ENG
Poluge moći u sustavu obrazovanja
Autor/ica 👤Goran Đurđević
Povezani članci
Foto: learningliftoff.com
Kvaliteta obrazovanja podići će se jednakim mogućnostima za sve, a to znači da sve škole od elitnih zagrebačkih do najudaljenijih provincijskih škola mogu i trebaju dobiti ista materijalna sredstva, učenike prema upisnom području i za sve vrijede ista pravila.
U javnosti se često kritizira obrazovni sustav pa su tako na tapeti nastavnici, uvjeti rada, ocjenjivanje. Izvan domašaja javnosti ostaju uzroci pojedinih nepravilnosti u obrazovnom sustavu (bez namjere da negiram anomalije koje su plod materijalnih uvjeta, rada nastavnika i slično).
Današnji sustav osnovno i srednjoškolskog obrazovanja bazira se na dvjema polugama moći: lokalnim političkim elitama i roditeljima. Obje poluge moći mogu činiti štetu samoj obrazovnoj instituciji svojim (ne)djelovanjem. Školski su odbori sačinjeni od sedam članova: tri predstavnika učitelja, predstavnik roditelja i tri predstavnika osnivača (u prijevodu lokalne političke elite). Budući da je cijeli obrazovni sustav pod resornim ministarstvom koje isplaćuje plaće djelatnicima, osigurava materijalne uvjete (barem djelomično, a djelomično preko lokalne samouprave), donosi propise, u najmanju se ruku čini neobičnim što ministarstvo nije zastupljeno s nijednim predstavnikom u školskom odboru. Vulgarno rečeno, to je na razini da plaćam najamninu za stan, a u njemu živi i djeluje i određuje neka osoba X, na koju nemam nikakva utjecaja. Pretpostavljam da biste me svi proglasili neobičnim, a neki i ludim. Takva je situacija u osnovnim i srednjim školama kod nas. Ne zaboravite kako školski odbor u kojem često sjede ljudi bez ikakvih kompetencija (osim što su nekad davno završili osnovnu školu) donosi odluku o ravnatelju, školskom kurikulumu, godišnjem planu i programu, ali i zaposlenjima novih djelatnika. Kad na to nadodamo nepostojanje složenijih i jasnijih kriterija pri zaposlenju dobivamo slučaj koji odgovara već spomenutim lokalnim političkim elitama. Naime, pri natječajima za posao u školama ne postoje dodatni kriteriji osim uobičajenih (odgovarajuća diploma, potvrda o nekažnjavanju, zamolba, domovnica, rodni list). Time je nemoguće valorizirati dva kandidata i činjenično potkrijepiti da je kandidat A bolji od B. Jednostavnim pravilnikom o bodovanju svih aspekata ovaj bi se problem trajno riješio, a sustav veza i poznanstva pao bi u vodu. Dakle, nužno je propisati sve aspekte koji su relevantni (godine iskustva, broj znanstvenih i stručnih radova, autorstvo udžbenika, knjiga, priručnika, javna predavanja, okrugli stolovi i mnogi drugi) i za svaki od njih odrediti određeni broj bodova (ilustrativno, svaka godina iskustva 1, znanstveni rad 2, stručni 1,5 bod). Na taj bi način svaki kandidat bio jasno valoriziran i obaviješten o rezultatima s pripadajućom tablicom. Kad govorimo o strukturi školskih odbora, svakako bi umjesto troje iz lokalne politike trebalo biti dvoje (najviše!), a jedan predstavnik resornog ministarstva (i to osoba s radnim iskustvom u nastavi i dokazanim rezultatima). Pod pojmom predstavnik ministarstva ne podrazumijevam da to mora biti nekakav činovnik iz Zagreba, već da bi ministarstvo svoje predstavnike trebalo birati iz reda savjetnika i mentora grada i okolice (npr. susjednog mjesta ili županije) škole u kojoj ga se imenuje u školski odbor. S druge bi strane u dugoročnoj perspektivi bilo optimalno u micanje predstavnika lokalnih političara u školskom odboru te smanjenje broja članova na pet (tri predstavnika učitelja, predstavnik ministarstva, predstavnik roditelja).
Druga poluga moći su roditelji. Iako se radi o relativno heterogenoj i amorfnoj skupini koja ima jednu zajedničku osobinu – roditelji su aktualnog ili budućeg učenika, dano im je pravo ocjenjivanja rada učitelja. Roditelj ima mogućnost upisa djeteta u bilo koju osnovnu školu neovisno o području na kojemu se živi. Time roditelji dobivaju ulogu ocjenjivača rada učitelja i pojedine škole što se u kontekstu depopulacije pretvara u ucjenjivača. Dakle, roditelju se izlazi u susret kako bi on svoje dijete (i buduću djecu) upisao u željenu školu pa se učitelji svojim kriterijima, ponašanjem i cjelokupnom djelatnošću moraju prilagoditi željama roditelja i djece. Nevjerojatnim se čini da netko nekompetentan može ocjenjivati stručnjaka, ali to se upravo događa. Uz to, potiče se stvaranje umjetnih elita – koji roditelj ne bi htio da njegovo dijete ide u najbolju školu s najboljim učenicima – što dovodi do pretvaranje učenika u veoma narcisoidne i egocentrične osobe bez empatije prema drugome, a u kombinaciji s pedagogijom samopouzdanja, pridonosi razmaženoj i nestrpljivoj djeci (zato treba učenicima diktirati kako bi povećali koncentraciju i naučili se slušati). Upravo su heterogeni razredi (po spolu, sposobnostima, nacionalnim, vjerskim i drugim razlikama) u osnovnim školama pokušaj odraza društva u kojemu postoje različite skupine ljudi (posebno naglašavam posljednju riječ) i učenike se treba učiti prema empatiji prema drugom i građenju duha suradnje i tolerancije prema različitostima. Stvaranjem elitnih razreda taj se proces guši, a potiče se kompeticija koja je vrlo opasna. Štoviše, davanjem mogućnosti izbora škole roditeljima, rasplamsat će se konkurencija među školama što će dovesti do sve manje suradnje između škola, stvaranja neprijateljstva, često nemoralnih faktora s ciljem kako bi se postigao cilj: biti najbolji. Osnovne su škole među ostalim i odgojne ustanove pa takav sustav pruža model odgoja mladim generacijama. S druge strane, roditelji kao ocjenjivači daju svojevrstan šamar obrazovnom sustavu jer riječima i djelima ističu kako je neka škola lošija od druge što je često osobni i neargumentirani stav (za ovakvu izjavu nužna su višegodišnja istraživanja niza stručnjaka koji će uistinu pokazati da je jedna škola bolja od druge, iako to i ne treba biti pitanje, već je pravo pitanje koliko je uopće jedna škola dobra, a ne koja je bolja ili najbolja). Možemo li u bolnici sami birati liječnike kad dolazimo na pregled ili u policiji službenika? Vidljivo je kako postoji određeni unaprijed složeni red koji omogućuje da svi zaposlenici imaju podjednak opseg posla. Zašto se onda pojedinim školama nameće natjecateljski duh i mogućnost da netko ima bitno više posla (za istu plaću), a netko drugi ostane bez posla? Zato se treba onemogućiti roditeljima pravo izbora javne škole (mogu svoju djecu upisati u privatnu) i djeca trebaju ići u školu prema upisnom području. Jedna jednostavna odluka u bitnome bi poboljšala sustav.
Kvaliteta obrazovanja podići će se jednakim mogućnostima za sve, a to znači da sve škole od elitnih zagrebačkih do najudaljenijih provincijskih škola mogu i trebaju dobiti ista materijalna sredstva, učenike prema upisnom području i za sve vrijede ista pravila.
Autor/ica 👤Goran Đurđević
