Predrag Matvejević: Naše bratstvo i jedinstvo nije lažno

Povezani članci

• Zaposlilo ga, Almin Kaplan
• Kurspahić: Martin iz Brisela
• Kako ste gospodo, drugovi, braćo Milorade Čoviću?
• Kurspahić: Do ‘posljednjeg čovjeka’
• Vlada naprednjaka i socijalista: Povratak Slobodana Miloševića
• Srđan nije poginuo uzalud, pokazaće budućnost

Pozdrav i isprika Predraga Matvejevića

Ispričavam se što zbog bolesti ne mogu u ovom času biti s vama, prilikom dodjele priznanja  za “građansku hrabrost“ koje nosi ime našega zemljaka  Duška Kondora. Pozdravljam vas  okupljene u našem Šeher-Sarajevu, gradu koji mi je od rane mladosti srcu prirastao.

U Sarajevu  sam započeo studije u toku pedesetih godina minuloga stoljeća. Sjećam se s poštovanjem i zahvalnošću  svojih prvih profesora  iz toga razdoblja:  Midhata Begića, Meše Selimovića, Miljenka Vidakovića,  Glorije Rabac, Midhata Šamića, Jove Vukovića,  Petra Pejčinovića i svih ostalih koji su tada predavali na mladom i ambicioznom sarajevskom univerzitetu. Ne zaboravljam ni one koji su ispravljali naše početničke članke  u „Oslobođenju“, novinama u koje nas je često uvodio širokogrudi  Čedo Kisić. Bilo je to vrijeme teško ali i zanosno. Ostavilo je u meni  tragove. Nastojao sam da ga ne iznevjerim. Pisao sam o Sarajevu  u tuđini i pokušavao ga braniti.

Vezao sam se  za Bosnu i Hercegovinu  i  patio  zbog  nesreće koja ju je snašla u  nedavnom suludu ratu. Dok je Sarajevo bilo pod bombama, tri puta sam dolazio u nj. Prijatelji su me držali za rukav  kad bih izbio na mjesto do kojeg dopiru  snajperski  hitci ispaljeni s obližnjih uzvisina na nevine građane.  Donosio sam lijekove prijateljima i nastojao im pokazati da ih ne zaboravljamo. Dovedoh iz Rima delegaciju talijanskih pisaca, okupljenu oko Fondacije Moravia, da vide što se zbiva u našem gradu i posvjedoče o tome pred svijetom. Grupu bosanskohercegovačkih umornih književnika i književnica u kojoj je bio,  među ostalima, moj pobratim Izet Sarajlić Talijani su pozvali u Rim da se odmore od jada. Za nas bratstvo i jedinstvo nisu bile samo političke parole:  bile su  sastavni dio našeg života i pogleda na svijet.

Naići će druga prilika u kojoj ću reći sve što ne staje u ovu kratku ispriku i pozdrav koji   upućujem  žiriju  za priznanje koje ste nam dodijelili, prijateljima koje ne zaboravljam, svojim dragim Sarajlijama.