Park Jure Kaštelana

Povezani članci

• Dr. Nerzuk Ćurak: Ovo je pobuna protiv po­litičkog sistema koji je od BiH napra­vio antidržavu, državu na čekanju, frankeštajn državu
• BiH na rubu prirodne katastrofe: Stravično rušenje kuće u Svrakama
• Gospa od Sedam Watti
• Opasna aktivna Sanaderova obrana
• Pomaže Bog, a i Alija i Tito
• Bijeda hrvatske desnice

Foto: Most

Neznanje i neinformiranost obično idu u paketu, pa tako, prema istraživanju Centra za mirovne studije koje je provođeno u više navrata tijekom prošlog desetljeća, utvrđen je obrazac, singularnost koja zahvaća različite populacije u Hrvatskoj. Četvrtina hrvatskih građana mlađe populacije ne zna tko je bio Jure Kaštelan, Vladimir Nazor, Ivan Goran –Kovačić, i te skupine možemo već sada mirne duše svrstati u porastne skupine, tj. one skupine koje preuzimaju ulogu dominantnosti nad „normalnom“ populacijom koja na žalost ne zahtijeva bilo kakve dubinske promjene u društvu, već funkcionira po sistemu pasivnih promatrača.

Kurt Vonnegut, u svojoj knjizi sastavljenoj od novinskih članaka Čovjek bez zemlje, opisao je društveni poredak, režim, koji svjesno zatire svoju kulturu ignoranstvom prema svojim piscima – pljačkašem koji ostaje na mjestu zločina. Mjesto zločina našeg vremena u kojem živimo naša je domovina, a oni koji je pljačkaju, oni koji iza te besramne pljačke ostaju na mjestu zločina, ljudi su koji nam svjesno, planski, monstruozno zatiru povijest i kulturu. Krimjen Jure Kaštelana, jednog od najvećih pjesnika kojeg je ova zemlja ikada imala, (a vjerojatnost je velika da ga nikad više neće ni imati), njegov je odlazak u listopadu 1942. godine u partizane.

Istodobno, jedan drugi pjesnik, Enver Čolaković, piše svoj prvi roman “Legendu o Ali- paši“ koji izlazi u listopadu iste godine kada Kaštelan odlazi u NOB. Jure Kaštelan, omladinski rukovodilac i partizan, opisati će svoje ratne godine u zbirci pjesama „Pijetao na krovu“ koja je antologija suvremene hrvatske poezije. Jure će biti član prvog uredništva „Slobodne Dalmacije“ i jedan od njenih osnivača, Jure Kaštelan ispisat će niz predivnih stihova o slobodi, pravdi, jednakosti i bratstvu među ljudima, sa snažnom kritikom na rat koji više nikada ne smije da se dogodi, na tako brutalan način na ovim prostorima. Da odnese toliko mladih života.

“Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe, i šapat u mraku i val proboja, znam čelik, tu mladost, ta krila, izrasla pod suncem Skoja”, tim riječima završit će Jure Kaštelan svoj memento „Susreti“ posvećen stradaloj mladosti njegove generacije. Jure Kaštelan potvrđuje svoju vjernost ideji pravde, jednakosti i socijalizma „Pjesmama o mojoj zemlji“, a njegovu čuvenu poemu „Tifusari“ učili smo u školi kao obavezno školsko gradivo, kao antologiju naše suvremene poezije.

Enver Čolaković bio je od 1944. godine, pa do kraja Drugog svjetskog rata kulturni ataše Nezavisne države Hrvatske. Enver Čolaković na to mjesto postavljen je direktnom odredbom Ante Pavelića, koji je izuzetno cijenio njegov rad. Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, te je pisao na mađrskom i njemačkom jeziku, da bi oportunistički od 1941. (kada Jure Kaštelan, Vladimir Nazor i Ivan Goran – Kovačić odlaze u partizane i stvaraju u svojevrsnom egzilu i u ratnom vihoru), počeo pisati na hrvatskom jeziku, što je rezultiralo imenovanjem Čolakovića za kulturnog atašea hrvatskog veleposlanstva u Mađarskoj. Enver Čolaković do svoje smrti u kolovozu 1976. piše poeziju, eseje. Izabrane pjesme objavljene su mu u Zagrebu devedesetih, Enver Čolaković za svoj rad i doprinos mađarskoj kulturi dobio je plaketu Društva pisaca Mađarske “Pro Litteris Hungaricus”.

Jure Kaštelan i Enver Čolaković nikada se nisu sreli.

Enver Čolaković zaslugom današnjeg gradonačelnika Zagreba uskoro će dobiti svoj park u našem glavnom gradu. Četvrtina hrvatskih građana mlađe populacije uskoro će znati tko je Enver Čolaković i dok budu sjedili, šetali njegovim parkom tog će čovjeka držati velikim hrvatskim pjesnikom, velikanom, moralnom i intelektualnom veličinom koja je zadužila njihovu generaciju da sjede u tom istom parku pod suncem slobode.

Juru Kaštelana izbacili su iz školskih udžbenika.

Juru Kaštelana izbacili su iz školske lektire.

Mladi ljudi, sada već generacije, stasaju, formiraju se i rastu bez Jure Kaštelana.

Juri Kaštelanu čak ni novina kojoj je jedan od osnivača ne obilježava datum rođenja, godišnjicu smrti, kao što nikome na pamet ne pada da tom istinskom velikanu, jednom od našim najboljih pjesnika, moralnoj veličini koja se u najtežim životnim prekretnicama nije okrenula oportunizmu, svom stvaralaštvu, probitku u društvu, netko da ulicu, park.

Jure Kaštelan se sa tisućama bezimenih mladih ljudi u krvi izborio da današnja generacija, današnja mladost slobodno šeta svojim parkovima, parkovima koji ne nose njegovo ime.

Jednom, kada stvari konačno sjednu na svoje mjesto, kada se ova nesretna zemlja uljudi, civilizira i oslobodi svoju povijest revizionizma, politikantstva u jednokratne svhe, kada ova zemlja postane uistinu slobodna, sekularna i otvorena, prošetat ću parkom Jure Kaštelana sa svojim sinom. Kada me pita tata, tko je bio taj čovjek kazat ću mu sa ponosom u srcu:

– Jure Kaštelan bio je najveći pjesnik kojeg je ova zemlja ikada dala i kojega će dati. Jure Kaštelan u rangu je pjesnika koje učiš i voliš, Vladimira Nazora, Tina Ujevića, Ivana Gorana – Kovačića. No Jure Kaštelan je bio i mnogo, mnogo više. Jure Kaštelan je prije svega bio čovjek. Čovjek kojem je važno bilo da jednom ti, sine moj, slobodno šetaš ovim parkom. Da držiš svoju djevojku slobodno za ruku. Da se pod vašim suncem ne vije tuđa zastava, nego zastava tvoje domovine. Pod suncem slobode. I da uživaš u njoj, u svoj njenoj punini, svoj njenoj ljepoti. Da sjediš u tom parku i da čitaš poeziju tog talentiranog, poštenog i odvažnog čovjeka. Jer nigdje sinko nema toliko algi kao u uvali tvog djetinjstva, nigdje takvih livada i konja nesedlanih. Lijepa je sinko ova zemlja. Meni najdraža. I dok sjediš tu u parku, podijeli hljeb i radost i tugu ako si tužan. Iznad ovih jablanova do neba i sunca, za sve slikare i kupače.

I vidjet ćeš sam.

Vidjet ćeš ovu zemlju i ovaj park kakav je jednom bio, i zgarišta gdje su bila. Tu na ovom parku, vješala su bila. Kada smo sa Titom ustali prkoseći. Pogledaj, vidi. Sve ovo oko tebe, ovaj park, ove zgrade, ovaj grad, zemlja je socijalizma. Krvlju ispisana, i za nju su mali moj pjesnici kakav je bio Jure Kaštelan krv svoju i svoje snove dali.

A po kome se tata zvao taj park prije?

Po jednom Enveru. Oportunistu i sluzi okupatora.

Crveni konjanik
Juri Kaštelanu

1.
Put je dug, dug, dug…
Vuku se koraci,
uz druga je drug.
Daleko je proljetni lug.
Pada gusti snijeg.
Na putu je šuma, planina, brijeg
Visoko je podignu stijeg.
Zavijaju vuci, vuci,
i vuci i jauci.
Ranjenik umire u muci.
Krvava je rana,
rana partizana.
I stopa je svaka
jedna ruka.
Teško je izaći iz mraka
u
novo
sutra.
– Jutra, jutra, jutra!

2.
Putuje kolona bogalja i tifusara
Netko preživi. Većina strada.
U vatri se novi svijet stvara.
Iz plamena izgara nada.

Teškim koracima putuje san,
Kroz noć hladnu i maglu bunila,
Putuje novi, svjetliji dan,
Kroz vrijeme ludila.

Putuju dani, sutrašnji dani
Smrt ostaje u noći.
Daleko su more i jablani.
Jutro će s osvitom doći.

3.
Vijavica vije, vije…
Zima brije, brije.
Smrt se u svima krije.
Na čelu kolone
Crveni konj,
U snijeg propada, glavom maše.
Na konju pjesnik jaše
i pjeva:
Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more,
Skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu.

Kosa njegova je barjak crveni.
Oči su mu pogled sneni.
Negdje prema Jugu stremi.
Na kraju pjesnik jaše.
Za njim ide kolona
partizana.
Vijori se griva
konja vrana
i pronosi pjesma
Jure Kaštelana.