ENG
Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – V dio
Autor/ica 👤Vinko Grgurev
Izdvajamo
- Zbog čega bi Titova nesvrstanost bila dostojna prezira i mržnje u usporedbi s politikom “zapadnih demokracija” koje su samo u posljednjih pola stoljeća svoju “progresivnost” potvrdile intervencijama u Vijetnamu i Kambodži, iz kojih su se povukle, prije svega, pod pritiskom javnosti vlastitih zemalja. Bi li bilo Pola Pota da nije bilo Lona Nola i “demokrata” koji su ga namjestili na vlast?
Povezani članci
Nije li proturječno hrvatsku demokratičnost argumentirati prisutnošću Hrvatske u korporaciji (NATO) koja je, kao militaristička, najblaže rečeno, u prijeporu s demokracijom? Vriježi se provincijalna podložnost “razvijenima” time što im nemalo (hrvatskih) političara i publicista daje apriorno pravo da vojnom silom brane povlaštenost svjetskog “centra” u odnosu prema “marginalnima” pogotovo ako su bogati energentima. Logično je da Hrvatska preuzme obvezu da se, kao mediteranska zemlja, založi u rješavanju problema Mediterana. Ali, kako? Nije li hrvatska izvršna vlast otkazivanjem gostoprimstva libijskom diplomatu nakon što je pohvalio (bivšeg) hrvatskoga predsjednika Mesića koji je istaknuo da je opravdano – u nastojanju da se razriješe konflikti na miroljubiv način – miješanje u poslove drugih zemalja (i koji se sam htio umiješati gledom svojeg poznanstva s Mu’ammarom al-Qaddhāfīem) dovela tim nekritičkim postavljanjem prema situaciji u Libiji u pitanje vlastitu suverenost? Po čemu Hrvatska može biti suverena, u Sredozemlju, u okolnostima nakon “arapskog proljeća”, koje se pokazalo, kako se danas potvrđuje u Siriji, kao vojna intervencija u interesu svjetskog kapitala da totalno ovlada tim strateški iznimno važnim područjem? Po čemu Hrvatska može biti suverena u okomici od Baltika do Jadrana ili je ta okomica sanitarni kordon prema Rusiji? Sve u svemu, je li Titova ideja nesvrstanosti (političke principijelnosti) koliko značajna u hrvatskoj vanjskopolitičkoj orijentaciji ili, ako nije, zbog čega nije i kakav je smjer poželjan?
V
Po čemu bi Titova nesvrstanost, odnosno principijelnost u međunarodnim odnosima, bila historijsko-politički retrogradna ako Tito nije podržao ni intervenciju u Mađarskoj 1956. godine, ni u Čehoslovačkoj 1968. godine, ni – pred samu svoju smrt – u Afganistanu 1979. godine? Nije podržao 1961. godine ni podizanje Berlinskoga zida zbog kojeg se danas epidemijski širi stereotip da je on “simbol komunizma”.
75. Kako vrijedi poštovati mišljenja suprotna “glavnom toku” i istinitost vlastitih stajališta eksplicirati u sučeljavanju s njima, kako biste se postavili prema “disonantnom” mišljenju argentinskog ekonomista Adriana Salbuchia koji je napao vođe zapadnih zemalja zbog ubojstva Mu’ammara al-Qaddhāfīa?
Ističući kako se obistinilo njegovo predviđanje iračkoga scenarija u Libiji, nelijepim je riječima izjavio da zapadne zemlje, prvenstveno SAD, zemljama koje se ne uklapaju u njihov ekonomski i politički koncept najprije podmetnu, na primjer, da imaju “vojni program u rukama neuračunljivoga vodstva”. Radi izbjegavanja te “opasnosti” zahtijevaju pod tvrdnjom o “slamanju totalitarizma” nužne preventivne poteze.
Salbuchi ističe da u tu svrhu huškaju sumnjivu oporbu nudeći joj političku potporu i moguću ulogu u “transmisiji” svoje vlasti. U “pogodnom” trenutku oružanom intervencijom izazovu građanski rat koji se prometne u rat svakoga protiv svakoga. To je militarističkim krugovima zemalja “centra” prilika za isprobavanje učinkovitosti novih oružja i poligon za njihovo reklamiranje.
Glavnu ulogu u tim intervencijama preuzima NATO bespilotnim letjelicama i krstarećim raketama. Pješačke ekspedicije poduzimaju domaći “pobunjenici” ili/i vojnici iz “marginalnih” slojeva i “marginalnih” zemalja najjače svjetske militarističke korporacije.
Medijskom manipulacijom se iznude opravdanja za svake takve poteze, pa se to nazove “mišljenje međunarodne zajednice”, jer ga potvrde i Ujedinjeni narodi, koji očito nisu principijelni u ulozi radi koje su osnovani.
Salbuchi nesumnjivo zastupa tezu da je u svijetu utvrđen klasni odnos između “centralnih” i “marginalnih” zemalja.
Nakon “rušenja totalitarizma”, odnosno uništenja “marginalne” zemlje, prirede se izbori pod pokroviteljstvom onoga koji je zemlju “emancipirao”. Predvidivi izborni rezultati omogućuju da se rekonstrukcija zemlje organizira prema mjerilu onoga koji se postavio kao njezin subjekt.
To je u funkciji profitnih interesa multinacionalnih kompanija kojima asistiraju vojnopolitičke institucije “centralnih” zemalja. Tom tutelacijom uspostavljen sustav vlasništva radi pospješivanja investicija najčešće se svodi na model suptilnoga koloniziranja.
Ono što je bilo u Iraku i jest u Afganistanu, pa u Libiji, i u Siriji (sada i u Ukrajini), Salbuchi predviđa i u Iranu, u prodoru “zapadnih” gospodarskih i vojnopolitičkih institucija u srednju Aziju kako bi se usidravanjem na potezu od Balkana do Himalaja pod prismotrom držale velike sile: Rusija, Indija, Kina,…
Nije li rat u Jugoslaviji bio u tom projektu? Salbuchi misli da SAD, Velika Britanija, Francuska,… imaju u vidu “discipliniranje” Venezuele, Bolivije, Ekvadora,…
Kako biste protumačili Salbuchievu misao da je prvi i osnovni razlog Al-Qaddhāfīeva smaknuća pokušaj uvođenja zlatnoga dinara kao valute koja bi mogla postati među najvažnijima u Sjevernoj Africi i na naftnom tržištu?
O čijem je totalitarizmu riječ? Kao ekspert za sociologiju i ekonomiku zdravstva, biste li – gospodine Letica – protumačili razliku između sustava zdravstvene zaštite dosad u Libiji i sada na Kubi u usporedbi s onim u “liberalnim demokracijama”?
76. Američka državna činovnica Hillary Clinton, dapače, humanitarna aktivistica u svojoj zemlji, nedugo prije Al-Qaddhāfīeve egzekucije bila je u Libiji i legitimirala njegovo uhićenje ne pokazujući sućut za smrt troje njegove unučadi, predškolske dobi, koja su bila žrtve “uvođenja demokracije”.
Salbuchi vidi u slavodobitnosti Hillary Clinton ciničnu beskrupuloznost onoga koji raspolaže sveukupnom moći i postavlja ostali svijet samo kao objekt realizacije vlastitih interesa bez obzira na žrtve.
Nisu li postupak Hillary Clinton u Libiji i njezino “poluimperativno” sugeriranje u Srbiji da nakon što je za predsjednika izabran Tomislav Nikolić bude na čelu izvršne vlasti dosadašnji predsjednik države Boris Tadić, a ne Ivica Dačić, koji pokazuje spremnost na bliske veze s Rusijom – nalik postupcima (nekadašnjih) kolonijalističkih gubernatora?
Bilo bi potrebno proučiti knjigu Ericha Fromma Anatomija ljudske destruktivnosti radi oslobađanja od preduvjerenja da su samo “zaostale” zemlje “prirodno” destruktivne i izvori mogućih svjetskih nevolja.
Naprotiv, po stotinu puta se pokazalo u svjetskoj historiji da su najdestruktivniji oni “najciviliziraniji” u “civilizacijskoj” misiji “zaostalih” naroda.
77. Nije li protjerivanjem libijskog visokog diplomatskog predstavnika (praktično ambasadora) Abdulkarima Naasa po izbijanju rata u Libiji zbog toga što se usuglasio sa stajalištem prijašnjega predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića da je političke probleme trebalo razrješavati pregovorima između postojeće vlasti i “pobunjenika”, to jest na miran način – današnja hrvatska vanjska politika pokazala malograđansku udvornost “strateškim partnerima” promptnim odbacivanjem kredibilnosti prema njihovom “objektu”?
Foto: PIXSELL
78. Što se tiče situacije u Libiji je li se primjereno postavio Stjepan Mesić ili je mjerodavniji stav Hillary Clinton? Naime, Mesić je pošao od stajališta da je opravdano umiješati se u odnose u drugoj zemlji samo kao principijelan posrednik između sukobljenih strana? Zašto je Mesić, umjesto priznanja, naišao na osudu od najvećega dijela hrvatske političke i publicističke javnosti, a Abdulkarim Naas dva mjeseca nakon intervjua koji je dao 25. ožujka 2011. godine u Večernjem listu za hrvatsku vlast postao – zbog izražavanja mogućnosti mirotvornoga rješenja – persona non grata i udaljen iz Hrvatske?
79. Na koje historijske događaje asocira izmišljanje ratnih uzroka, pa je tako objeda da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje bio casus belli? Pokazalo se da nije bilo takvoga oružja u Iraku kakvoga pouzdano imaju oni koji su ga napali. Po čemu bi se nužno trebalo vjerovati da je Saddām Husayn zločinac, a da su George Walker Bush i Tony Blair ljudi prema kojima nužno treba biti snishodljiv?
Prije samo četiri godine je Nicolas Sarkozy primio u Parizu Mu’ammara al-Qaddhāfīa protiv kojeg je i on poveo rat. Što se dogodilo kritičnoga u posljednje četiri godine čega nije bilo u prethodnih četrdesetak godina vladavine libijskoga vođe? To licemjerje zaogrnuto prozirnim velom političke pragmatike dokazuje da je “saveznicima” boljitak libijskoga naroda, kao i mnogih drugih, osobito “inferiornih”, zadnja briga.
Vodeći američki političari su nakon ubojstva Al-Qaddhāfīa izjavili da će SAD biti partner Libiji i da je ratna misija u njoj završena bez američkih vojnika na terenu, odnosno bez američkih ljudskih žrtava, uz upotrebu zračnih snaga, bespilotnih letjelica i pomoć saveznika. Viteški, nema što!?
Sve u svemu, antinomije u politici “zapadne demokracije”, kao posljedak njihova političkog utilitarizma, očite su, pa je pitanje mora li se hrvatska politika uvući u vrtlog tih proturječnosti ili ih nastojati prevladavati načelnim opredjeljivanjem.
NB Pakračkim dekretom libijskom diplomatskom predstavniku zbog honoriranja nastojanja prijašnjega hrvatskoga državnog predsjednika Stjepana Mesića da se postavi onako kako se treba postaviti političar-državnik u razrješavanju kritičnih problema druge zemlje, naime, da im priđe načelno, u nadilaženju krajnosti između kojih je neizbježan svakovrsni sukob, hrvatska izvršna vlast je dala ustupak pitanju može li Hrvatska biti suverena zemlja favoriziranjem strane na kojoj su svjetski moćnici i koji, u posljednjoj liniji, profiliraju hrvatsku (međunarodnu) politiku.
Gledajući načelno može se zaključiti kako je problem odnosa između Rusije i Ukrajine lako rješiv u shvaćanju što je riječ o komplementarnom i kompaktnom prostoru koji je isprepleten etnički, historijski, kulturno, politički i, bez sumnje, ekonomski. Politički dogovor o zajedničkom bivstvovanju tih srodnih zemalja logički je zahtjev njihove optimalne budućnosti. Svijet koji se naziva demokratskim trebao bi pripomoći u tom principijelnom nastojanju. Međutim, u tom cilju događa se ono što je suprotno tome.
Nije li Europska unija u proširivanju na istok došla do granice, dapače, svojega smisla, na granici Rusije i Ukrajine? Europska unija prihvaća Ukrajinu zbog lukrativnih razloga, pa je, stoga, dobrobit i bogatstvo ukrajinskoga naroda u tom sklopu problematično. Ukrajina bi u španjolskoj i grčkoj situaciji trebala otkriti prijepore Europske unije i uvidjeti vlastitu sliku “marginalnog” (najamničkog) naroda (bitno) ovisnog o “centrima” svjetskoga kapitala.
Ukrajinski prosperitet je moguć nadilaženjem besmislenog natezanja između proruske i proeuropske orijentacije (kao da Rusija nije u Europi). Zaokret prema samoj sebi, prema samosvijesti, podrazumijeva prema Europskoj uniji, prema Rusiji i prema svakom političkom činitelju načelno jednak političko-ekonomski odnos koji je imanentan prevladavanju klasne suprotnosti nacionalne oligarhije i proletarijata.
To u uvjetima aktualne konstelacije nije moguće očekivati. Zato se na svjetskoj razini vrše prizemni pokušaji, u vidu sankcija, da se prevladaju odgovarajuće teškoće. Izvjesno je kako to područje ostaje unedogled preosjetljiva točka ruskog nastojanja da kontrolira Crno more i da im institucije supersila ne budu pred kućnim vratima. Nasuprot tome je htijenje Europske unije, odnosno SAD-a, kao njezina patrona, uz logistiku najjače svjetske militarističke korporacije, u kojoj je Hrvatska, da pod svoju dominaciju stavi Srednju Aziju.
Svoju veličinu u svjetskim razmjerima mali narodi, odnosno male zemlje, među kojima su Hrvati i Hrvatska, mogu potvrditi promicanjem načelnih političkih pristupa u razrješavanju svjetskih problema.
Ali, umjesto toga, očit je provincijalni kompleks veličine asimiliranjem s velikima bez obzira na njihovu politiku i njezin doseg, na Hrvatsku, koja, stoga, egzistira samo kao broj više u glasovanju. Nije ni čudo što se zbog toga umanjuje i ozloglašuje uloga onih pojedinaca u hrvatskom narodu koji su bili nesumnjivo iznad toga.
80. Pokret nesvrstanosti, kao mogućnost alternativne globalizacije, nije primarno Titova ideja, jer je ona, u tendenciji antiblokovske politike i antikolonijalizma, promaknuta najprije između dvaju svjetskih ratova i na konferenciji u Bandungu 18. – 24. travnja 1955. godine.
U toj liniji, nakon sastanka s El-Nāşirom i Nehruom 18. – 19. srpnja 1956. godine na Brijunima, Titova uloga bila je jedna od najimpresivnijih. Nije li to bila za Jugoslaviju, imanentno i za Hrvatsku, mogućnost principijelnog postavljanja prema svakoj strani u hladnoratnom blokovskom sučeljavanju?
Po čemu bi Titova nesvrstanost, odnosno principijelnost u međunarodnim odnosima, bila historijsko-politički retrogradna ako Tito nije podržao ni intervenciju u Mađarskoj 1956. godine, ni u Čehoslovačkoj 1968. godine, ni – pred samu svoju smrt – u Afganistanu 1979. godine? Nije podržao 1961. godine ni podizanje Berlinskoga zida zbog kojeg se danas epidemijski širi stereotip da je on “simbol komunizma”.
Foto: povijest.net
Zbog čega bi Titova nesvrstanost bila dostojna prezira i mržnje u usporedbi s politikom “zapadnih demokracija” koje su samo u posljednjih pola stoljeća svoju “progresivnost” potvrdile intervencijama u Vijetnamu i Kambodži, iz kojih su se povukle, prije svega, pod pritiskom javnosti vlastitih zemalja. Bi li bilo Pola Pota da nije bilo Lona Nola i “demokrata” koji su ga namjestili na vlast?
Tko je odgovoran manipuliranjem svjetskom cijenom “strateškog proizvoda” (bakra), onako kako se danas to čini protiv Rusije snižavanjem cijene energenata, za destabilizaciju vlasti i svrgavanje 1973 godine izbornoga pobjednika u Čileu Salvadora Allendea?
Nije li militaristička vlast generala Augusta Pinocheta ogledalo onih koji su ga insceniranjem puča instalirali na čelno mjesto u svrhu zaštite “zapadne demokracije”? Zbog čega bi njihova politika bila lišena svake kritike i zbog čega bi se pokorno slušale njihove direktive? Koja je bitna razlika između današnje hrvatske vanjskopolitičke orijentacije, u podržavanju svih akcija, pa i neoimperijalističkih, svojih “strateških partnera”, i Titove principijelnosti u međunarodnim političkim odnosima kakvu je konstituirao u Pokretu nesvrstanosti (i koju je, što se tiče Libije, potvrdio Mesić)?
81. Nije li Hrvatska zaplela sebe u moralno-političke dileme, jer, ako via facti, kao članica NATO-a, legitimira napade na Bagdad i Tripoli, po čemu ima pravo optuživati napadače na hrvatske gradove od Vukovara do Dubrovnika?
NB Kritika Busheve, Obamine ili Sarkozyeve državne administracije nije denuncijacija odgovarajućih naroda i obescjenjivanje njihove povijesti, naprotiv, ona postavlja pitanje o tome jesu li potezi američke vlasti u skladu s Američkom deklaracijom iz 1776. godine i potezi francuske vlasti s Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine.
(Iduće srijede VI dio)
Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio
Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – II dio
Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio
Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – IV dio
Autor/ica 👤Vinko Grgurev
