Opravdani poraz

Povezani članci

• Nobilo: Za ubistvo Đurekovića krivi Srbija i Crna Gora
• Vrli, novi svijet (II)
  Šta je bolje za BiH: Neprincipijelna Evropska Unija ili euroazijske despotije?
• Patrick Lawrence: Kako američki ambasador razara umjetnost diplomacije
• Zašto sam ateista
• Vlada li Bosnom i Hercegovinom desetak porodica?
• Tajkunima koji u Srbiji drže stranke ne odgovara hapšenje Mladića

Prvi put poslije duljeg vremena u Hrvatskoj se susreću radikalna, granično proustaška raspoloženja odozgo i odozdo, a taj je spoj najopasniji. Ivo Josipović nije jedini krivac za to, ali jeste i on, i zato njegov izborni poraz možda možeš ljudski žaliti, ali politički nimalo

Piše: Marinko Čulić, portalnovosti.com

Iako je trebalo pričekati još petnaest dana da se to javno potvrdi, sve klice poraza Ive Josipovića vidjele su se već nakon prvog kruga izbora. Vidjele su se jasno da jasnije ne može već na licu bivšeg predsjednika. Bilo je to ukočeno lice čovjeka koji je očito teško zatečen tankom pobjedom, pa i uvrijeđen što je njega, koji je godinama nemilice harao anketama popularnosti, ugrozila, a poslije i pobijedila, jedna nedopečena političarka, koja često ne barata ni osnovnim političkim informacijama. Ali odmah zatim sam je Josipović i nehtijući dao odgovor na pitanje zašto mu se to dogodilo. Bilo je to kada se pristašama u izbornom sjedištu i biračima u drugome krugu obratio s ‘Hrvatice i Hrvati’. Nikada prije preko njegovih usta nije prešlo tako nešto, ali je sada vjerno kao gipsani odljevak odrazilo osnovni defekt njegovog petogodišnjeg mandata i većeg dijela izborne kampanje kakvu je vodio. To je da se on borio za naklonost ne toliko svojih birača, tj. onih kojima je po elementarnoj političkoj aritmetici trebao naginjati, koliko za naklonost birača iz suparničkog, desnog tabora. Doduše, slično očijukanje s drugom stranom vidjelo se u jednom dijelu kampanje i kod Kolinde Grabar-Kitarović, ali u naravi je birača HDZ-a da to smatraju uobičajenim muljažama u politici, pri čemu su spremni otrpjeti i mnogo gore stvari, kao što su laganje, pa i lopovluk. Ništa od toga ne smatraju izdajom stranačkih ideala, niti tako nešto za njih u strožem smislu uopće postoji.

S biračima onoga što se naziva lijevim centrom je drukčije. Njima ideali, makar i u razvodnjenom obliku, još nešto znače i zato su se smatrali ostavljenim od Josipovića mnogo prije isteka njegovog mandata. Ankete popularnosti, koje su kao na tekućoj vrpci glajhšaltovali njemu bliski i odani mediji – od kojih je dio sada također doživio potop – to su mogle prikrivati samo do ovih izbora. A onda je na njima bivšem predsjedniku pljusnula u lice cijela kanta, da ne kažem kibla, gorkih istina koje je pokušao sakriti od javnosti, pa i od samoga sebe. Unatoč visokoj izlaznosti, na tim se izborima naprosto nije pojavilo dovoljno njegovih birača, a nisu se pojavili iz jednostavnog razloga što ih je on smatrao samo glasačima, tj. glasačkom mašinom za njegov reizbor i ništa više od toga. Svih proteklih pet godina na Pantovčaku on nije napravio ništa da ih poveže u cjelinu koju će činiti radno ovisni građani, akademska zajednica, mali poduzetnici, sindikati… svi prikopčani jedni na druge idejom etničke i druge multikulturalnosti te nenapadnog ali odlučnog antifašizma. Ukratko, nije napravio ništa da pokrene i usmjerava svjetonazorski jasno lijevo opredijeljenu kritičku javnost. To se dobro vidjelo u mjesecima koji su prethodili ovim izborima, na kojima su prvi put reafirmiranje ustaštva i otvoreno antisrpstvo postali ‘normalan’ dio izborne kampanje. Ali u javnosti na to nije bilo praktično nikakvog reagiranja, a sve do završnice ovih izbora nije na to reagirao ni on sam. To, uostalom, logično proizlazi iz činjenice da su ulično, medijsko i drugo goropađenje i mahnitanje nacionalističke, sada već i šovinističke desnice, kulminirali baš u njegovom mandatu.

Kada se to ima u vidu, zvuče smiješno brojne i do izlizanosti otrcane tvrdnje kako je Josipoviću pretežak teret bila vlada Zorana Milanovića. Jer ima mnogo više elemenata za obratnu tvrdnju, pa se sada otvoreno da otvorenije ne može otvara perspektiva da s teretom Josipovića slijedi gotovo neizbježan poraz kukurikavaca i na predstojećim parlamentarnim izborima. Ako se to gleda s manje loše strane, Hrvatska bi se time uklopila u veliku prevlast desnice i drugdje u Evropskoj uniji, pa hajde, nije najgora stvar na svijetu ako se to i ovdje dogodi. Ali u Evropi istodobno traje živo buđenje prosocijalističke ljevice, čega kod nas ima tek u mikroskopskim i nesigurnim tragovima, pa je sigurnije prognozirati prevagu, možda i na dulje vrijeme, desnice na čelu s HDZ-om. Doduše, Hrvatska za sobom ima relativno uspješno, iako na kraju abortirano, iskustvo sanaderovskog preobražaja HDZ-a iznutra, a Kolinda Grabar-Kitarović dala je u ovim izborima neke znakove da bi možda htjela s time nastaviti.

No ti su izbori istodobno pokazali da je ona vrlo plitko politički kapacitirana za takve preokrete, a jasno je i da, barem zasad, previše ovisi o Tomislavu Karamarku da bi to nadrasla. Tako zadnja nada da se od HDZ-a napravi nešto drugo osim nabrušene antikomunističke i antisrpske stranke, kakva je danas, ostaje sam Karamarko. A to izgleda neuvjerljivo kao one bajke u kojima je senzibilna princeza delikatnim dupetom osjetila zrno graška ispod dvadeset madraca. Istina, neki analitičari koji mu naginju sada vade primjere iz njegove prijašnje suradnje s disidentima HDZ-a koji ga, kao, legitimiraju izvornim demokratom, ali čovjek ne bi na to dao više od kovanice u lipama. Naprotiv, morao si dobiti grčeve u želucu kada si ga vidio kako odlazi u francusku ambasadu podržati planetarnu peticiju ‘Je suis Charlie’, jer je jasno da njegovo otvoreno antisrpstvo nije ni u kakvoj protivnosti nego, naprotiv, u savršenom suglasju s terorizmom na pariškim ulicama. Ostaje samo dilema je li više u suglasju s islamističkim ekstremizmom koji je taj teroristički napad izveo ili s ekstremizmom zapadnog neokolonijalizma posljednjih godina u Siriji i drugdje na Bliskom istoku i u Magrebu koji je to u krajnjoj instanci izazvao. Osobno mislim da je u sasvim srdačnim, bratskim odnosima i s jednim i s drugim.

U svakom slučaju, pobjedom Karamarkove stranke na ovim izborima Hrvatska je vraćena duboko u devedesete, iako pritom nisu napravljene baš sve štete koje su se mogle napraviti. Tako je u nekim prerano pisanim novinskim komentarima upaljeno alarmno zvono da je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila glasovima iz dijaspore, što stavlja pod upitnik hrvatski državni suverenitet, ali to se, srećom, nije dogodilo. Dogodilo se, međutim, nešto puno gore, zbog čega treba upaliti sve zvučne, svjetlosne i sve ostale postojeće alarme, jer je HDZ-ova kandidatkinja evidentno pobijedila uz razdraganu podršku najcrnje proustaške desnice. To je jedno, drugo je da je Grabar-Kitarović u predizbornim istraživanjima uživala puno veću podršku mladih od Josipovića. Kada se to dvoje spoji, dobiva se da je radikalno desničarstvo danas u Hrvatskoj pokretano istodobno odozgo i odozdo – kroz višegodišnju indoktrinaciju u školstvu, medijima, sada i na izborima – a tada je taj spoj najopasniji.

Nije, naravno, za to kriv samo Josipović, ali jeste i on, i zato je ovaj njegov izborni poraz opravdan. Ljudski ti ga možda i može biti žao, politički nimalo