ENG
Piši, Ahmete Šabo, piši!
Autor/ica 👤Suzana Sekulović Kadirić
Izdvajamo
- Trideset godina isto! Stalno unaprijed vozimo pod konstantnom ručnom kočnicom, izlizale se i gume i cesta pocrnila od njihovih tragova, samo se mi još nešto kao borimo, lupamo po tastaturi i udaramo na domoljubive osjećaje pod nazivom ”boriti se, to je naše!”
Povezani članci
”Piši, Ahmete Šabo, piši!”
Svako mi jutro tako počinje. Gledam u poruku na mobilnom. Zna mi tačku naći. Odupirem se. Odgovaram nervozno i u brzini tipkam slova, želeći odgurnuti sve to od sebe:
”Neću! Neću da pišem! Nemam kome i nemam o čemu više. Sve je već rečeno i napisano!”
Ne odustaje. Sutradan ujutro ponovo čitam poruku na telefonu, dok ispijam prvu kafu:
”Piši, Ahmete Šabo, piši!”
Odgovaram na poruku u istom stilu, odlučna da ovaj put istrajem. Hiljadu puta sam već dala i sebi i njemu isto obećanje. Više me ne interesuje, neka rade šta god hoće i tačka.
”Neću! Nemam kome, tamo se i onako već odavno ne čita, a prijatelji koji čitaju već poznaju moj stav. Isti je kao i uvijek. Ja ne presvlačim košuljicu kao svaka zmija, moja mi je taman, nije mi tijesna! I ne pužem nikome!
Zamisli da moraš tu metamorfozu proći – prije nego li promijeniš košuljicu, prestaješ jesti, oči postaju mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože treba riješiti trljajući tijelo o granje ili kamen. I džabe je se riješiš, kad se prema odbačenoj košulji često može odrediti vrsta zmije. Tako ti je to i sa ljudima, samo ne zastaju često da bi to uočili. Žure dalje, nemaju puno vremena, ne znaju do kada će potrajati njihovo bivstvovanje, a svako ima svoj rok trajanja. To ih plaši. Zato bježe. U neki veliki, bijeli ili pak neki svoj mali, mikro svijet. Ali, svakako bježe. Od samih sebe najčešće.
Potom dižu glavu ka nebu moleći boga za bolje dane, nadajući se da će im strani službenici, političari i diplomati ipak na kraju spasiti državu od njih samih. Prizivaju u tegobi samih sebe razne bogove, opoziciju ili ljevicu koji su sve do jednog je iz Bosne i Hercegovine iščezli kao i Gospa iz Međugorja.
Navijaju tako i prepisuju jedni od drugih, budno prate medije, znanje traže na facebooku ili jednostavno objavljuju sličice cvjetića, mačića i leptirića, te pokoju sliku sa skupih ljetovanja, tek da pokažu da ih sve to ne interesuje i da su se izdigli iznad svih tih svakodnevnih mučilišta u kojima je iskren i bezbrižan smijeh nestao kao muzika sa afganistanskih ulica.
A nisu se izdigli, niti su sretni. Pričaju i dalje u malim krugovima šta ko misli i prate tuđe objave, pa se krug širi li širi.
I ćute.
Ili hodaju kao mačke oko vruće kaše, sve pazeći da se nekome ne zamjere.
Ove i ovakve bogomolje se vjerno čuvaju kod nas. Isti im je bog svima, samo uporno vjeruju u svoga.”
Muk i tišina s druge strane. Taman pomislih da sam s tim završila, rekla svoje i više ni riječi napisati neću.
Ujutro ponovo cvrkuće telefon, a u poruci riječi:
”Piši Ahmete Šabo, piši! Ne može sjećanja da nema, ona su uvijek tu i oblikuju slike. Što nije zapisano, toga ni bilo nije.
Ona Mešina: ”Lovi ribu, Ahmete Šabo, lovi ribu” vrijedi samo ako ćutiš i loviš ribu u Bosni. Zajebi sve i piši!”
”Nemam šta! Ja sam iz Banjaluke istjerana kad je moje postojanje postalo teško režimu republike srpske koje je provodilo etničko čišćenje, čisto zbog moje nepodobnosti, a cijelu Bosnu i Hercegovinu sam prekrižila prije par godina, kada sam vidjela i uvjerila se u sve to nataloženo licemjerstvo koje je sigurno bilo i prije prisutno, ali je situacija bila bolja, pa se nije primjećivalo. Ljudi su uvijek isti. Eto, vidiš i sam – kako tad bijašmo nepodobni, tako smo i danas. Dakle, ne mijenjamo se baš puno. Samo se situacija mijenja. Kada sam otišla s tog prostora prije 2–3 godine, osjećala sam se jako prljavo zbog svih igara koje se vode, a u njima učestvovala nikad nisam. Nakon izvjesnog vremena, uspjela sam se sabrati od nevjerice. Nisam mogla doći sebi od nepobitne činjenice da me izdadoše oni koji nemaju veze sa nacionalistima i da je upravo to naš najveći problem.
Iste ovce se češljaju po ko zna koji put, samo su se konstalacije malo promijenile, kao one slike, optičke iluzije, koje viđamo po mreži. Šta ste prvo vidjeli?
Ubijeđena sam da bi sa nacionalistima izašli na kraj da nije one stare ”ruka ruku mije,” a možda ljudima i treba taj stalni pijačni barometar koji ocrtava nivo ljudskosti, mada svoje ovisnosti nisu ni svjesni. A koji ovisnik je uopšte toga svjestan?
Možda bi se začudili kad bi se probudili iz agonije i uvidjeli koliko je ličnih poena sakupljeno od strane svih onih koje veličaju i za koje vežu svoje nade u bolje sutra, a da ništa konkretno nisu uradili, pa bi im trežnjenje teško palo.
Pokušavam da prebrojim ljude na prste koji rade upravo ono što propovijedaju. Previše mi je prstiju na rukama za tu računicu. Fali ih nekoliko da bih mogla izbrojati svih deset. Napipavam prazan prostor, pa se tu negdje prisjetim kako u školi nisam učila ništa o vlastitom marketingu, disala sam punim plućima dok sam bila živa i voljela ljude.
Onog momenta kad sam umrla, iznenadilo me je pitanje prijatelja na koje nisam imala odgovor:
”A je li, Suzana, po kojem školskom planu i programu su ovi učili?”
Uhvatili me nespremnu! Više nikad niko neće, pa neka se peca ko se upecati da.
U nekim zabitima se marketing učio i te kako. Zna seoski lola šta se na vašaru sluša i šta ljude uveseljava. Pa, onda ponovo, okreni, obrni, cijukni, poskoči, podvrisni. Rukotvorine su nam nadnaravne prirode i u stilu Matrixa, ali koga to uopšte brine, kad se tradicija mora održavati. Bez nje bi morali ipak malo zapeti, malo promišljati, malo sortirati, ali kako, kad zbog ovih klimatskih promjena nije lako bilo šta raditi – ili je prevruće, ili su požari, ili je prehladno i kijamet nikako da stane. Sve je opravdano! I svi su drugi krivi, pa možemo sad i promjenu klime optužiti za sve što sami skuhamo i sa zadovoljstvom pokusamo! Taj adut još nismo probali!
Kad sam se sabrala od svih licemjerstava koja se iza brda valjaju, a trebalo mi je podosta za to, upitah se jesu li to ti ljudi i zemlja do koje mi je toliko stalo?
Shvatila sam da je meni u stvari više stalo do nekih sjećanja na miran život i neke poštene i radne ljude, nego li na tu kaljužu u kojoj se svi pomalo brčkaju – od radnika koji mora zaraditi svoju platu, preko raznih novinara zaduženih za metež i ujdurmu (izvinite na EPP-u u ovoj rečenici, ali gdje su nam nestali istraživački novinari, dopisnici iz stranih zemalja, koji ipak pripadaju jednoj, po kvalitetu prepoznatljivoj medijskoj kući, lektori u uredništvima i arhive?), potom političara i preletača patriota, pa sve kroz razne struke, institucije, organizacije, NVO, VO i sl.
Sve mogu oprostiti, ali licemjerstvo nikada! To je možda loša karakteristika, ali previše mi je godina da bih se mijenjala. A i kafu više volim popiti sama, potpuno opušteno, nego da je srčem sa svakim, ”jer, znaš moram, to je za naše dobro” ili da je ne daj bože pijem, a razmišljam šta mi sagovornik smišlja u tom trenutku i da li će se već sutra češati od neki kamen ili drvo, jer košuljica mu opet tijesna. Jebeš takav rahat! Eto ga ostavljam bez trunke žaljenja.
A da žalim, lako bih ja to vama prodala – malo istorijska šansa, malo skakutanje iz jedne u drugu partijicu, malo glume, malo slika sa poznatim ličnostima, malo ubjeđivanja da je ”to naša zemlja” za koju se trebamo boriti.
Sic!
Trideset godina isto! Stalno unaprijed vozimo pod konstantnom ručnom kočnicom, izlizale se i gume i cesta pocrnila od njihovih tragova, samo se mi još nešto kao borimo, lupamo po tastaturi i udaramo na domoljubive osjećaje pod nazivom ”boriti se, to je naše!”
Eto, ja ne bih više da se borim. Ja bih da malo normalno radim, živim, putujem, obrazujem se, a kome je do borbe i patriotizma, zna se gdje je zaglibio.
Ja bih da mirisom Bosnu pronosam, a ne da mi svaki licemjer zagadi i onu najmanju česticu ljepote koja je ostala. Ako je uopšte i ostala.
Na sve to mi se po drveću, umjesto zelenih listova bagremova i kestenova, a čim se malo ustalasa, natakari svaka budala koja lepršavo podržava ovaj ili baš ovakav raspored stvari, nadajući se novom ”osvježenju,” vjerujući i dalje istim facama i starletama koje non-stop viđamo po medijima.
Ali, ne, nisu to naši, da se ne bi što god ružno pomislilo! Ne, to su njihovi! Kao Persa from the mahala!
”Piši, Ahmete Šabo, piši!”
Šta da pišem, pobogu, ljudima koji iza sebe stalno vuku nekakve korpuse i ne znaju kako se iz tora izlazi?
Napravi im čovjek klasični kulturocid u po Bosne, zaborave začas pokojnog Dubravka Lovrenovića, ništa to njima nije važno, ali se do beskonačnosti vesele pozitivnim jonima i slikaju li se, slikaju za svoje facebook stranice sve u sreći i veselju. Jer, znate, Novak je Novak! On je naš, humanitarac! Sportska dostignuća ne odričem, ali mi ponekad dođe da pitam ljude, kad vidim euforične komentare: ”Izvinite, a sa čim vi razmišljate?”
Izađu im u Sarajevu antivaxeri sa bijelim trakama oko ruke i niko niti šta vidio, niti šta čuo. A Prijedor davno bio, zaboravilo se!
Udaje se Bakirova mala, cijelo Sarajevo blokirano, ćute građani k’o zaliveni, poneka mala šala se pojavi, ali od kokodakanja u stilu ”nemam ništa protiv, ali što su zakrčili grad” u vrijeme Povorke ponosa, ne možeš živ ostati. Pa bar jednom sedmično im je grad blokiran, ali eto, baš Parada ponosa ga zakrči skroz, a nemaju ljudi ništa protiv njih…
U Banjaluci se i dalje srbuje, jer ”bože pravde, ovo je naše!” Kao da im je neko branio, a bilo im je više ”naše” nego ikada. Stisli se u ćošak, kibicuju na Crnu Goru i stalno ”ugroženi i ovo je naše”, a ugrozili i druge teritorije i sami sebe.
U Mostaru umro Ljubo Bešlić, fin čovjek, uvijek u službi HDZ, oplakaše ga kao najvećeg patriotu grada.
U to eto malo i Briona. Ne bi im mrsko! E, da im je svima Tile biti, ali i on je kriv za sve. Mora neko svojom krivnjom smiriti savjest duplim aršinima i neizmjernom licemjerstvu. Uvijek!
Oni u Prijedoru pojma nemaju šta se danas dešava u Bosanskoj Gradišci, oni iz Gradiške nikakvu sliku nemaju šta se danas u Mostaru dešava, onaj iz Mostara s jedne obale čak ni na drugu prešao nije, jer tamo nisu ”njegovi”, onaj iz Prijedora nema pojma šta se desilo u Sarajevu danas, a onom iz Banjaluke i Šamac je daleko, taman koliko i pomisao da sutra putuje na Mars. Pa onda idu Zavidovići, Zvornik, Zenica, Tuzla, Doboj, Brčko, Bijeljina… i pazi! Istočni i zapadni Doboj! Ista stvar i u Sarajevu. Haman k’o N.Y.
Sve to neodoljivo podsjeća na igru kauboja i Indijanaca, pa se mali ufuraju da su veliki, komunicirajući izmišljenim i totalno iskrivljenim jezikom u datom trenutku, potpuno ubijeđeni da svi govore engleski, jer “tako pričaju u filmovima na TV-u”, mada niko nikoga od tih malih, a tako velikih kauboja i Indijanaca niti razumije, niti se sutradan može sjetiti jedne jedine riječi tog po potrebi izmišljenog engleskog jezika.
Ono baš nam je zemlja jedinstvena ili ”to je naše”, kako god vam drago! Rezultat isti.
I kako će uopšte znati kad su svedeni na obično preživljavanje u većini slučajeva, dok svadbe i rođendane, kao i turske serije mogu pratiti samo u medijima i na televiziji.
Ubiće nas ta zavisnost od dugih trakavica.
Ubiće nas nacionalizam, sila i mafija upetljana u ono što se politikom zove. Nema tu naivnih, ni nevinih. Samo vam je ostavljeno da imate izbor koje zlo izabrati – manje ili veće. Ne postoji kod nas izbor između dobra i zla. Taj voz je odavno otišao sa stanice a da ni primijetili niste.
Ubiće nas ogromna količina licemjerstva, ubiće nas oni “fini” prije li nego nacionalisti sa kojima od prve znamo na čemu smo i kakva im je ideologija.
Ova druga koja nije nacionalistička odavno se pomutila, pa je niko više i ne vidi, ali je od milja još uvijek nazivaju ljevica. Da tradiciju ne kvarimo! Da se ne probudimo! Da ne promišljamo! Da ponovo glasamo birajući novo osvježenje.
I piši ti Ahmete koliko ti volja, jer u Bosni se i dalje riba peca i ćuti…
Autor/ica 👤Suzana Sekulović Kadirić
