SDP bi morao izvući pouku iz hrvatskih izbora

Povezani članci

• DORH pokrenuo istragu protiv zapovjednika HVO-a zbog ratnih zločina nad Bošnjacima, detalji su mučni
• Sergej Lavrov stigao u Sarajevo, posjetit će i Banju Luku
• Nemam žvaku, hoćeš izbjeglicu?
• Slavo Kukić: Je li državno tužiteljstvo i samo instrument obračuna političko-kriminalnih krugova
• Ibrahim Spahić: Potrebno je da se Sajam knjige u Sarajevu proglasi manifestacijom od posebnog društvenog interesa
• MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV KORUPCIJE: 2020. – Godina istraživačkog novinarstva u Bosni i Hercegovini

Iza nas su još jedni izbori za hrvatski Sabor. Nije dvojbeno da je na njima građanima zapadnih susjeda podarena najuvjerljivija pobjeda lijevog političkog spektra od prvih izbora prije dvadesetak godina. Preko polovine mandata, na izbore izišloga biračkoga tijela, dobila je pobjednička koalicija.

Doda li se tome još nekoliko postotaka onih koji se svrstaše uz Lesarove laburiste, najmlađu hrvatsku političku stranku, sve je jasno – ljevica je vlastitu košaricu ispunila s oko dvije trećine ukupnog broja saborskih mandata.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

U vezi s posljednjim hrvatskim izborima bi se, dakako, postaviti moglo više pitanja. Neka od njih je, istina, uputnije izbjeći. Ali, na nekima, a tiču se BiH, nemoguće je ne zastati. Evidentna je, primjerice, promjena odnosa dviju frakcija ovdašnjega HDZ-a prema novoj stvarnosti zapadno od Dinare. Dojam je, naime, kako su se stubokom promijenili odnosi prema hrvatskoj ljevici. Političke filozofije, koje u njoj punih dvadeset godina prepoznavaše samog šejtana, odjednom od vlasti „kukuriku koalicije“ očekuju da bude snažna potpora bh. Hrvatima „da ostvare jednaka prava s drugim dvama narodima“. A prvi čovjek „zaštitnika bh. Hrvata“ poručuje kako je konačno došlo vrijeme da vode politiku tako da im je gotovo svejedno tko je na vlasti u Hrvatskoj. I kako zastupnici dijaspore s liste HDZ BiH trebaju zastupati interese Hrvata naše zemlje, a prestati s praksom funkcioniranja na način stranačkih poslušnika što je karakteriziralo vrijeme prethodna dva desetljeća.

Zanimljiva metamorfoza!? No, njome se, barem u ovom trenutku, ne kanimo baviti. Vratimo se, dakle, meritumu. Od tamošnjih izbornih slavljenika se, nakon obznanjene pobjede, redom moglo čuti kako će poštivati i suverenitet i teritorijalni integritet naše zemlje. Kako im je BiH i najvažniji vanjskopolitički partner i najvažniji susjed. I da će učiniti sve kako bi joj pomogli na unutarnjem europeiziranju i priključivanju zajednici evropskih naroda.

Ni osobno, dakako, ne očekujem ništa drugo. Jer, treba biti pošten, kod zapadnih nam susjeda vlast je osvojila politička grupacija koja u odnosu na BiH nije imala nikakvih rezervi. Hadezeovi su mediji, istina, u predizbornoj kampanji digli prašnu oko jedne izjave buduće hrvatske ministrice vanjskih poslova – da je, tobože, i ona evoluirala u odnosu na treći entitet, da u njemu vidi način ostvarivanja jednakopravnosti Hrvata i održivosti BiH i tome slično. Kad se, međutim, ta izjava pročita u izvornoj formi, ni nalik na protumačeno u Čovićevim biltenima. Ali, iskreno se nadam da je iz svega toga i gospođa ministrica izvukla pouku. I da im u budućnosti neće davati razloga za slična likovanje protiv vlastite države.

Iz hrvatskih se izbora, međutim, mogu izvući i određene pouke za BiH. U kontekstu ove analize zadržati se želim na tri detalja. Prvi je u vezi sa stopom izlaznosti na izbore građana BiH koji imaju hrvatsko državljanstvo. A među njima je, što jes’-jes’, preko devet desetina etničkih Hrvata. O čemu se, dakle, radi? Najjednostavnije, od preko 260.000 onih s pravom glasa u BiH mogućnost izlaska na izbore za hrvatski sabor iskoristilo je, ako dobro upamtih, svega 16.000 njih. Odnosno, svega 5-6 postotaka. A na onima od prije četiri godine ih je bilo skoro stotka – u tisućama dakako. Zašto ovaj put ostadoše kući? Iz Centrale „zaštitnika svega hrvatskoga“ pojašnjavaju kako je razlog u činjenici da su „Hrvati u BiH frustrirani svojim ustavnopravnim položajem u BiH“. Pa da, eto, zbog toga ignoriraše i izbore u „matičnoj“ domovini.

Ma nemojte. Zbog, zamislite, frustriranosti položajem u vlastitoj državi ignorira se i izbore u drugoj. U najmanju ruku – neozbiljno. Pustimo, međutim, hadezeovu demagogiju. No, pitanje i dalje ostaje. Što je, dakle, razlog tako vrtoglavom padu interesa za izbore koje se, gotovo pa redovito, pretpostavljalo onima od kojih ti zavisi vlastita budućnost? Rješenje s točnim odgovorom teško da itko drži u džepu. Teorijski, međutim, mogući su različiti scenariji. Moguće je, primjerice, da su se bh. Hrvati konačno umorili obećanjima koja im se, glasuju li na izborima za „zna se“, serviraju s onu stranu granice – kako će im time biti zajamčeno pravo na vlastiti identitet, kako će im „teći med i mlijeko“, kako će… i sam Bog zna što sve ne. Moguće je, ako je tako, da su bh. Hrvati, što bi bilo fantastično, doživjeli prosvjetljenje i odlučili okrenuti se oblikovanju vlastite sudbine u svojoj vlastitoj zemlji. A odluke o budućnosti svojih sunarodnika u susjednoj državi prepustiti njima samima. Moguće je – ali, u taj scenarij osobno ne vjerujem. Bojim se da su pravi odgovori ipak na drugim stranama.

Pouke iz hrvatskih izbora, ako je pameti, mogu izvući i politički lideri. Za one s političke ljevice jedna od njih je nesporna. Hrvatsko društvo je, najmanje prethodnih stotinu godina, sazrijevalo u istom povijesnom ambijentu kao i ovo naše, bosanskohercegovačko. A to, opet, znači da ovdje i tamo značajnih odstupanja ne može biti niti u strukturi biračkoga tijela. Ili još konkretnije, ako kod zapadnih nam susjeda ljevica može osvojiti tri petine svih glasova, nema niti jedan razlog da se sličan potencijal ne krije i u biračkom tijelu ove zemlje. Jedino smisleno pitanje može biti – zbog čega je on uspavan? I što treba činiti da bi ga se, po uzoru na Hrvatsku, već u prvoj slijedećoj prilici aktiviralo? To su, ali i njima slična, pitanja koja same sebi postavljati moraju sve opcije lijevog političkog spektra. Uz dodatak, dakako, da najveću obvezu na traganje za odgovorima na njih ima najjača politička partija ljevice – SDP. Hoće li, međutim, to i učiniti? Je li SDP na preuzimanje takve odgovornosti spreman? Ako se mene pita, nemam odgovora. Ali, odgovor će dati vrijeme – i to u godini koja je već na ulaznim vratima. A od njega bi, onda, u bitnom mogao ovisiti i ishod općinskih izbora.

Pouku bi, potom, iz hrvatskih izbora mogao izvući i SDP. Podsjetimo se, uostalom, detalja s tamošnje političke scene. U hrvatskom Saboru se, nezadovoljan odnosom ljevice prema hrvatskom radništvu, kao nezavisni zastupnik izdvojio jedan od članova Čačićeve političke partije. Gospodin Lesar. I ne samo to. Čovjek je formirao i političku stranku kojoj u programu stoji agresivnije nastupanje u ime i za interes depriviranih socijalnih slojeva hrvatskoga društva. I što se dogodilo? Mimo svih predviđanja Lesar je, za samo godinu dana, izrastao u jednu od najutjecajnijih političkih partija. A to se, onda, na izborima i materijaliziralo. U državnom parlamentu vrijednosti njegove partije promovirati će čak šest zastupnika.

Što se, zapravo, tamo dogodilo? Po mojem viđenju, ono što je logično bilo i očekivati. Milanovićev SDP se, očito, slijedeći primjer nekolicine evropskih socijaldemokrata, odlučio na pomjeranje prema političkom centru. To je, dakako, donijelo neke od glasova birača s kojima ova stranka ranije nije mogla računati. Ali, time je i izgubljen dio njezina političkog identiteta. Ili još konkretnije, jedan dio socijalno depriviranih slojeva ju je prestao doživljavati strankom kojoj može vjerovati. I gotovo molećivo je očekivao ponudu u kojoj bi prepoznao barem tračak nade za sebe. A ona je došla od Lesara i Hrvatskih laburista. I podržana je na najizravniji mogući način – na izborima.

Hrvatsko iskustvo bi, ako ima pameti, moglo biti poučno i za ovdašnji SDP. Jer, tko kaže da se, koliko sutra, neki Lesar i laburisti ne mogu pojaviti i ovdje. I da mu, razočarani sve manje prepoznatljivijim lijevim političkim sustavom vrijednosti onih kojima su vjerovali, ne okrenu leđa. I pogled ne upru u novu nadu.

neznase.ba