Raul Kevrić:Ambasadori dobre i loše volje

Povezani članci

• Imagine
• Traži li Crkva poništenje izbora?
• Marinko Čulić: Umiranje politike
• Pismo sa Kosova: Moj sugrađanin – Prizrenac Ivica Dačić
• Basara: Ne brinem za srpsku umetnost, ali brinem za srpsku kulturu
• Kako tiho nestajemo: Za 18 godina u nekim kantonima prepolovljen broj novorođenčadi

Situacija je u početku izgledala obećavajuće. “Nadgrobni Predsjednik” Ivo Josipović je konačno pokazao znakove života i sposobnost da formira politički stav koji se tiče živih ljudi. Odbio je potvrditi podulju listu ambasadora, uključujući onog u Americi,  koju mu je Vlada servirala neposredno pred izbore i sa debelih godinu dana zakašnjenja. I još je javno iskritizirao ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića jer mu je prijedlog poslao on osobno, a po zakonu ga je trebao dobiti od Vlade kao kolektivnog tijela. Jandroković ga je uz podršku Jadranke Kosor optužio da strančari i da stopira imenovanje ambasadora da bi sačuvao mjesta SDP-ovim kadrovima nakon izbora. Josipović je od onda dvaput tražio ministrovu ostavku. Zvučalo je kao uvod u politički triler. A onda sam pogledao bolje.

Da se razumijemo, Josipović je, kad su ambasadori u pitanju, tehnički, a vjerojatno i politički u pravu. Vlada koja godinu dana ostavlja prazna mjesta u diplomatskim predstavništvima u strateški važnim zemljama, ne zaslužuje da ih popuni par mjeseci pred izbore koje će vjerojatno izgubiti, i tako budućoj vladi oteža vođenje vanjske politike. A imenovanje diplomatskog osoblja je svugdje u svijetu i političko, i stranačko, a ne samo pravno pitanje. Ali cijela gungula gubi na težini ako znamo da se Josipović sjetio tražiti smjenu jednog prilično neutjecajnog ministra, doslovno 3-4  mjeseca prije nego će tom ministru redovno isteći mandat, iako je i prije bilo razloga za takav zahtjev. Čak i da u najboljoj namjeri želi poslušati Josipovića, Jadranki Kosor se ne bi isplatilo sad postaviti novog  ministra vanjskih poslova, jer bi to samo produbilo kaos u diplomaciji, a dotični novajlija ne bi stigao ni pošteno zagrijati stolicu u svom uredu, a već bi mu istekao mandat. U političku hrabrost Ive Josipovića ću ipak povjerovati tek kad se usudi ovako odlučno napasti nekog realno moćnijeg ministra, koji nije ionako na kraju svog mandata. Ovo je ipak samo predizborno pucanje u zrak, da bi se stvorio dojam političkog rata.

Paralelno s ovim kvazidiplomatskim cirkusom, poznata glumica i UNICEF-ova ambasadorica dobre volje Angelina Jolie je bila na Brijunima na poziv Rade Šerbedžije. Njen dolazak je bio najavljen i prošlog ljeta, ali je izostala, što je razočaralo našu premijerku koja ju je tom prilikom htjela upoznati. Zato je Jaca ovog ljeta uzvratila udarac, pa bojkotirala Angelinu, i odlučila se za Angelu. Angelu Merkel.

Najmoćnija žena u Europi je bila u Hrvatskoj da bi diplomatski štitila interese njemačkog kapitala, da bi dala predizbornu podršku sestrinskom konzervativnom HDZ-u, i da bi s pravom očitala Jadranki Kosor lekciju o osrednje uspješnoj borbi protiv korupcije, i kako ju je nazvala “neokomunističke birokracije”. I ništa u tom čavrljanju dvije konzervativne kancelarke ne bi bilo loše ni zabrinjavajuće da nema jednog zgodnog i nadasve zabavnog detalja. Angela Merkel je pred hrvatske parlamentarne izbore 2007. godine osobno nastupila u  HDZ-ovom predizbornom spotu biranim riječima hvaleći Ivu Sanadera. Onog Sanadera, znate ga, onog istog koji je za razliku od Kosorice legitimno dobio izbore, ali se onda ispostavilo da je sve stranačke kampanje (pa onda vjerojatno i spot s Angelom Merkel) financirao prljavim novcem. Zbog toga je završio u zatvoru, i postao sinonim za korupciju. Da, korupciju, onaj isti zlokoban fenomen protiv kojeg se glavna junakinja Sanaderovog spota, Angela Merkel tako odlučno bori.

Skok u vlastita usta koji je Angela Merkel, po pitanju Ive Sanadera, izvela od 2007. do danas je na prvi pogled utješan. To nam naime pokazuje da su i preplaćeni zapadnjački birokrati koji svisoka trabunjaju o demokraciji, vladavini prava, i građanskim slobodama, jednako licemjerni i skloni ideološkim manipulacijama kao i ovi naši provincijski kabadahije. Na drugi pogled pak, cijela stvar izaziva gađenje. Da nam ista osoba koja nam je prije 4 godine govorila kako je Sanader super, danas dođe istu stvar govoriti za njegovu samovoljom postavljenu nasljednicu, i još nam svima držati lekcije o korupciji, koju je i ona promovirala drukajući za Sanadera, to je ipak previše licemjerno čak i za jednu jaku, prijateljsku i savezničku državu poput Njemačke.  Tu bi recimo dobro došla ona “probuđena politička hrabrost” Ive Josipovića koji je izabran i (pre)plaćen zato da ne dopusti stranim državnicima da nas vuku za nos. Čak ni onda kad su jaki, prijateljski, i saveznički. Josipović međutim, nije reagirao na očito licemjerje.

Pa ipak, ostavljam čitateljima da odluče je li gđa Merkel ambasador dobre volje jer nam je pokazala licemjerje zapadnjačke politike i tako  nas nečemu naučila, ili je ambasador loše volje, jer se po debljini obraza može usporediti sa Sanaderom. Čak ni Jadranka Kosor tu nije za usporedbu, jer još nije uspjela izvesti takav skok u vlastita usta bez da ispadne nespretna. Očito joj nešto slabije ide demagogija.

Sve u svemu, ono što je na početku izgledalo kao uvod u politički triler, se na kraju ispostavilo kao samo malo svježija varijacija već viđenog. Princip je uvijek isti, sve su ostalo nijanse.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo sa e-Balkan.net