Senja Perunović: TAJNA

Autor/ica 👤tačno.net 26.1.2016. u 11:50

Povezani članci

Skrivanje činjenice o dobrim međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji konstantna je, iako skoro neprimjetna, nit javnog diskursa danas. Sve jasnije se rasprava o toj temi pokazuje kao jedan od tabua vladajućih ideologija. Zašto je vladajućima tako važno cementirati laž da su narodi Jugoslavije bili jedni drugima neprijatelji i prije nego što su ih vladari proglasili neprijateljima, u devedesetima?

Piše: Senja Perunović

Zabranjena istina – Konstruiranje tajne

Svakim svojim potezom pera ili jezika o međunacionalnim odnosima intelektualci potiču napetosti ili… razumijevanje i suradnju.

Zašto je nekima stalo da se istina o skladnim međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji prešuti, sakrije, zatre?

Već dugo nas, u javnom diskursu, automatski preusmjeravaju na ratne devedesete kad god se ma i malčice dotaknemo činjenice da su međunacinalni odnosi u Jugoslaviji generalno bili OK. Namjerno zaboravljaju da rat 90-ih nije bio naš rat; zanemaruju da je to bio sukob po želji elita, nikako ne i izraz neprijateljstva između građana/naroda Jugoslavije. Sada je kristalno jasno da je ta svjetlosno dobra činjenica, o skladnim međunac. odnosima prije devedesetih, bolni žulj za vlastelu današnjih državica. Stoviše, pokazuje se da to bolno mjesto vladajućih, današnjih/ ondašnjih, nije samo žulj koji ih vraški peče, vatra je to – priznati da su narodi bili OK jedni s drugima. Vatra je to koja može spržiti njihova prijestolja.

Zato se činjenica o generalno skladnim međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji tretira kao tajna; podsjećanje je na nju gotovo zabranjena zona. Tajna je to koja se, u njihovim željama, mora skrivati dugo. Koliko dugo? Dok se ne završe sve važne revizije povijesti i stvarnosti u knjigama, udžbenicima, zakonima i glavama.

Ilustracija

Prije otprilike tri tjedna, čitali smo na ovim stranicama tekst (O raspadu Jugoslavije i historijskom determinizmu, autor Marino Badurina) koji bi, načinom na koji je napisan, da relativizira/ obezvrijedi rezultate istraživanja koja dokumentiraju upravo to – generalno skladne međunacionalne odnose u Jugoslaviji. (Više o istraživanjima vidjeti u mom tekstu Obmanjuj me nježno.) Tekst MB-a samo je ilustracija generalne tendencije „zaborava“. Jedan dugi put spriječio me da se posvetim ovom tekstu ranije; važnost teme, međutim, nalaže osvrt, posebno imajući u vidu autorovo (MB-ovo) problematično razumijevanje ili nepoznavanje svjetski priznate znanstvene metode. MB se, naime, prihvaća kritike Bogardusove ljestvice kako bi relativizirao rezultate tih istraživanja. Kakva je ta kritika pokazat ću malo kasnije.

Sad ću se osvrnuti na načine kako MB tumači moje riječi. Molim čitaoce da budu strpljivi i dozvole mi poneko ponavljanje koje mi se čini potrebnim zbog jasnoće.

MB mi pripisuje tvrdnju da je nacionalizam jedini uzrok raspada Jugoslavije. MB kaže: „Nacionalizam, o kojem je u članku Senje Perunović riječ, samo je jedan od tih uzroka“. Da, o nacionalizmu je riječ u mom tesktu, ali samo utoliko što naglašavam da nacionalizam nije bio dominantni ton međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji.

Ne raspravljam o uzrocima raspada; pa, dakle, niti o tome da li je nacionalizam bio jedini uzrok.

MB kaže: “To da se Jugoslavija nije raspala zbog međunacionalne mržnje zapravo možemo prihvatiti. No ne zato što te mržnje, kako autorica tvrdi, nije bilo“.

Molim? Što to autorica tvrdi?

Nije fer moju rečenicu o tome da se narodi nisu mrzili okrenuti i tvrditi da sam rekla da mržnje nije bilo. Da li MB namjerno mješa te dvije stvari ili ne vidi razliku? Jedno su stavovi ogromne većine građana Jugoslavije koji su bili otvoreni da prihvate ljude različitih nacionalnosti, a drugo su osjećanja grupica ekstremista-nacionalista koji su gajili mržnju, o čemu također pišem.

A što o toj temi, o medjunacinalanim odnosima, tvrdi MB? Nije jasno. Malo kao da dozvoljava da nije bilo previše nacionalizma, a malo više („kritičkim rušenjem“ fundamenata, metode istriživanja) doprinosi širenju lažnog vjerovanja o mržnji. Međutim, ni MB ne može a da ne prepozna rezultate znanstvene studije iz 1991. koja, kako konstatira, „pokazuju da je još u proljeće 1990. etnička distanca bila relativno niska“. Već sam taj podatak o prirodi međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji još i u predvečerje rata, morao bi biti dovoljan mom oponentu da preispita tvrdnje i poruke koje o toj temi iznosi, tj. širi, tj. cementira.

Argument po sistemu „kako mali Ivica zamišlja …“ – mjerenje etničke distance

Kapitalna greška MB-ove pozicije proizlazi iz njegova olakog a ignorantskog omalovažavanja znanstvene metode – Bogardusove ljestvice.

Iako MB na neki način prihvaća da istraživanja etničke distance demonstriraju dobre međunacionalne odnose u Jugoslaviji, važno mu je da „kritikom“ omalovaži metodu koje ta istraživanja koriste. Zašto? Kako bi obezvrijedio rezultate njihovih istraživanja . A zašto to? Kako bi se održavalo lažno vjerovanje o neprijateljstvu među narodima Jugoslavije.

Međutim:

Bogardusova je ljestvica svjetski priznata znanstvena metoda, i primjenjuje se u sociologiji, psihologiji, političkim znanostima, itd. u cijelom svijetu, tj. nije to neka ofrlje izmišljena tehnika nelogičnih znanstvenika.

Bogardusova je ljestvica puno složenija nego što to zamišlja MB.
Stavovi o prihvaćanju ili neprihvaćanju osoba druge nacionalnosti (Bogardusova ljestvica) mjere etničku distancu, ne objašnjavaju političke događaje. Moj je oponent taj koji se skoncentrirao na objašnjavanje „dalekosežnih političkih događaja“. Za razliku od toga, središnja je namjera mojih tekstova pokazati kakva je bila etnička distanca i, na osnovu tih pokazatelja, demaskirati rasprostranjenu neistinu o lošim međunacionalnim odnosima.
U čemu se sastoji MB-ova kritika metode ovih istraživanja? Kao što to često biva kod neupućenih, MB se okomljuje na metodu svojom praktičnom logikom. A za postupak znanstvene verikacije i slične trice i kučine, manje-više. Tako se njemu čini sumnjivim da se u obzir uzima prihvaćanje ili neprihvaćanje bračnog partnera iz druge nacije, te nudi „logični argument“ u vidu anegdotskih sličica o političarima.

MB kaže: „No istraživanje te etničke distance temelji se na Bogardusovoj ljestvici prema kojoj se distanca mjeri u odnosu na nečije prihvaćanje ili neprihvaćanje bračnog partnera iz druge nacije. Pitanje je može li takav pokazatelj, iz čisto osobne sfere pojedinca,biti do kraja relevantan u objašnjenima dalekosežnih političkih događaja. Zar nisu neki od vodećih hrvatskih političara početkom 90-ih bili čak i rodbinski vezani s osobama druge, čak štoviše, srpske nacionalnosti. Često se navodi činjenica da je kći Franje Tuđmana bila udana za Srbina, što očigledno nije imalo, bar ne pozitivnih, implikacija na Tuđmanovu politiku. S druge strane, žena Stipe Mesića dijelom je vukla porijeklo iz Srbije.”

To što su „neki od vodećih hrvatskih političara početkom 90-ih bili čak i rodbinski vezani s osobama druge, čak štoviše, srpske nacionalnosti“ ne govori ništa o mjerenju etničke distance, pa tako niti o Bogardusovoj ljestvici. To dalje znači da ni jedan ozbiljni znanstvenik neće pokušati diskvalificirati istraživanja bazirana na Bogardusovoj metodi služeći se argumentima sa takvom anegdotskom osnovom.

Štoviše, ako tražimo vezu između ovih primjera mješovitih brakova i etničke distance u Jugoslaviji, vidjet ćemo da oni mogu prije govoriti u prilog rezultata navedenih istraživanja (tj. potvrditi postojanje klime dobrih međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji) nego išta drugo. Naime, upravo u društvu gdje je otvorenost prema drugima (a ne nacionalna zatvorenost) prihvaćena društvena norma, tj. gdje je društveno prihvatljivo da građani u svojoj interakciji prihvaćaju ljude bez obzira na njihovu nacionalnost, savim će obična pojava biti da se sklapaju brakovi između osoba različitih nacionalnosti, pa eto, i u porodicama političara. Drugim riječima, takvi se slučajevi mogu interpretirati kao izraz cjelokupne društvene atmosfere koja nalazi odraz u etničkoj distanci utvrđenoj istraživanjima.

Osim toga, takvi slučajevi mogu ilustrirati i jednu od bitnih karakteristika stavova – njihovu promjenjivost. Kao što ne znači da su svi članovi obitelji Tuđman nacionalisti zato što je Tuđman to bio, ne znači ni da su njihovi stavovi (otvorenost prema osobama druge nacionalnosti) uvijek bili isti. Sasvim je moguće postati isključiv/ nacionalista u bilo kojem dobu života, kao što je moguće prihvatiti stav otvorenosti prema svim ljudima, također, u bilo kojem momentu u životu, pa i „šetati“ od jednog do drugog stava u različitim periodima. Kao što znamo, i čega smo u zadnjih dva i po decenija, u klimi nekritičkog veličanja nacije i prakse nacionalnih isključivosti, bolno svjesni, nije rijedak ili neobičan slučaj da se s promjenjenim društvenim normama drastično mijenja i stupanj otvorenosti u prihvaćanju nacionalno drugog.

Koliko su kod MB temeljito pobrkani lončići očigledno je kad on u svojoj kritici znanstvene metode za ispitivanje etničke distance, kaže: „Često se navodi činjenica da je kći Franje Tuđmana bila udana za Srbina, što očigledno nije imalo, bar ne pozitivnih, implikacija na Tuđmanovu politiku“. Tada, kada MB nadahnuto šeretski anegdote suprostavlja znanosti, on zaboravlja da je etnička distanca jedno, porodični odnosi nešto savim drugo, a ponašanje jedne osobe i politika nekog vladara sasvim deseta stvar.

Ne očekuje se da mladi povjesničar zna sociološke, itd. metode, ali očekuje se da zna da se metode u znanosti ne konstruiraju po sistemu „kako mali Ivica zamišlja …“. Potrebno je tu, u znanosti, naime, ipak nešto više znanja. S obzirom da su dvojica povjesničara o kojima je riječ u spomenutim tekstovima mladi, pred njima je mogućnost da se razviju u pažljive ljubitelje istine. Uvjerena sam da to i sami žele, i u tome sam svim srcem uz njih.

Vanznanstveno predviđanje

Što se tiče pitanja o historijskom determinizmu, što god on bio (a ima puno tumačenja, i raspravu o tome ostavit ću za stranice znanstvenih časopisa) jedno je sigurno. Zaključivanje na temelju teorijskih koncepata, znanstvenih metoda i činjenica, razlikuje se od priručno-uslužnog predviđanja neke obavještajne službe.

Tajna