Prijedlog ljevice za Mostar

Izdvajamo

• Na isti način, na koji je egzistencija paralelnih društava proizašla iz nasilja, ona se jedino nasiljem može i održavati. U ovom konkretnom slučaju riječ je u prvom redu o političkom, a ne više izravnom fizičkom nasilju, koje opet svoj jedini legitimitet može potražiti u inzistiranju na nacionalnom kao ishodištu i jedinom relevantnom momentu čovjekove egzistencije.

Povezani članci

• Sergej Trifunović i Voja Brajović u Narodnom pozorištu Mostar
• Srđo – onaj ko brani pravicu od krivice!
• Muharem Hindić Mušica: Mladi prepoznaju povampirene ideje fašizama i oduprijeti će im se
• Mesić: Ključni dokaz Haagu dostavio je Karamarko; Tuđman je znao da srpska sela gore u tri smjene
• Tko sabotira Jadrankamen, sindikalisti ili država?
• KORONA HDZ

Foto: šg

Grad koji je nastao iz razloga što se u njemu premošćavala Neretva, jednostavno nema nikakvu logiku egzistirati na način da izgradi dva paralelna društva koja tu rijeku prate, umjesto što je premošćuju.

Da čovjek odluči napustiti ove krajeve na duže vrijeme i prestane pratiti vijesti s ovih prostora, sasvim je izvjesno kako bi ga po povratku dočekale iste teme. Barem kada je u pitanje stanje u Mostaru. Do tada bi Ljubo Bešlić već odavno ispunio uvjete za mirovinu, ali bi zbog potreba isplaćivanja plaća iz proračuna i dalje bio gradonačelnik u tehničkom mandatu, dok se ne nađe trajno rješenje u vidu novog izbornog zakona i funkcioniranja vlasti u Mostaru.

Drugim riječima, unatoč sve češćim najavama kako će taj problem biti uskoro riješen, pat pozicija koja već godinama egzistira u Mostaru ozbiljno prijeti da ugrozi višedesetljetnu privremenost problema na Cipru. No, neovisno od toga kako će i hoće li ikad taj problem biti riješen, jučerašnji zajednički prijedlog SDP-a i DF-a veseli utoliko što je konačno ponudio drukčiju logiku viđenja grada i što će ona, koliko god u ovakvom odnosu snaga izgledala neostvariva, ući u javnost kao ideja o kojoj vrijedi razmišljati. Stvari su vrlo jednostavne. Grad koji je nastao iz razloga što se u njemu premošćavala Neretva, jednostavno nema nikakvu logiku egzistirati na način da izgradi dva paralelna društva koja tu rijeku prate, umjesto što je premošćuju. Takva vrsta stvarnosti može proizaći samo kao plod nasilja, o čemu ovdje i jeste bilo riječ, a s obzirom da proizlazi iz nasilja, ona je ujedno duboko neprirodna i negacijska po pitanju razumijevanja grada. Na isti način, na koji je egzistencija paralelnih društava proizašla iz nasilja, ona se jedino nasiljem može i održavati. U ovom konkretnom slučaju riječ je u prvom redu o političkom, a ne više izravnom fizičkom nasilju, koje opet svoj jedini legitimitet može potražiti u inzistiranju na nacionalnom kao ishodištu i jedinom relevantnom momentu čovjekove egzistencije.

Drugim riječima, prilika u kojoj je netko konačno progovorio o tome kako bi novo uređenje izbornih jedinica moralo ignorirati ratnu podjelu i objedinjavati dijelove grada s obje strane rijeke, ili kako su se u tim strankama izrazili, one bi morale ići okomito na Neretvu, od sjevera ka jugu, a samim tim i napustiti ovu napornu ratno-identitetska priču o istoku i zapadu, možemo gledati kao prekretnicu u političkom govoru grada. Pri čemu je jasno kako nema nikakvog smisla gajiti iluzije o tome da će ovakva vrsta razmišljanja prevladati nad binarnom logikom vodećih nacionalnih stranaka, i to iz više razloga. S jedne strane zbog toga što im takva logika nije u interesu i razgradila bi čitavu strukturu izgrađenu od rata, na ovamo, a s druge zbog toga što su odgojili čitav niz generacija koje ne znaju razmišljati izvan tih kategorija i kojima primarni poriv nije onaj za prelaskom na, uvjetno govoreći, drugu stranu.

No, kao i sve što se u Mostaru događalo i događa, odluka je na kraju na njegovim građanima. S obzirom da se čitava ova problematika svodi na osnovno pitanje o tome žele li živjeti u normalnom svijetu i modernom društvu, unutar kojega bi npr. Aleksu Šantića, čija je godišnjica smrti jedva obilježena ovih dana, svi Mostarci smatrali svojim pjesnikom, ili žele biti vječno opterećeni pitanjem nečijeg porijekla i imena te smatrati Aleksu ipak srpskim pjesnikom. Ono što je pak najveća nezgoda kod društava totalitarnog tipa, u koje bosanskohercegovačko svakako spada, je to da odluka većine ne ostavlja praktično nikakav prostor onima koji se s takvom odlukom ne slažu da takvu monotonu i besmislenu stvarnost ignoriraju.

Na pitanje zašto je pak svima jasno kako će nacionalističku logiku biti prilično teško razgraditi nije uopće lako odgovoriti. Manipuliranje strahom jeste najveći pokretač želje da se živi zatvoreno, ali i činjenice da je oportunizam poželjniji od ičega drugog. Preživi li na koncu ovakva vrsta logike koja je usmjerena ka razgraničavanju i nečijoj dominaciji na svom komadiću feuda, građani će moći reći sve, osim toga da nisu imali drugih opcija i da nisu znali što i koga biraju.