Praznik poraza

Izdvajamo

• Tako sada, kada su već tjednima u štrajku učitelji, nastavnici, sveučilišni profesori, malo prije toga medicinske sestre, kada mu dakle država tone u egzistencijalni očaj, a rast bilježi samo nasilje svake vrste, uz nespremnost politiziranog pravosuđa, potpuno izgubljeni premijer dosjetio se narodu ponuditi dudu varalicu, bijednu populističku mjeru - novi Zakon o praznicima. Neradni državni praznik bit će znači dan pada Vukovara koji je podnio ogromni teret rata, između ostaloga i zato jer nije branjen kako je trebalo, upravo zbog stalnih pogađanja srpskog i hrvatskog satrapa, Tuđmana i Miloševića, o razmijeni teritorija, ali i grad koji desničarima služi tek kao mjesto ultimativnog žrtvoslovlja, stalno podsjećanje na rat u kojemu su dakako žrtve bili samo Hrvati, nikako ne i Srbi koji čine trećinu građana Vukovara. I kojima je i danas, unatoč odluci Ustavnog suda, zabranjeno javno korištenje njihova pisma, ćirilice.

Povezani članci

• Zadnji dani Gorana Radmana: Evropska komisija ustaje protiv nepotizma na HRT-u
• Je li rođena ljevica za 21.stoljeće?
• LANA JE ZVIJEZDA IZ PARALELNOG UNIVERZUMA
• ATV SERVILNO, FACE NERAZUMLJIVO
• Uz Vesnu Malenicu za izvlačenje novca iz tvrtki u stečaju sumnjiči se i Milan Lučić
• Britanski mediji: Svijet je previše brzo zaboravio bosansku tragediju

Vladi novi praznik, nazvan Danom sjećanja na žrtve Vukovara, služi kao politička platforma za skore izbore, populističko titranje osjećajima zajedništva u žrtvoslovlju i odmazdi, praznikovanje banalnog, ali kurentnog patriotizma, slavljenje rata i nikada ugašene mržnje prema građanima srpske nacionalnosti. Cinično je to slavlje kojim ustrašena vlast zapravo zadovoljava nove prohtjeve „ratničkog“ biračkog tijela koje je u samo godinu dana naraslo za još 2.000 branitelja, pa ih danas ima već 508.605. S tendencijom rasta.

Njemačka vlada odlučila je da novi državni praznik bude 13. februara, da taj dan bude neradni, kako bi ga ljudi mogli dostojno proslaviti. Inače, toga dana 1945. savezničke snage bombardirale su Dresden, sravnile ga sa zemljom i ubile najmanje 25.000 ljudi. Pa zašto su pobogu Nijemci odlučili baš taj smrtonosni dan svoga ukupnog vojnog poraza slaviti kao praznik? Uz pivo i kobasice. Da, tako bi to bilo u nekoj distopiji, u nekoj drukčijoj, poludjeloj državi, ali ne, nije njemačkoj vladi takva cinična odredba pala na pamet.

Ali jest hrvatskoj koja je upravo donijela zakon da se jedan veliki ratni poraz iz 1991. proglasi državnim praznikom, a koji se ima obilježiti „dostojanstveno“, to jest uz klopu i tamburice. Tako jedna bitka koja, mada izgubljena, već skoro 30 godina funkcionira kao temelj kolektivnog identiteta hrvatskog naroda, postaje evo i državni praznik. Zašto se međutim slavi baš teški ratni poraz kada je jugoslavenska armija zgazila Vukovar, grad uz granicu sa Srbijom, porušila ga skoro do temelja, a njegove stanovnike ubijala, mučila i deportirala u logore? Zato jer se ovdje količina demokracije i napretka mjeri tek količinom populizma kao jedinom, strateškom odrednicom nacionalističke, destruktivne vlasti koja u završnici mandata broji tek neuspjele reforme, ozbiljno narušavanje demokratskih procesa i najvažnije: ogroman odljev stanovništva.

Tako sada, kada su već tjednima u štrajku učitelji, nastavnici, sveučilišni profesori, malo prije toga medicinske sestre, kada mu dakle država tone u egzistencijalni očaj, a rast bilježi samo nasilje svake vrste, uz nespremnost politiziranog pravosuđa, potpuno izgubljeni premijer dosjetio se narodu ponuditi dudu varalicu, bijednu populističku mjeru – novi Zakon o praznicima. Neradni državni praznik bit će znači dan pada Vukovara koji je podnio ogromni teret rata, između ostaloga i zato jer nije branjen kako je trebalo, upravo zbog stalnih pogađanja srpskog i hrvatskog satrapa, Tuđmana i Miloševića, o razmijeni teritorija, ali i grad koji desničarima služi tek kao mjesto ultimativnog žrtvoslovlja, stalno podsjećanje na rat u kojemu su dakako žrtve bili samo Hrvati, nikako ne i Srbi koji čine trećinu građana Vukovara. I kojima je i danas, unatoč odluci Ustavnog suda, zabranjeno javno korištenje njihova pisma, ćirilice.

Grad je to u kojemu život ne funkcionira, a ljudi se masovno iseljavaju, u kojemu glavnu riječ vode branitelji i gradonačelnik koji će nedavno odbiti da u školu, izgrađenu donacijom norveške vlade, zajedno idu mali Hrvati i Srbi, a državna vlast odlučila je poštovati tu daljnju segregaciju vukovarske djece i potom morala vratiti gomilu eura norveškoj vladi. Je li onda čudno da država, ustanovljena na martiromaniji i povijesnom revizionizmu, praznikom proglašava dan poraza i uništenja jednoga grada, a ne onaj njegova oslobođenja? Naravno da nije, jer upravo stalna manipulacija ratom, grobovima i mrtvima, te udovoljavanje skupim zahtjevima obilne veteranske populacije garantira nacionalističkoj desnici održavanje na vlasti. Osim toga, žrtvoslovlje je zgodno jer poziva na stalnu odmazdu prema srpskim građanima, a što ima ogromnu, i ne samo simboličku, važnost u postizanju nacionalne homogenizacije i zamagljivanja svih poraza aktualne vlasti.

Tako je gradonačelnik Vukovara, grada koji je tek geografski pojam, posve devastiran i nefunkcionalan, nedavno nogama gazio Statut grada ispisan na ćirilici, uz užasnu poruku kako je to „puzajući čin velikosrpske agresije“, te da su tamošnjim Srbima „uzor četničke šubare“. „Zanima vas ono što niste uspjeli 1991., uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju. Mrtva djeca vas ne zanimaju.“ Sažeo je tako prvi čovjek Vukovara i metafore čitave države, svu filozofiju samoviktimizacije, kao pogonskog goriva za podgrijavanje stanja stalnog rata. Otuda i novi kalendar praznika kojim se slavi rat ili njegovi podstrekači, pa je tako za novi Dan državnosti uzet datum kada je nacionalistički HDZ osvojio vlast, partija to jest, osuđena zbog „udruženog zločinačkog pothvata“ kojim je poharala zemlju i odgovorna za stanje u državi, smještenoj na samo dno evropske ljestvice.

Zato ovoj vladi novi praznik, nazvan Danom sjećanja na žrtve Vukovara, služi kao politička platforma za skore izbore, populističko titranje osjećajima zajedništva u žrtvoslovlju i odmazdi, praznikovanje banalnog, ali kurentnog patriotizma, slavljenje rata i nikada ugašene mržnje prema građanima srpske nacionalnosti. Cinično je to slavlje kojim ustrašena vlast zapravo zadovoljava nove prohtjeve „ratničkog“ biračkog tijela koje je u samo godinu dana naraslo za još 2.000 branitelja, pa ih danas ima već 508.605. S tendencijom rasta.

Tu paralelnu, moćnu vlast svakako valja maziti, ne samo materijalno, nego i na razini simbola, evo sada novim praznikom rata, razaranja i etničke mržnje. Uostalom, država koja opasno skreće u totalitarizam, s premijerom koji pred ideolozima mržnje savija kičmu skoro do točke pucanja, i nema drugog izbora osim indoktrinacije. Patetičnim praznicima, ispraznim domoljubljem. Strahom.

Mladina