Pravnu državu vratiti njenim građanima!

Autor/ica 👤Edin Osmančević 24.1.2019. u 17:10

Povezani članci

Dragičević, Memić, Feraget – foto: Dženan Kriještorac /radiosarajevo.ba

Feragetova borba za Murizova i Davorova prava je borba Davida i Golijata koja treba našu podršku. Feraget je u pravu kada se kritički obraća akademskoj zajednici, traži njihovu podršku i zamjeri im što ćute. Njegov vapaj nailazi na zid šutnje onih koji zajedno sa političarima snose najveću odgovornost za nefunkcionisanje pravne države. Je li to zato što njihova djeca još nisu stradala?

Još u antičko vrijeme Platon je govorio kako niko ne smije biti iznad zakona. Možda ova rečenica na najbolji način reflektira pojam pravne države u kojoj je svaka savremena država nezamisliva bez postojanja principa vladavine prava. Vladavina prava počiva na neotuđivim ljudskim pravima i temeljnim slobodama i trebala bi biti kamen temeljac moderne Bosne i Hercegovine.

Postdejtonska Bosna i Hercegovina ima izražene probleme pravne države, posebno kada se radi o ostvarivanju pravnog poretka kao nužne pretpostavke za vladavinu prava, ostvarivanje ustavnosti zakonitosti, pravde i pravičnosti. Dejtonski sporazum ne osigurava puna prava i slobode pojedincu, niti obezbeđuje efikasna sredstva sankcionisanja i restitucije u slučaju povrede tih prava. Nakon Dajtonskog sporazuma na djelu su flagrantna kršenja osnovih prava i sloboda čovjeka i građanina. U socijalnom i ekonomskom aspektu društvo propada a građanima je oduzeta perspektiva i mogućnost da žive od svog vlastitog rada. To su najbolje na svojim leđima osjetile porodice Memić, Dragičević, Mahmutović i mnoge druge familije koje su izgubile svoju djecu, kao i one, čija djeca bježe glavom bez obzira za Njemačku, Austriju i druge EU-zemlje.

Zato se u cijelini slažem sa gospodinom Ifetom Feraget, pravnim zastupnikom porodice Memić i Dragičević, kada je govoreći za N1, borbu njihovih očeva – Muriza i Davora nazvao borbom za budućnost Bosne i Hercegovine. Muriz i Davor traže svoje osnovno ljudsko pravo manifestovano u vladavini prava, koje u BiH danas nema. U jednom trenutku Feraget reče kako je “Diogen tražio s lampom čovjeka, tako mi tražimo tužioca”, iskazujući figuratativno u kakvom se stanju danas nalazi vladavina prava.

U bh entitetu RS je režim postao vidno nervozan gdje vlast masovno i intenzivno koristi svoj represivni aparat u formi policije i obavještajnih službi s ciljem ostvarivanja što veće kontrole nad stanovništvom. Zato je i razumljivo što je sav svoj bijes usmjerio prema jednom Davoru Dragičević, koji želi samo jedno; uspostavu i vladavinu prava i pravo da se konačno sazna istina o ubistvu njegovog sina. To je njegovo neotuđivo ljudsko pravo zbog čega se oni, koji mu ga uskraćuju, moraju prije ili kasnije sankcionisati. Režim u Banjoj Luci sve više poprima obilježje totalitarističke vlasti u kome represivni organi dobijaju velike ovlasti pod izgovorom „očuvanja RS-a“. Ljudska prava i slobode polako nestaju, i entitet sve više postaje „policijski“ manifestirajući to u samovoljnim hapšenjima i zatvaranjima građana. Sudstvo u bh. entitetu RSu niti je samostalno niti je nezavisno a ništa bolja situacija nije ni i u Federaciji.

Dakle, suma sumarum, u Bosni i Hercegovini danas ne postoji pravna sigurnost. Pred zakonima i pravom u zemlji svi građani nisu jednaki. Često zbunjen što državne vlasti smiju učiniti obični građanin u današnjoj pravnoj anarhiji ne razumije što je propisano, što dopušteno a što zabranjeno. Zato nas ne treba čuditi zašto je naš današnji habitus El Dolarado za kartelsku i političku mafiju u kome se pere novac, u kome cvjeta trgovina narkoticima a ubistva djece, policajaca ostaju neriješena. O procesuiranju politiškog kriminala koji je bukvalno poharao državu da i ne govorim.

Tužilačke i sudske odluke se donose kako to političkoj strukturi na vlasti odgovara a činjenica da se presude Evropskog suda za ljudska ne poštuju i nonšaliraju bez postavljanja odgovornih pred lice pravde za njihovo nesprovođenje govori o pravnom vakumu.