O VUKU I JAGNJETU

Autor/ica 28.8.2012. u 21:30

Povezani članci

Priču o vuku i jagnjetu optuženom da je mutilo vodu, – iako je stajalo nizvodno od vuka, i da je, štaviše, isto činilo i prethodne godine, bez uvažavanja opravdanja da tada nije još ni postojalo, i kako je prema vučjem zakonu završilo, bilo krivo ili ne, – svi znamo. Ali, po logici navika, nerado prihvatamo prvi dio ove priče. Jedan mali vuk se igrao pored potoka i želio je da sagradi hidrocentralu-igračku. No, iz grmlja se iznenada pojavi robustan ovan i nasrnu na malog uplašenog vuka: „Aha! Opet si došao na moj potok da praviš struju!“ I odbaci neumoljivi ovan svojim strašnim rogovima u potok vučka kog ponesoše moćni proljetni brzaci, i tako se okonča njegov kratkotrajni i nikakvim grijehom dotaknut život. Zadovoljan, ovan još pogazi papcima malu bezazlenu igračku. Vidjevši da se jedan od mladunaca nije vratio, majka vučica ode do potoka i prema otiscima u mekanoj zemlji shvati što se dogodilo. Organizova ona vučju hajku na ovna i uskoro zadovoljiše pravdu. Ali, iza ovna u njegovom stadu ostadoše jaganjci, a jedno od njih, posebno umiljato, voljelo je da se osamljuje i boravi pored potoka. Odatle potiče poznatiji nastavak priče o vječito nedužnom jagnjetu. Hajku na vukove, i one koji i nisu prilazili pomenutom potoku, pedantno su provodili lovci, videći u svakom vuku zlikovca, odlučni da ih sve istrijebe.

I tako, u začaranom krugu, bezazlene igre završavaju se zločinom nad nedužnim mladuncima, i osveta nad njihovim roditeljima. Pri tome se prešućuje jedan bitan detalj: vukovi nikada ne tamane jagnjad u tolikoj mjeri u kojoj to čine ljudi. Ali, to sada nije predmet ove teme, već je samo predloška za ozbiljniju priču (u kojoj se gubi oštrina granica među krivcima i nedužnima): drevna Perzija.

Povijesničari nas pedantno faktografsko-taksonomski informišu o tokovima grčko-perzijskih ratova. Eshil je već u „Perzijancima“, nakon grčke pobjede kod Salamine (otok Salamis, zapadno od luke Pireus) upozoravao na prekomjernu osvetu bez ikakvih proporcija koju su provodili Grci, porobljavajući narod sa starijom kulturom od kulture antičke Grčke. Malo je koji narod poput Grka tako intenzivno osjećao i promišljao razloge višestruke ugroženosti. Stalno plavljena uticajima Egipta, Lidije, Persije, Trakije, pod stalnim napadima Kimera i Skitskih plemena, Jonija je doživljavala teške trenutke zbog ropstva i razaranja, tako da se u svijesti Helena događala pobuna protiv tiranije i nasilja. Istovremeno, pod pritiscima osvajača, Heleni i sami postaju kolonizatori, dospijevaju sve do Tebe, Aleksandrije, Sicilije i Korzike. Za vrijeme Kserksa, Persijanci 522. god. p.n.e. napadaju Trakiju, 454. potpuno razaraju Milet, ekonomski, politički i duhovni centar Jonije. Grci uzvraćaju i 480. god. p.n.e. kod Salamine definitivno ruše perzijsku velesilu. Osam godina kasnije, 472. prvi put je prikazana najstarija tragedija “Perzijanci”, kao Eshilov odgovor na imperijalističku politiku Atine nakon pobjede nad najvećim protivnikom. Tragedija od tada postaje fenomenologija humanizma, kao kritika terora i nasilja. Tiranija je omogućavala da se zločini zakonski legaliziraju. “Tragoidoi” su bili takmičari u izvođenju tragičnih djela usmjerenih na izazivanje sažaljenja (eleos), i straha (phobos), emocionalnog pročišćenja (catharsis), ukazujući na posljedice zapleta (mimesis) i preokreta (peripeteiai), do kojih dolazi zahvaljujući tragičnoj karakternoj ili moralnoj mani (hamartia), u pozadini koje je ispaštanje zbog hybris (kod Homera glagol “hybrizein” znači bijesno divljati, pa je termin korišćen općenito za neobuzdanost, pakost, drskost, sramoćenje, vrijeđanje, pomamu, okrutnost, nasilje, zločin). Kvintesenciju tragičkog čini dostignuće maksimuma estetičkog uobličenja slobode individue, kao strašne slobode spoznate istine o ništavnosti subjektiviteta općeg i općenitosti subjektivnog. Spoznaja o Ništa, međutim, nije spoznaja o Smrti, a tragički subjekt uvijek se kreće duž uskog grebena koji ga dijeli od ambisa vremena u kom on sam postaje svoja sopstvena sudbina. Slobodni izbor samo svojim prividom odaje utisak slobode. Uistinu, čovjek nikada nije slobodan, Bitak je uvijek materijalna pojavnost umiruće prostornosti, a ne-bitak je vječno rađajuća vremenost egstirajućih pobuna protiv unošenja disonancije u kosmos života i uređeni haos prirode.

Jonjani su uz podršku Atine opustošili Sard u perzijskoj provinciji Lidiji (istočni dio današnje Turske), pa se Kserks I osvetio paljevinom atinskog Akropolja. U pomorskoj bici, predvođeni Temistoklom, Grci su učestvovali sa 378 brodova, a Perzijanci su imali 1207 brodova (prema Herodotu). Grci su izgubili 40 brodova, a Perzijanci 200 (skupa sa admiralskim brodom). Potpuni pad Perzije obilježiće Aleksandrovo barbarsko uništenje Persepolisa, jednog od najljepših centara antičkog svijeta. Porazi kod Plateje i Mikale, označiće kraj perzijske imperije. Ahemenidsko carstvo koje je osnovao Kir i koje će se nakon osvajanja Babilona, Medije, Sirije, Izraela, protezati od Inda do Libije i od ušća Dunava do Aralskog jezera, pokleknuće pred jednom državicom sa dobro organiziranom vojskom.

Darije nije bio barbar poput okrutnih Skita i Asiraca. Za razliku od Kserksa I on nije uništavao gradove, naprotiv, davao je osvojenim provincijama autonomiju, ukidao je ropstvo, tolerisao matične religije. Persepolis je bio njegova tvorevina, podignuta kao zadužbina mira među narodima, što potvrđuje činjenica da su blagonaklonost prema gradnji tog svetilišta iskazali svi susjedi u jednom kratkom periodu primirja. „Zanatlije Vavilonije pekli su opeku, kedrovo drvo stizalo je iz Libanona, tikovo drvo iz Gandare i Karije, zlato iz Baktrijane i Sarda, lazur iz Sogdijane, tirkiz iz Korasana, srebro i abonos iz Egipta, reljefi iz Jonije, slonovača iz Etiopije i Sinda, kamen iz Elama, klesari su bili iz Jonije i Sarda, zlatari su bili Međani i Egipćani.“ (iz jednog Darijevog zapisa nađenog u Suzi). Sve to spalio je u znak osvete niko drugi do Aleksandar Veliki. Sve opomene koje je Eshil proročanski uputio svome narodu, stavljajući se na stranu pravde i zaštite pobijeđenih od surovosti pobjednika, ostale su uzaludne. Salaminska bitka samo je prividno označila procvat helenske kulture, bio je to zapravo početak njenog kraja. I ne znajući to, Grci su spaljivanjem postojbine potomaka drevnih Indo-Arijaca uništili ne samo dio svoje historije nego i historije čovječanstva uopće. Time će se samo ponoviti sudbina Babilona, razorenog od Asiraca. A posljednji dio dokumenata koji je bio sačuvan i prenešen u Aleksandrijsku biblioteku također je uništen u požaru. Narodima Bliskog i Srednjeg istoka kao da je prioritetni cilj bio da jedni drugima ospore slobodu i unište artefakte, dokumente historije, ne shvatajući da je ona jedna, svima zajednička. Pred tom orijentalnom implozijom Bitka jedino sačuvani mitovi i epovi, pokoji zavjetni svitak i veličanstvena kamena svetilišta i grobnice, ostali su kao oronuli, ali ipak ponosni i ljubomorni čuvari jedne velike tajne koju su prekrili naleti bezumlja i nasilja. Slojevi vremena i pijeska samo nevješto pokušavaju prikriti još poneku riznicu sjećanja od skrnavitelja koji žele pokrasti sve pa čak i prošlost, produžavajući zločine već toliko puta počinjene nad njom. Čitav Orijent ostao je u znaku neizvjesnosti humanizma, između slavne historije i prokletstva destrukcije.

Bliski istok 2012. Da li je svijet što naučio? Da li doista razumijemo što se trenutno događa u Siriji, Zemlji Sunca? Ko te tamošnje žalosne sukobe inicira, projektuje, vodi, financira i u što će se izroditi? Mnogo je teorija, premalo istine. Svakoj je piljarici dato da mudruje, kao i nadriljekarima da liječe. Režimski i nepotistički regrutirani novinari javno pred ekranima objavljuju svoje somnambulne fantazmagorije i farse, zbog kojih bi ih trebalo kažnjavati kao one koji prave lažne pomorske karte. Niko od takvih nikada neće priznati da u svom thoraxu mržnjom hrani troglavog sotonu. Za Izrael se čini da ima ulogu čudnovatog Golijata-Patuljka. Ali, nema svog Eshila. Ishod bitke od Salamine trebao bi biti dobra opomena svima koji žele ovladati Ormuškim tjesnacem. Brodovi se danas mnogo lakše potapaju nego li u vrijeme kada su trebali prići jedni drugima. Što su veći, samo su izazovniji mamac. Ne zna se sasvim sigurno ko je vuk, a ko jagnje, zna se samo da se dijalektika ponavljanja viđenog prostire preko uzavrelih horizonata svom svojom neumitnošću. Prijete jedni drugima, ne običnim, već nuklearnim spaljivanjem. Dok publika navijački priziva organiziranu hajku na vuka, potcjenjuje bahatog ovna. A sljepilo se širi i zamagljuju se obrisi slutnje posljedica sveopćeg gubitka razuma.

Ko genetički i transgenetički pripada kome i kako se ko u nutrini svog skrivenog bića stvarno osjeća? Ne samo iranski opozicionari, već su i mnogi čuvari Islamske revolucije, pazdarani, polusvjesni da bi mogli biti potomci židovske kraljice Ester, čak i predsjednik Irana Ahmadinadžad, a u istoj mjeri izraelski opozicionari naslućuju da bi im perzijski car Darije Veliki mogao biti zajednički predak. I sve dok u svojim polisima ne prevladaju duševne duše obdarene humanim umom, nad Orijentom će bljeskati munje koje ne najavljuju nikakvog novog Davida, jer svi današnji Golijati, – i kada se tobože ograđuju od nacizma, – glorificiraju Hitlerovu viziju Übermenscha. Kao da im nije jasno da se sam Tvorac već uveliko angažirao da putem učestalih suša, poplava, požara, potresa, opomene bijesni puk da se okane igranja zabranjenom vatrom.

Ne znaju uspaljeni šta je hybris i kolika je njegova cijena. Ne zanimaju ih Erinije (osvetnice – na prestupnike djeluju razorno preko savjesti, ako im je u zakržljalim hipokampusima uopće još imalo ostalo očuvanih djelića te spone sa trancendentim poretkom morala i pravde). Rušilački napadaju Dobro i Dobre, jer izvorište je njihove moći svagdašnja kritika plemenitosti, umjesto da se okrenu sebi i utemelje kritiku ne-čistog uma. Navijaju pristrasno, ne videći da kliču sopstvenom kraju. Kao u irskoj filmovanoj storiji u kojoj poludjeli otac podstiče tuču sina miljenika protiv drugog sina, na obali posutoj talasima divljeg mora, do svog edipovskog triježnjenja, kad nakon tragedije dovršava i sam stazu svog pomračenog promašenog trajanja bez potomstva i smisla.

Prednost razumnih, savjesnih i humanih je da svoje uloge biraju sami. A o karmi zavisi da li ćemo biti izabrani, ili (ironije li lingvističke) „odabrani“, da budemo numeričko-zombizirani dio slijepe publike, bio-čipovani lovci, vučko, ili jagnje.

Pouke danas skoro nikom ne trebaju, većina ljudi su ekstremno subjektivni, pristrasni, mnogi potpuno zavedeni i odvedeni na stranputice nasilja, zabludjeli i od krvi obnevidjeli, egocentrični, samodovoljni i uvjereni da znaju. Ipak, savjet malo opreznijima: sve je u kosmosu i na našoj Planeti povezano i ne budimo sigurni da pouzdano poznajemo izvore struje koju koristimo. Možda je proizvedena malom bezazlenom vučkovom igračkom. Dio smo atomarnog poretka. Sve što jesmo čine bozoni, a oni vjerno prenose na daljinu svaku našu emociju i tu nema greške kod očitavanja, da li je u pitanju ljubav, ili patološka mržnja.

Mi „iz pedeset i neke“ možda se prisjećamo filma Alaina Resnaisa „Hirošima, ljubavi moja“.

Kad ne bude ni vučka ni jagnjeta, možda ćemo se voljeti?

Foto: hairyduck