Renato Baretić: Ne pitaj kome kamen leti, tebi leti!

Povezani članci

• Završna faza projekta „Dobar recept za dugoročno starenje“ udruženja žena Univerzum iz Mostara
• Pomorci sa ‘Swift Splita’ dobit će 170.000 dolara
• ŠANTIĆEV FESTIVAL DJECE PJESNIKA 2018.
• Iznevereni
• Goran Sarić: Kušini za posljednji san
• Slučaj Cvjetni: Pogled u mrklo lice nadiruće budućnosti

Tko bi od ovih mene gađao kamenom, sasvim nezainteresiran za to hoće li me možda ubiti ili oslijepiti (ili, naprotiv, zainteresiran baš za to, a ako promaši i ubije koga drugog uz mene – nema veze!) premda me uopće nikad nije upoznao, niti zna koji sam i čiji?

To si pitanje postavljam, apsolutno mimo vlastite volje, zadnjih dana, dok stojim na semaforu, dok trpim bolesno prekomjernu srdačnost blagajnice u samoposluzi, dok se – pospano hineći ljubaznost – mimoilazim s drugim roditeljima ispred dječjeg vrtića, dok čitam komentare čitatelja po portalima, dok slušam radijske ankete i zvono kvartovske crkve… Odgovor je jednostavan: bilo tko. Živim, naime, u Hrvatskoj. Tu bi svatko svakog najradije ubi-ubi-ubio, ubiooooo, ili mu barem kamenom raskrvario glavu, makar bila jednako katolička, čupava, ćelava, idiotska, profesorska, liberalna ili zadrta. Svejedno. Važno je samo baciti taj kamen i čučnuti u anonimnost gomile, važno je nauditi, uvrijediti i povrijediti, pa se sakriti. Jer ako onaj tamo uzvrati, bolje je da kamen pogodi koga drugog.

Autor: Dino Stanin/PIXSELL (Ilustracija)Zato ne pitam kome kamen leti. Meni leti.

Da mogu, kupio bih neki mali, čvrsti brod i plutao njime među Kornatima do zadnjeg dana, dobro pazeći jedino na to da više nikad nijedno ljudsko biće ne sretnem i ne upoznam, ma tko i kakav bio. Čak ni vas, čak ni ako plutate na nekom sličnom brodu, s istom ambicijom. Nikog više, nikad i nigdje.

Nacional.hr