje ova civilizacijska avet još uvijek uspijeva. I ne samo to. Neki procesi u njoj upozoravaju. Na djelu je, kao i koncem osamdesetih, proboj individualne prosječnosti na državnom političkom nebu. Na djelu su, potom, ponovo i šutnja i ignoriranje budala, sve ono što je ovim prostorima jednom već cijenu ispostavilo.
Pogledajte, uostalom, iako on nije i jedini, putanju i stil današnjega prvog čovjeka Republike Srpske. Na političkoj mapi pojavio se koncem devedesetih, tada kao oponent miloševićevsko-karadžićevskoj politici. I stoga bio poduprt od stranaca. Kod Amerikanaca je, kažu, imao neograničen kredit. U prilog tome, uostalom, govori i podatak da je za entitetskog premijera došao sa samo dva zastupnika u Narodnoj skupštini. No, čovjek je shvatio da krila stranaca nisu pobjednička. I da, prema tome, mora mijenjati „konja“. Opredjeljenje mu je bilo – zajahati na sigurna. Na narod – baš kao i Slobo jučer. Ali, i na strah kod svih ostalih – onih unutar naroda koji mu prema konceptu izražavaju rezervu. Banjalučki kolege me svako malo podsjećaju kako je razina straha danas u njihovu gradu veća i od one iz vremena Karadžića. I kako, iskaže li nelojalnost, siguran nije bukvalno nitko. Neće ti, istina, kažu, odletjeti glava. Ali, zato ćeš, koliko preko noći, ti ili netko iz obitelji ti, izgubiti posao, ili se naći pod drugom vrstom udara režima.
Nije, međutim, najveći problem u izboru za kojeg se opredijelio novi srpski vožd. Problem je, naprotiv, u odnosu prema njemu koji neodoljivo asocira na odnos prema njegovu požarevačkom dvojniku. I on od prvog dana svoga povratka, od 2006. godine, osvaja korak po korak. I sve to, tobož’, za interes Srba – baš kao i Milošević koncem osamdesetih. I njega, nažalost, ignoriraju. Apetite mu, očito je, nitko ozbiljno nije shvaćao. I opet je na djelu isti princip – onaj „pusti budalu“. Princip koji je prethodnih pet godina, baš kao i osamdesetih, bio prevladavajući kod domaćih političkih aktera. Malo tko od njih je, hoću reći, ambicije Dodika ozbiljno shvaćao. A on je osvajao – korak po korak. I, ruku na srce, domaće političke aktere stjerao u „mišju rupu“ – baš kao i Sloba osamdesetih. U odnosu na Dodika oni su danas definitivno bespomoćni – mogu samo gledati što radi i u pomoć prizivati Svevišnjega.
No, ni to nije sve. Ozbiljno ga shvaćali nisu ni stranci. I u tome se, nažalost, ničeg osobitog dogodilo nije ni do danas. Dodik, primjerice, od početka izgrađuje ignorantski odnos prema državi u kojoj živi – ona mu nije domovina, pri srcu mu nisu ni njezine, nego reprezentacije drugih zemalja, ona je nametnuta od stranaca i trajati će dok je na aparatima drže stranci i tako redom. S druge, pak, strane, od početka operira Republikom Srpskom kao srpskom zemljom iako u njezinu ustavu piše da je ona u istoj mjeri i hrvatska i bošnjačka. No, na to mu nikad nitko ozbiljnije – na način da mu dade do znanja kako se za to znade završiti i s onu stranu brave – ne skrenu pozornost. A to je, onda, Miletu bio signal da može napraviti slijedeći korak – da procese u BiH može ucjenjivati referendumima u svom vlastitom begovatu. I sve to bez obzira što po Ustavu može, a što ne može. Čime je, drugim riječima, izravno odašiljao poruku kako BiH ne priznaje kao državu.
Na koncu, kada je svijet ostao gluh i na to, došlo je ono što imamo danas – da BiH nije država nego državna zajednica, da su nositelji stvarnog suvereniteta entiteti, a država tek njihov mehanički zbroj, da je integriranje Republike Srpske sa Srbijom proces kojeg nitko ne može zaustaviti, da je raspad BiH realan scenarij kojeg se, i to ne u dalekoj budućnosti, može očekivati. I što? Ništa! Svijet ponovo šuti. Ovih dana se, verbalnim nadmudrivanjem, javi visoki predstavnik. Upozorava Inzko na odredbe Ustava, u kojima je, kao, očito da Dodik nije u pravu. I da je država BiH, a ne Republika Srpska. I sve u tom duhu. Ali, ne reče Inzko ponovo da će iskoristiti svoje bonske ovlasti. Ne dade Inzko do znanja da će, kao vrhovni tumač Ustava, zaustaviti Dodika koji na ustavni poredak juriša. Inzko je, hoću reći, napravio još jedan korak nazad, a Miletu omogućio novo osvajanje terena.
Gdje je rješenje? Na domaćoj političkoj sceni ga osobno ne vidim. Odnos snaga danas je takav da se Dodika više ne može zaustaviti. Instrumentaliziranjem Čovića on je svoju snagu dodatno multiplicirao. A to, opet, znači da rezultat takvog odnosa može biti samo pokoravanje logici ucjena i ultimatuma. A ona, dakako, nikad nije mogla biti zalog budućnosti.
Rješenje, prema tome, može biti samo u promjeni odnosa aktera Daytonskoga sporazuma prema procesima u BiH. Jesu li oni na to još uvijek spremni? Ne znam. Za neke od njih sam, naprotiv, sklon povjerovati da bi daytonske vjetrove rado promijenili. Ali, zato sam poprilično siguran da, ne umješaju li se – oni koji su još uvijek na verbalnom opredjeljenju za BiH kao državu i društvo – agresivnije u raspetljavanje novog gordijeva čvora, ovu zemlju i njezine ljude čekaju teški dani. A, u najradikalnijoj verziji dakako, isključiti ne treba ni farsično ponavljanje povijesti.
Autor/ica
