Politički marginalci – tko će koga, nego svoj svoga

Izdvajamo

• Trulo stanje u nacionalnom političkom cirkusu - ista meta, isto rastojanje, samo druga boja - potvrđuju i gotovo ista sranja na suprotnom polu saborske oporbe. U SDP-u klasika: bratoubilački se rat u doba Davora Bernardića nastavio i za odnedavna novog stranačkog šefa Peđe Grbina i sramota nesloge, oportunizma, taština i koječega još vodi u propast drugu stranku iz političkog duopola koji već tri desetljeća vedri i oblači u Bijednoj Našoj. Taj virus nesloge zarazio je i tzv. lijevo-zelenu, novu parlamentarnu polit-platformu Možemo iz koje je neki dan istupila Radnička fronta vrlo agilne „revolucionarje“ sa zastupničkim mandatom  Katarine Peović iz Rijeke. Jamačno i kandidatkinje u proljeće za riječku gradonačelnicu koja se već otprije grozi aktualnom Vojku Obersnelu da će zbaciti SDP s vlasti.

Povezani članci

• Isčezli duh stare Evrope
• Kad dogovor ruši Bosnu
• Državni bordel
• Hrvatska policija kidnapovala nigerijske studente i prebacila ih u BiH!
• Dobro jutro džezeri
• Kakav Premijer takvi i prijedlozi

Foto: Pixsell

Je li sukob na tzv. desnici uistinu sukob ili bura u čaši vode kojom, usred koronakrize, politički marginalci skreću pozornost na svoju marginalnost koju ne priznaju marginalnom ili zapravo suprotstavljene strane drže da više ne trebaju jedna drugoj na lokalnim/regionalnim izborima? Pokazat će vrijeme. Nakon svega izrečenog jedni drugima, upitno je mogu li Domovinski pokret Miroslava Škore i tzv. suverenisti opet zajedno kao prije parlamentarnih izbora. Što se tiče političkih kapitalaca iz duopola (HDZ i SDP, makar uzdrman unutarnjim prijeporima), njih očito ne zanima previše to da su se Miroslav Škoro i njegovi bučno zakvačili s Marijanom Pavličekom, Željkom Sačićem i njihovima. HDZ je dominantan u većini od gotovo 600 jedinica lokalne/regionalne samouprave, a neka sela u pasivnim krajevima nisu mu bitna. Možda tek Slavonija u okolici Osijeka i Vukovara, ali i tu HDZ ima alate – kad zatreba – za neutralizirati tzv. desnu konkurenciju. Škoro i tzv. suverenisti pak nisu na SDP-ovom radaru budući da njihova biračka tijela nemaju ama baš ništa zajedničko 

Marijan Vogrinec

Hrvatska politička scena na ekstremnoj i manje radikalnoj tzv. desnici vrije i izbacuje usključale mjehure mulja, smrdi i isparava se poput gejzira i hidrotermalnih vrela Yellowstonske kaldere. Svako malo uveseljava ljude – deprimirane već do iznemoglosti epidemijom virusa SARS-CoV-2, pa ekonomskom, društvenom i moralnom krizom – redikuloznim iskakanjima kojekakvih suspektnih likova pred novinarske mikrofone i tv-kamere koji, najčešće intelektualno i polit-rejtinški dozlaboga deficitarni, svejednako i bez uzimanja daha guslaju o hrvatstvu (crno-sivih nijansi, sic transit), pa „domoljublju“, vjeri, krvi i tlu, nekakvim izmišljeni tradicijama i nacionalnim mitovima bez uporišta u povijesnim činjenicama, etc. I, normalno, takva tzv. desna polit-ideološka opcija – sličnija rogovima u vreći no programski i personalno/organizacijski smislenoj platformi dijela političkih ljudi koji, je li, „drukčije misle“ i nude prihvatljiviju viziju države – nema respektabilniju recepciju u biračkoj javnosti niti bez HDZ-ove „praktične“ milosti ima iole šanse doći makar u blizinu praga participacije u vlasti.

Neposredno uoči katoličkog Božića, druge po važnosti velike kršćanske svetkovine po gregorijanskom kalendaru, puknula je medijska svađa među tzv. desničarima u kilavom taboru Domovinskog pokreta Miroslava Škore i tzv. suverenista pod polit-ideološkim skutima europarlamentarke Ruže Tomašić rođ. Budimir, bivše prve kanadske policajke na motoru, žestoke proustaške agitatorice („Liepe Plavke“ iz izvješća emigrantskog lista Nezavisna Država Hrvatska Srećka Pšeničnika, zeta Ante Pavelića) i ekstremne dođošice iz Kanade u Bijednu Našu koja bi bila nitko i ništa u domaćoj, hrvatskoj politici da ju nije neodgovorno gurao sâm tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i kasnije HDZ prolaznim mjestima na svojim izbornim listama omogućio to što jest, i to gdje sada jest. Bilo je samo pitanje trenutka kada će netko u tom „braku“ iz pukog političkog interesa Škore i tzv. suverenista puknuti „ljubav“ budući da se i jednima i drugima izjalovilo na parlamentarnim izborima 5. srpnja 2020. dohvatiti se vlasti u zemlji i biti presudnim, je li, tzv. jezičcem na vagi.

Plenković: „Škoro, ne trebam te!“

I Škoro se već vidio premijerom, medijski je vikao „hop“, a još nije skočio, i mnogi među „viđenijim“ domovinskopokretašima i Tomašićkinim tzv. suverenistima unaprijed su dijelili ministarske i ine „državotvorne“ (sic transit) fotelje. Kad ono… Novi/stari predsjednik tzv. light HDZ-a Andrej Plenković prethodno je već na unutarstranačkim izborima najurio iz vrha svoje političke piramide sve tzv. tvrdokrilaše/desničare desnije od desna centra i dao naslutiti kako će isto učiniti nakon parlamentarnih izbora, ako pobijedi njegov pročišćeni HDZ. Obećao je vladajuću koaliciju i tzv. stabilnu saborsku većinu s istim koalicijskim partnerima među kojima, je li, nije bilo tzv. desnih jastrebova i besprizornih jurišnika na vjetrenjače, nego tzv. žetončići Milana Bandića, građanske opcije i etničke manjine, uključivo srpsku sa SDSS-om Milorada Pupovca. Što je rekao, Plenković nije porekao. Uvjerljivo je pobijedio na parlamentarnim izborima, osvojio drugi premijerski mandat, sastavio vladu, koalicijsku koordinaciju i tzv. stabilnu saborsku većinu kako je najavio (ali bez propale na izborima BM 365 – Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića) te izravno poručio Škori i tzv. suverenistima: „Ne trebam vas u vlasti! Gradim Hrvatsku koja neće biti po vašoj mjeri i volji, pa…“ Popucali su od bijesa, bijesa nemoćnika.

Budući da je Domovinski pokret Miroslava Škore s interesno pridruženim tzv. suverenistima ipak osvojio dovoljno biračkih glasova da lakonotni, je li, gubitnik predsjedničkih izbora i čelnik svoje tek osnovane stranke, po protokolarnom ključu dohvati jedno od oporbenih mjesta potpredsjednika Hrvatskog sabora te svoju sestru i nekolicinu najbližih suradnika smjesti na mali broj pripadajućih unosnih mjesta uz državne jasle, razočaranje u tom taboru bujalo je dok sada nije – erumpiralo. Taštine bez pokrića bile su, znaju oni s boljim pamćenjem, razlogom permanentnim razdorima i sukobima „do istrjebljenja“ na radikaln(ij)oj tzv. desnici (sedam pravaških stranaka u jednom trenutku, sic transit) i, navodno, rujna 2013. okidač na „samokresu“ (sic transit; a otkud mu!?) kojim si je međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik (32 godine robijao u SAD-u zbog ubojstva policajca i otmice civilnog aviona na liniji New York – Chicago) prosvirao glavu u Rovanjskoj. Po povratku s mise u Gospiću koju je slavio gospićko-senjski biskup Mile Bogović, neki dan umro na respiratoru u Rijeci od posljedica zaraze virusom SARS-CoV-2.

Zvonko Bušić

Zvonko Bušić-Taik – sestra mu Zdravka (HDZ) desetljećima obnaša visoke stranačke/državne dužnosti; sada državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih polova – upravo se ubio zato što nije uspio ujediniti sve tzv. desne polit-ideološke opcije pod jednim kišobranom (koji bi valjda imao držati on, „najzaslužniji hrvatski idealist“ koji je, je li, na robiji „jako puno čitao“?), pa je samoubojica poručio u oproštajnom pismu da više „nije želio živjeti u Platonovoj špilji“. Taštine kojekakvih samozvanaca slučajno ili ne na čelu sijaset marginalnih, ničim zaslužnih ili obećavajućih opcija koje rejtinški ne prelaze ni zanemarivih 0,5 posto javne potpore ili cca 10 posto svi zajedno najvažnija su zapreka bilo kakvoj njihovoj dugoročnijoj slozi, dogovoru i jedinstvu. Bolje je biti prvi u selu no zadnji u gradu? Ili, bolje biti „netko i nešto“ u mjesnom odboru u svom zaseoku, gdje „moja politika pali“, no sporedni/marginalan u državi, gdje „moja politika ne pali“ jer „nisam ja glavni“. I eto ti vraga.

Foto: ROBERT ANIĆ/PIXSELL

Otkad je Škorino ime – uglavnom pjevačko, popularnost, a ne politika koja se svodi na dvije-tri ofucane „domoljubne“ i protusrpske fraze na kojima ne prestaju guslati i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, Škorin prebjeg iz HDZ-a, i svekolika tzv. desnica – pomoglo i dijelu tzv. suverenista dohvatiti se kruha bez motike, obilnih državnih apanaža, „politička važnost“ im je udarila u glavu i sada žele biti papskiji od pape. Jedan rigidan tzv. desničarski portal koji objavi, pa smjesta demokratski obriše „dopušteni komentar koji nije stajalište uredništva, raščlanjuje to zašto su se sukobili Domovinski pokret Miroslava Škore i tzv. suverenisti te citatom u naslovu sugerira za koga mu srce bije: „Nismo mi došli s ceste da nas je Škoro kao male ‘dečece’ pokupio za ručice i uveo u Sabor“. Kaže to tzv. suverenist u zastupničkoj klupi Željko Sačić koji bez Škore ne bi dospio do gričkog podnožja, kamoli do saborske porte. Kao ni kočoperna bez veze „neovisna“ (sic transit) Karolina Vidović-Krišto ili Hrastov Hrvoje Zekanović (u prvom saborskomu mandatu na HDZ-ovoj listi). Ili „nezavisna“ (sic transit) Marijana Petir s HDZ-ove liste.

Stranačke vrhuške se meškolje

Jahači na tuđim konjima. Petir je nedavno izgubila na sudu; tužila je šefa HSS-a Kreše Beljaka koji ju je izbacio iz stranke, zajedno s još nekima voljnim solirati „iz zasjede“. I takvi – jahači na tuđim konjima, sami ne posjeduju ni iznemoglu kljusad za utrku prema Markovom trgu – drže da su važni? A taj Sačić je znân po kreveljenju iza Gotovininih leđa na tribini na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu kada je oslobođeni general po povratku iz Haaga kazao: „Domovinski rat je gotov, okrenimo se budućnosti“. Ali i po tomu da ga je ‘rvacko krivosuđe oslobodilo krivnje po zapovjednoj odgovornosti za pokolj (specijalci ATJ Lučko) nedužne srpske starčadi u Gruborima 26. kolovoza 1995. i krivotvorenje izvješća o tom hrvatskom zločinu iz nacionalne mržnje i osvete. Željko Sačić je potom víđan i u kojekakvim uličnim dernjava-performansima protiv vladajućih koalicija, što su ih „hodnjama“ polit-svjetonazorskih radikala organizirali Željka Markić i sestrinske joj udruge klerokonzervativaca svake vrsti i namjera.

Navodno je Škoro digao tlak tzv. suverenistima na osnivačkom skupu ogranka Domovinskog pokreta u Šibeniku. Rečeni portal navodi kako su odnosi među njima „već duže vremena poljuljani“, ali „trzavice sve do ovog tjedna nisu izašle na vidjelo“. Navodno je Škoro u Šibeniku „optužio Suvereniste da su izigrali dogovor i u izbornoj noći osnovali svoj klub zastupnika u Saboru, da bi mu dopredsjednik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček reternirao objavom na Facebooku“. I tako, mačevi su izvučeni iz korica, pa će se netom poslije božićnih i novogodišnjih dana ića i pića do besvijesti vidjeti – tko će koga, kako i dokle. Evidentno, na  radikalnoj tzv. desnici, taštine i kompleksi veće vrijednosti no što realno jest drže taj politički narod u sjeni javnog interesa, pa samo ekscesi, tako neki ispadi poput Karoline Vidović-Krišto u sabornici i FB-u (sad se sjetila napasti bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića kao oca korupcije i kriminala u Bijednoj Našoj, već 1993. godine, sic transit) i Željka Sačića u neutemeljenoj političkoj megalomaniji: nije nas Škoro, je li, doveo u Sabor, nego mi Škoru, a nas „hrvatski narod“ (sic transit)!? Pa onda nebuloze – na istom, rečenom portalu rigidne tzv. desnice – izvjesni Tihomir Dujmović proziva i ironizira Plenkovićeve „protuterorističke“ riječi da će „pohapsiti sve ustaše“, a šuti o aktualnom „terorizmu“ tzv. ljevice (vlasnika portala Indexa.hr te performansa jednoga glumca i sportaša u crkvi  Sveta mati slobode na zagrebačkom Jarunu) koji kritiziraju Stožer i epidemiologe zbog pogodovanja Katoličkoj crkvi u pandemijskoj krizi.

Željko Sačić – foto megamedia

Budući da su svibanjski lokalni/regionalni izbori relativno blizu, stranačke se vrhuške već neugodno meškolje i sastavljaju prve planove o tomu što će i kako poduzeti. S kim je najbolje koalirati, a tko je komu teret ili pak sasvim neprihvatljiv. Na tzv. desnici je oduvijek to vrenje bilo najžešće jer nitko ne može sâm, a upitno je s kim i kakve su koalicije najizglednije. No o tomu se nisu kadri dogovoriti. Misaona je imenica ujediniti tzv. desnicu i sporazumno joj, složno i bez pripetavanja taština – izabrati vođu. Takvo je što nemoguće očekivati vrag će znati do kada. Ako ikad? Svaka je, je li, demokratski zrela i društveno-ekonomski napredna zemlja potrebita te političke, ideološke, svjetonazorske, vjerske i svekolike druge raznolikosti jer jednoumlje svake vrsti vuče natrag, na razvojno dno i zapuštenost. To će reći da i Bijedna Naša potrebuje i političku tzv. desnicu u lepezi lijevo-zelene desnice, socijaldemokracije, demokršćanskog centra, narodnjaka i kojih god još koji će se idejama, programima, časno, pošteno i pametno natjecati za upravljati zemljom. Samostalno ili u koalicijama, nije bitno.

Ali jest itekako važno da se na vlasti dokazuju djelom, a u oporbi vidljivim i stručno/intelektualno utemeljenim doprinosom kako bi to djelo za opće dobro bilo veće i bolje. Što bi se reklo: više ljudi više znâ i može. Birači, ma kojeg polit-ideološkog opredjeljenja, ne daju glas strankama radi toga da se međusobno svađaju, podvaljuju jedne drugima, sabotiraju dobre mjere i inicijative, guraju svoje prostačke jastrebove bez elementarnoga  kućnog odgoja vaditi crijeva i oči jedni drugima, pa kao uvrijeđene vlaške mladenke vraćati milo za drago… Samo zato da bi se naudilo ili srušilo s pozicije ove ili one, oblatilo ih, kompromitiralo, srušilo im rejting, etc. Baš taj najpopularniji polit-stranački „hrvatski sport“ drži zemlju taocem ludih politikanata i taština bez pokrića koje se, eto, već tri desetljeća motaju po vlasti, pri njoj, oko nje, bliže ili daleko od nje i parazitiraju npr. svake četiri godine sad na ovoj, sad na onoj izbornoj listi, besramno, je li, presvlače stranačke kapute i svaki put drugom šefu idu po „svoje mišljenje“. Zemlja ostaje taocem dozlaboga ubitačne prakse „u se, na se i poda se“, pa nije čudno da ne napreduje kako bi mogla/morala jer ima sve bitne prirodne i ljudske pretpostavke, osim pameti kada se dođe za državno kormilo.

Sukob ili bura u čaši vode?

Aktualni sukob sad u taboru Domovinskog pokreta Miroslava Škore, gdje su se predizborno „odmetnuli“ tzv. suverenisti koji bez njega nikad ne bi vidjeli tzv. Visokog doma iznutra, a umislili su si da im par mandata daje krila i otvaraju zlatna vrata visoke, tzv. mainstream politike, primjer je tih naopakih shvaćanja odgovornosti svekolikom, ne samo svomu biračkom tijelu. Koje je i brojnošću i značenjem vrlo, vrlo skromno. I ostat će. Trulo stanje u nacionalnom političkom cirkusu – ista meta, isto rastojanje, samo druga boja – potvrđuju i gotovo ista sranja na suprotnom polu saborske oporbe. U SDP-u klasika: bratoubilački se rat u doba Davora Bernardića nastavio i za odnedavna novog stranačkog šefa Peđe Grbina i sramota nesloge, oportunizma, taština i koječega još vodi u propast drugu stranku iz političkog duopola koji već tri desetljeća vedri i oblači u Bijednoj Našoj. Taj virus nesloge zarazio je i tzv. lijevo-zelenu, novu parlamentarnu polit-platformu Možemo iz koje je neki dan istupila Radnička fronta vrlo agilne „revolucionarje“ sa zastupničkim mandatom Katarine Peović iz Rijeke. Jamačno i kandidatkinje u proljeće za riječku gradonačelnicu koja se već otprije grozi aktualnom Vojku Obersnelu da će zbaciti SDP s vlasti.

Je li sukob na tzv. desnici uistinu sukob ili bura u čaši vode kojom, usred koronakrize, politički marginalci skreću pozornost na svoju marginalnost koju ne priznaju marginalnom ili zapravo suprotstavljene strane drže da više ne trebaju jedna drugoj na lokalnim/regionalnim izborima? Pokazat će vrijeme. Nakon svega izrečenog jedni drugima, upitno je može li opet sve biti kao prije parlamentarnih izbora. Što se tiče političkih kapitalaca iz duopola (HDZ i SDP, makar uzdrman unutarnjim prijeporima), njih očito ne zanima previše to da su se Miroslav Škoro i njegovi bučno zakvačili s Marijanom Pavličekom, Željkom Sačićem i njihovima. HDZ je dominantan u većini od gotovo 600 jedinica lokalne/regionalne samouprave, a neka sela u pasivnim krajevima nisu mu bitna. Možda tek Slavonija u okolici Osijeka i Vukovara, ali i tu HDZ ima alate – kad zatreba – za neutralizirati tzv. desnu konkurenciju. Škoro i tzv. suverenisti pak nisu na SDP-ovom radaru budući da njihova biračka tijela nemaju ama baš ništa zajedničko.