OBRAZ KOJEG NEMAJU

O kakvim je osobama riječ upravo nam te dvije zastrašujuće činjenice govore. Odgovornost koju oni osjećaju je stvarna i postojana, jer su svjesni kolika je njihova uloga u širenju, propagiranju i aktivnoj realizaciji fašizma u njihovoj maloj enklavi, ali i obraz. Obraz kojeg nemaju. Jer da ga imaju ne bi nastupali u ime antifašističke Hrvatske i kitili se njenim perjem, ne bi se predstavljali kao antifašisti izričito kada dođu u Izrael, već bi to, a to nalaže kućni odgoj, radili bilo gdje i bilo kada u svijetu, a najviše kod svoje kuće.

Kao što znamo danas je, 27. siječnja u čitavom svijetu, (uljuđenom svijetu, ne kod nas), Međunarodni dan obilježavanja holokausta, ili datum kada je Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracijski logor Auschwitz.

Moraš biti uistinu Andrej Plenković pa da se mirno, hipnotizirano, sa namještenim osmjehom na usnama praviš blesav, iako izraelski mediji već danima pišu o maloj fašističkoj enklavi u kojoj se u udarnom terminu HRT 3 programa prikazuje povijesni film „Main Kampf“, u kojoj desno orjentirani veterani vješaju ploče sa fašističkim pozdravima, a djeca u školi uče u obaveznoj lektiri kako su fašisti tj. njihovi vazali i sluge bili herojski borci za domovinu, svećenici drže mise za NDH i Antu Pavelića i sud ih oslobađa – koja od njih kupuje borbne avione !?

Moraš biti obraz da se predstavljaš antifašistom dok ti u domovini manijaci miču iz škola izložbu o Anni Frank, a učenici u lektirama uče kako su za Holokaust krivi ateisti.

U kojoj židovske udruge najavljuju bojkot službene komemoracije holokausta. Dok ti od njih kupuješ borbene avione. Zanimljivo je zbilja biti Andrej Plenković, velika je to obaveza biti između tih veličanstvenih krajnosti, naoružavati zemlju do zuba, borbenom spremom onih koje po onom što ti se događa u zemlji – prezireš.

Zanimljiva je i glavna tema, osim borbenih aviona, bilateralnog sastanka na vrhu u Davosu, jačanje suradnje Hrvatske i Izraela biti će okosnica razgovora dvaju državnika navodi Jerusalem Post, no u kontekst naravno stavlja aktualna zbivanja u maloj kapitalističko – fašističkoj enklavi i pita se neće li se možda uvaženi gost ispričati za ekcese u svojoj zemlji.

Da bi se ispričali za ekcese u svojoj zemlji trebali bi biti upravo Andrej Plenković, a poznavajući obraz dotičnog gospodina to da će se ispričati nije uopće upitno. Ta ispričao bi se on i za gore stvari što rade njegovi nestašni sugrađani zabavljeni proganjanjem Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista. Zar se nije u svibnju 2016. godine još jedan sličan Andrej Plenković, radnog imena Miro Kovač, ispričao izraelskom narodu u sličnoj jednoj zgodi govoreći na nacionalnoj televiziji Izrael citiram: „ Hrvatska i Izrael imaju vrlo dobre odnose osim razdoblja Drugog svjetskog rata, što je bio rezultat velike igre, ali mi prihvaćamo odgovornost“, rekao je tada zapanjenim Izraelcima ministar vanjskih poslova mrtav hladan naglasivši kako smo oduvijek imali dobre odnose, osim u 2. svjetskom ratu, kada Izrael nije ni postojao.

Naime, država Izrael osnovana je 1948. godine, nakon najećeg pogroma kakav svijet pamti od svoga nastanka, masovnih pokolja Židova u kojima je aktivno sudjelovala i mala fašistička enklava NDH pod vostvom Ante Pavelića čiji su vojnici izvikivali fašistički pozdrav oko kojeg se zgražaju danas novinari Jeruzalem posta. Za takav uspjeh u međunarodnim, bilateralnim posjetima sramote, moraš u najmanju ruku biti Miro Kovač. I još povedeš sa sobom Međuplanetarnog voditelja skupine prijateljstva Republike Hrvatske i Države Izrael, osvjedočenog i deklariranog antifašista Milijana Brkića.

Da bi se ispričali u ime hrvatskog naroda morate biti i predsjednica države Kolinda Grabar – Kitarović koja se u srpnju 2015. sastala sa predsjednikom Izraela Reuvenom Rivlinom i usput posjetila Muzej holokausta Yad Vashem te položila vijenac u Dvorani sjećanja. U ime hrvatskog naroda Branko Lustig tada je darovao svoju nagradu Oscar za film „Schindlerova lista“ o temi holokausta Yad Vashemu. Pozlaćeni kipić upravo je predsjednica Hrvatske predala kada se sastala sa Benjaminom Netanyahuom. Moraš biti obraz, praviti se antifašistom u isto vrijeme dok su ti u domovini tada trajale javne rasprave o ukidanju simbola antifašizma, preimenovanju trgova heroja 2. svjetskog rata i devastaciji svih spomenika na iste. Moraš biti obraz tipa, štajaznam, Mira Kovača ili Andreja Plenkovića. I još uključi i međuplanetarnog voditelja skupine prijateljstva Republike Hrvatske i Države Izrael, osvjedočenog i deklariranog antifašista Milijana Brkića, borbeno spremnog Damira Krstičevića i svu svitu crkvenih velikodostojnika koji će te borbene avione i krstiti, škropiti svetom vodom.

Hrvatska i Izrael diplomatske su odnose uspostvili u rujnu 1997., a od hrvatskih predsjednika Izrael su posjetili još i Stjepan Mesić 2001, kao i Ivo Josipović 2012. godine. Istina, navedeni državnici nisu spominjali kako Hrvatska i Izrael njeguju vrlo dobre odnose osim razdoblja Drugog svjetskog rata, što je bio rezultat velike igre, ali mi prihvaćamo odgovornost, ali su itekako dobro znali o kojoj i kakvoj odgovornosti je riječ, kao što to znaju i Miro Kovač, a bogami i Andrej Plenković.

No o kakvoj je to zaista odgovornosti riječ o kojoj je trkeljao ministar vanjskih poslova Miro Kovač tada, a danas je Andrej Plenković poslovično nije niti spomenuo, osim veličanstvenog naoružavanja sa starim i istrošenim ratnim avionima kupljenim u Izraelu?

Ako mene pitate stvar je vrlo jednostavna.

Hrvati kao narod nisu doprinijeli židovskom stradanju u tvornicama smrti i ne moraju, samom tom činjenicom, odgovarati za te i takve zločine, najveće u ljudskoj povijesti, kao što ne moraju imati stigmu, stigmi naroda koji je sudjelovao u holokaustu jer – nije. Hrvati kao narod nisu bili izdajnici, već je to bila šaka, ona fašistička enklava o kojoj smo pisali u pasusima gore. Hrvati su generalno, brojno i veličanstveno sudjelovali u pobjedi nad fašizmom, kako na svom teritoriju, tako i na teritoriju susjednih država, boreći se trajno, punih pedeset godina da antifašizam ostane kao trajna vrijednost u njihovim školama, institucijama, Ustavu, te medijima koji su se bavili edukacijom mlađih naraštaja o toj temi. Hrvati su sudjelovali u oslobađanju Jasenovca, najvećeg logora smrti na području te male, fašističke enklave i Hrvati su kao narod sudjelovali u koaliciji koja je na koncu pobijedila fašizam.

Koliki obraz trebaš imati da kao predsjednik Vlade, ovakve Republike Hrvatske ideš u Izrael, na poziv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, i da mrtav hladan, u godini u kojoj te dvije zemlje obilježavaju 21. godišnjicu uspostave diplomatskih odnosa, bez da te imalo sram, bez da se zacrveniš od stida, predstavljaš svoju malu, fašističku enklavu praveći se antifašistom, i kako imamo vrlo dobre odnose, osim u 2. svjetskom ratu, što je bio dio velike igre, ali mi prihvaćamo odgovornost, od njih još i kupiš par borbenih aviona?

Odgovornost je upravo ono što osjećaju i Miro Kovač i Andrej Plenković, kao i predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović. Odgovornost koju kao predstavnici antifašističkog naroda, a vjerujem da u Izraelu duboko vjeruju da mi to i jesmo, ne bi trebali osjećati, već bi trebali biti ponosni na tu činjenicu. O kakvim je osobama riječ upravo nam te dvije zastrašujuće činjenice govore. Odgovornost koju oni osjećaju je stvarna i postojana, jer su svjesni kolika je njihova uloga u širenju, propagiranju i aktivnoj realizaciji fašizma u njihovoj maloj enklavi, ali i obraz. Obraz kojeg nemaju. Jer da ga imaju ne bi nastupali u ime antifašističke Hrvatske i kitili se njenim perjem, ne bi se predstavljali kao antifašisti izričito kada dođu u Izrael, već bi to, a to nalaže kućni odgoj, radili bilo gdje i bilo kada u svijetu, a najviše kod svoje kuće.

Samo da ne zaborave, naime, država Izrael uspostavljena je 1948. godine, nakon 2. svjetskog rata, u kojem smo mi Hrvati pobijedili.

Sve između bili su nesporazumi, kako je to kazao 2016. ministar Kovač, nesporazumi između onoga što se dopušta i čini, kao i onoga čime se kiti i predstavlja, nesporazumi između tolerancije i podilaženja fašistima, kao i klanjanju u Ahmićima i pozivanju u Izraelu na tekovine antifašizma.

Tako da mirne duše možemo zaključiti, kako je Republika Hrvatska zapravo samo jedan obični  nesporazum.