Predrag Lucić: Dobrodošli u Dizmaland!

Povezani članci

• ŽIVJELA NAM ANTIFAŠISTIČKA BORBA ŽENA!
• Markovina: Splitska obrana i posljednji dani
• Brkiću ne pakirati nego „raspakirati“…
• Vratite nam Lastana u škole
• Čermakov povratak plinskom biznisu i građevinarstvu
• Park Jure Kaštelana

Svi lopovi i razbojnici koji žele otići u raj neka samo dođu u ovu našu zagrebačku crkvu, stave ruku u blizini komadića križa, pa im možda i sveti Dizma pomogne! – poručuje u Jutarnjem listu najpoduzetniji kaptolski biznismen msgr. Mijo Gabrić zainteresiranoj klijenteli. I nada se da će upravo obnovljena crkvica na Novoj Vesi, podignuta u čast obraćenog razbojnika koji je na Golgoti bio razapet na križu zdesna Kristu, u Zagreb domamiti brojne hodočasnike koji su zemaljski život provodili u radosnom kršenju Božjih zapovijedi, posebice one sedme.

  Tako će se već na ovom svijetu naplatiti nemali trud zagrebačkog prebendara da crkvicu svetog Dizmuša na Novoj Vesi brendira kao najstariju kršćansku bogomolju posvećenu razbojniku kojemu je sam Krist obećao mjesto u raju. Jer osim ove zagrebačke, stare 300 godina, na cijelom svijetu postoje još samo dvije, ali neusporedivo novije crkve sv. Dizme, obje u Brazilu, te još nekoliko kapelica po američkim kaznionicama gdje se izvršavaju smrtne kazne. Onu treću i hrvatskom brendu prijeteću crkvu sv. Dizme u Bologni, koja se spominje u meritornoj Katoličkoj enciklopediji, msgr. Gabrić je proglasio enciklopedijskom greškom, budući da mu nitko živ u bolonjskoj biskupiji i župnim uredima navodno nije znao reći ništa o njoj.

   Stoga je svim svjetskim lopovima i razbojnicima željnima raja najpametnije da djelić svoga s mukom stečenog imetka investiraju u posjet zagrebačkom Dizmalandu. Spretni bi prebendari u cijenu tog aranžmana, osim rajskoga zagovora sv. Dizme, mogli uključiti i svečani biskupski doček na aerodromu Pleso s prigodnim premlaćivanjem provokatora, i misu u zagrebačkoj prvostolnici, i sve ostale počasti kakvima milosrdni kler hrvatski voli obasuti vjernike koji su se našli u nemilosti ljudskih zakona i ovozemaljskih sudišta…

   Valjda će se u marketinškoj službi budućega Dizmalanda – preko kojega Crkva, kako čitamo, šalje »vrlo jasnu poruku da nitko nije izgubljen i da svatko ima svoju šansu doći u raj« – naći mjesta i za velečasnog Ivana Miklenića koji nam je u novom broju Glasa Koncila na primjeru biskupskoga rukoljuba za Darija Kordića i potpore čitavoga crkvenog vrha bratoljubilačkoj gesti biskupa Vlade Košića koncizno izložio doktrinu »pročišćavanja spomena prošlosti« na kojoj Kaptol temelji izgradnju sretne hrvatske budućnosti.

   Iz Miklenićeva teksta se tako čita da je Crkva, dočekujući povratnika s odsluženja kazne za ratni zločin kao da je hodajući svetac, zapravo demonstrirala »pročišćavanje spomena prošlosti« u formi »otvorenog i nepristranog suočavanja sa svim onim što se dogodilo, i to suočavanja u kojem se istina oslobađa svih nametnutih okova, zlo se osuđuje, počinitelju ili počiniteljima zla se oprašta, događanje se pamti ili unosi u svijest kao opomena da se nikada više i nigdje ne ponovi te to događanje prestaje biti razlog ili povod novih razmirica ili novoga dijela spirale zla«.

   A kako to »otvoreno i nepristrano suočavanje« treba izgledati, glavni nam je urednik Glasa Koncila pokazao objavljujući tekstuljak umirovljenog hrvatskog obavještajca Zorana Kotnika u kojemu je dotični kao dokaz »potpune nevinosti Darija Kordića« ispisao i tekst izjava što su mu ih, dok je bio aktivni pripadnik obavještajne zajednice – kako sam veli – »samoinicijativno dali mnogi Bošnjaci muslimanske vjeroispovijesti«. Te »samoinicijativne« izjave su, zahvaljujući valjda nekoj posebnoj hrvatskoj obavještajnoj magiji, ispale identične kao da ih je sve redom diktirao isti isljednik. Ili – ako vam je u to lakše povjerovati – kao da je svaki Bošnjak muslimanske vjeroispovijesti na obavijesnom razgovoru kod hrvatskog obavještajca propjevao u zarez isto.

   Uostalom, evo pa pročitajte što je svaki od njih, prema Kotnikovim tvrdnjama, na vlastitu inicijativu vlastoručno napisao i vlastoručno potpisao: »Ja, _____________, sin ______________, rođen: _____________ u BiH, izjavljujem, pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću, da su u Ahmićima zločin počinili engleski vojnici, koji su bili u sastavu UNPROFOR-a, a koji su se preobukli u odore HVO-a i nakon počinjenog zločina obukli odore UNPROFOR-a i pozvali CNN da snimi događaj. Egzekucijom je zapovijedao pukovnik Collins (isti onaj koji je svjedočio u Haagu). Englezima je taj masakr planirala i platila Armija BiH.« Još je samo falilo da svaki Bošnjak svakoj takvoj »samoinicijativnoj« izjavi priloži i kopiju uplatnice kao dokaz transakcije kojoj je svjedočio i čije je postojanje zajamčio svojim potpisom…

   Kako pak izgleda vjernička potpora »pročišćavanju spomena prošlosti«, najljepše se vidi u Glasu Koncila kompatibilnom Hrvatskom tjedniku, gdje je objavljeno pismo jedne dubrovačke liječnice, zgrožene viješću da je Aziz ef. Hasanović, zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj, zatražio smjenu darioljubnog biskupa Vlade Košića s dužnosti predsjednika Vijeća za ekumenizam i dijalog pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Gospođa potpisana kao Katica Šarac iznosi čitav niz uvreda na račun muftije Hasanovića, optužujući ga da je »jeo i pio s četnicima, švercao, zarađivao novac i organizirao konjske utrke«, te predlaže da ga se »vrati u njegovu kasabu, odnosno u avliju, jer se on previše razbaškario u Hrvatskoj«.

   Zalaže se gospođa i za donošenje zakona koji bi regulirao »da se svaka budala koja dođe u Hrvatsku ne može bahatiti i iskorištavati našu dobrotu«. Kao dokazom te dobrote, dubrovačka liječnica paradira onom ofucanom milosrdnom mantrom, kao uzetom iz usta dičnoga joj kolege Dujomira Marasovića, da su »za vrijeme rata u BiH svi Muslimani, odnosno Bošnjaci bili u Hrvatskoj te ”džabe” imali smještaj, jeli, pili i liječili se, a sad pljuju po Hrvatskoj i Hrvatima«, pa zahtijeva da se »pod hitno pošalje račun Bosni da Hrvatskoj isplati sve troškove za razdoblje od 1992. do 1995.«

   Vrhunac njezina humanističkog diskursa o Bosni i Bošnjacima predstavlja tvrdnja, navodno pokupljena iz neke knjige, da »nisu Srbi krivi za Srebrenicu, već i dvije muslimanske skupine koje su pljačkale ljude, švercale, a kilo soli prodavale za 100 konvertibilnih maraka«. Koga smatra krivim za pokolj u Ahmićima, gospođa nije napisala. Ali je, vjerujem, pročitala u Glasu Koncila. I još će čitati, jer se kaptolska sveta vatra za »pročišćavanje spomena prošlosti« tek razbuktava.

   Uvodničar Glasa Koncila se propisno užgao i, otevši se kontroli svetoga Florijana, krenuo u obračun sa »skupinama i pojedincima koji ne žele pročišćavanje spomena prošlosti«, nego ampak »svim silama, a osobito svojim pristranim i nepoštenim prikazivanjem prošlosti, žele držati otvorene rane iz prošlosti i tako na optuženičkoj klupi trajno držati sve one koji se s njima ne slažu«. Te i takve, koji su zbog kršćanske dobrodošlice Dariju Kordiću napali i biskupa Košića i Katoličku crkvu, velečasni je Miklenić prokazao kao tipove kojima »nije dovoljno što je okrivljeni za zlo (ne ulazeći ovdje u to je li stvarno zlo počinio ili nije odnosno je li za njega odgovoran ili nije) čak izdržao kaznu, kao što im nije dovoljno što su pripadnici njihova jata u poraću pobili desetke tisuća ”neprijatelja” iz redova hrvatskoga naroda, već i dalje optužuju i okrivljuju žrtve, štoviše pokušavaju čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim«.

   A takvima, sve i kada bi na koljenima doplazili do Nove Vesi, teško da bi mogao pomoći i sam sv. Dizmuš. Za spas tih ukletih duša – kojima Crkva na teret stavlja i falsificiranje istine o masakru u Ahmićima i nasljedno pravdanje zločina nad hrvatskim narodom, i kojima Miklenić pripisuje da »čitav hrvatski narod pokušavaju proglasiti genocidnim« – poduzetni će prebendari, vjerujem, negdje u blizini Kaptola podignuti hram onoga Gizme, nepokajanog razbojnika s križa lijevo od Isusova. Prethodno će, naravno, i Gizma proći kroz postupak beatifikacije i kanonizacije. A za pokretanje takve inicijative nema pozvanije Crkve od ove Košićeve, Pozaićeve, Bogovićeve i Bozanićeve, Miklenićeve i Kordićeve