Priča o Miguelu Ernestu Herreri Aguirreu meksičkom selektoru koji nas je zaludio

Izdvajamo

• Meksiko na ovom Svjetskom prvenstvu igra kao u transu. Najbolje su to na svojoj koži osjetili hrvatski reprezentativci, koji su u ponedjeljak navečer, upravo zahvaljujući pobjedi Meksika od 3-1, ostali bez osmine finala. Utakmicu je u potupnosti obilježio Herrera koji je (psihički, fizički i taktički) odlično pripremio svoj tim, a nakon njenog završetka, svijet su obišle fotografije i video isječci El Piojovih proslava golova.

Povezani članci

• Ustanak u varšavskom getu: Krtica pod ringišpilom
• Raskošan državni azil za pale anđele
• Politika, a ne vjera
• VIKTOR IVANČIĆ: PERADARSKA FARSA
• Branko Vuković Brano: Nalogodavci neće mirno spavati
• 100.000 šarenih laži

Priča o Miguelu Ernestu Herreri Aguirreu, meksičkom selektoru koji je, u ponedjeljak navečer, hrvatsku fudbalsku reprezentaciju poslao kući sa SP, počinje u Cuauhtepecu,jednoj od najgušće naseljenih četvrti Ciudad de Mexica, još davne 1968. godine. Odrastao je bez oca, s majkom koja je učinila sve da od njega napravi pristojnog mladića, što, obzirom na njegov razuzdani temperament, nije bilo nimalo lako.

Odrastati na ulicama Ciudad de Mexica sve je samo ne ugodno i jednostavno. Često nazivan kopiletom i optuživan da je dijete američkog turiste, Herrera ili El Piojo, odnosno Vaška, kako su ga kasnije prozvali navijači Atlantea, od malih je nogu imao dosta problema s lokalnim matonesima. Po prirodi nepokolebljiv, prgav i uporan u zaštiti svog ličnog integriteta, Herrera se od zlih jezika branio kako je jedino i znao – pesnicama.

Ljubav prema nogometu usmjerila je i zauvijek odredila njegov život. Vrlo rano je počeo igrati za lokalni klub, Atlante. Za prvi tim debitovao je iste godine kada je Mexico, po drugi put, bio domaćin SP. Imao je osamnaest godina i prilično je obećavao na poziciji desnog beka. Premda nikada nije vrijedio za nekog velikog fudbalskog znalca, navijači su naprosto obožavali njegov borbeni stil igre. Za njega nije bilo izgubljene lopte niti duela koji se ne može dobiti. Tokom devedeset minuta igre doslovce bi preorao stranu terena na kojoj je igrao. Međutim, ubrzo će se pokazati da Herrera ima jedan ogroman nedostatak: bio je nesposoban da tokom utakmice kontrolira svoje emocije.

Godine 1994., u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Mexico je igrao s Hondurasom. Nakon jednog pretrpljenog oštrog starta, Herrera je nokautirao protivničkog igrača zbog čega je suspendovan iz tima. Iako Mexico u to vrijeme nije imao boljeg igrača na toj poziciji, Herrera se nije našao na spisku Miguela Mejie Barona za Svjetsko prvenstvo. Dio meksičke javnosti je protestvovao, ali uzalud. Baron se, kasnije, našao na udaru kritika ne samo zbog Herrere već i zbog rostera sačinjenog uglavnom od starih i tada već pomalo potrošenih igrača, kakvi su bili Hugo Sanchez, Carlos Hermosillio, Alberto Garcia Aspe, Adrian Chavez ili pak Felix Fernandez.
Godinu dana ranije, Herrera je sa svojom reprezentacijom igrao i izgubio finale Copa Americe u Ecuadoru. To je uglavnom sve što je uspio napraviti s nacionalnim timom. Do kraja igračke karijere je ostao jako vezan za svoj matični klub, Atlante, za koji je odigrao više od 125 utakmica i postigao devet golova. Tu je završio igračku i počeo trenersku karijeru, a zanimljivo je da se u taj klub kao igrač vraćao čak četiri puta.

Kada ga je 13. oktobra prošle godine Meksička fudbalska federacija imenovala za selektora, bilo je to prilično iznenađenje. Mnogi su taj potez čelnika meksičke krovne kuće fudbala nazvali očajnim. Prvi veliki trenerski ispit imao je u baražu za odlazak na Svjetsko prventvo. Pod njegovom palicom, El Tri je u dvije utakmice zabio ukupno devet golova Novom Zelandu, što je bilo više nego dovoljno za učešće na njegovom prvom Mundijalu.

Meksiko na ovom Svjetskom prvenstvu igra kao u transu. Najbolje su to na svojoj koži osjetili hrvatski reprezentativci, koji su u ponedjeljak navečer, upravo zahvaljujući pobjedi Meksika od 3-1, ostali bez osmine finala. Utakmicu je u potupnosti obilježio Herrera koji je (psihički, fizički i taktički) odlično pripremio svoj tim, a nakon njenog završetka, svijet su obišle fotografije i video isječci El Piojovih proslava golova.

S ugovorom na 150.000 eura godišnje, Miguel Herrera je najslabije plaćeni selektor na Mundijalu. Plaća mu je manja čak i od Sušićeve, iako je njegov trenerski talent – a to je i dokazao – potpuno neekvivalentan visini njegovih primanja. Herrera, kako i sam napominje, nije danas nimalo manje lud nego prije, iako je, i u ljudskom i u trenerskom smislu sazrio. Govori to i njegova “nova” frizura koja više nije plavokosa replika čupe rahmetli Fadila Toskića, već uglađena, ozbiljna Don Johnson varijanta, prilagođena ozbiljnosti posla koji obavlja.

O Herreri valja reći i to da je jedan od najpopularnijih trenera na društvenim mrežama. Tokom priprema svoje reprezentacije u SAD-u pred put u Brazil, legendarni quarterback Boston Patriotsa, Tom Brady, izrazio je želju da se slika s njim. El Piojo je pristao iako nije imao pojma o kome se radi. Poslije je izjavio: “Nemam pojma ko je dečko. Bio je pristojan i ja sam poželio da mu uljepšam dan.”

Dokle Može Herrerin Meksiko? Od Mundijala u svojoj zemlji 1986. godine, nacija čeka prolaz u četvrtfinale. Čini se da ovaj tim ima “ono nešto” što prethodni nisu imali i, premda sam katastrofalan prognozer, usudit ću se reći da bi ovaj Mexico, u najmanju ruku, mogao ponoviti uspjeh generacije Huga Sancheza, a to za početak znači preskočiti Van Galovu moćnu Holandiju u osmini finala.