O TITU KAKVOG NE POZNAMO

Izdvajamo

• Kad bi Tito dolazio na Brijune često bi popričao sa stanovnicima Fažane, a nemali broj puta s fažanskim ribarima s kojima je išao u ribolov. No, htio sam napisati o njihovom susjedu Bepu, kako su neki zvali Tita. Ne zna se broja koliko puta su Fažanci sretali i razgovarali s Titom - više puta samo su se pozdravili - od davne 1947. do 1979. kada je zadnji put bio na Brijunima i prolazio Fažanom i Pulom... A o susretima s državnicima, umjetnicima, znanstvenicima, sportašima i dr., možda jednom drugom prigodom.

Povezani članci

• HDZ-ov evanđelist Ante Pavelić
• Dani ponosa i slave
• Suša “gasi” svjetla na Balkanu
• Fažana – gradić dobrih vibracija
• Ladislav Babić: Arogancija posvećenih
• Marš na štikli

Foto: Titovi dani u Fažani

“Indijci su govorili da je lotosov cvijet najljepši. On je zaista lijep, ali bez stabljike ne može se rascvasti cvijet, a ni bez zemlje ne može da bude sokova ni stabljike. To je sreća za narod kad ima ovakvog vođu… On je državnik i borac – najbolje što može imati jedan narod” (to je govorio o Titu danski književnik Martin Andersen Nexo nakon što je 1946. boravio na Brijunima, Fažani i drugim mjestima Istre, dakle prije prvog dolaska Tita).

U Fažani, nadomak Brijunskog otočja – Nacionalnog parka “Brijuni”, nedaleko najvećeg istarskog grada Pule, u subotu, 14. svibnja započela je tradicionalna manifestacija 17. susreti “Titovi dani u Fažani”. Tom prigodom održana je izložba “Tito u Fažani” novinara Valtera Černjula iz Raše.

Tim povodom na temu napisao sam članak o prvom dolasku Josipa Tita, predsjednika NR Jugoslavije, komandanta oružanih snaga i predsjednika Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Koristio sam podatke iz moje knjige “Brionsko-pulski spomenar. Dojmovi i tragovi poznatih ljudi” (“Istarska naklada”, Pula, 1987.).

Novinar i likovni umjetnik Milan Pavić prvi otkrio Brijune

Zagrebački umjetnik fotografije i član Saveza likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Jugoslavije Milan Pavić, predratni dopisnik beogradske Politike i zagrebačkih Novosti, u srpnju 1945. kao foto-reporter došao je u Istru.

Sa svojim “Rolleiflexom” (6×6) prokrstario je tek oslobođenu teritoriju Istre i načinio na tisuće snimaka od kojih su mnogi u našim listovima i revijama. Milan Pavić je najvjerojatnije prvi novinar koji je nakon oslobođenja zemlje objavio reportažu o Brionima (do 1991. zvaše ih Brioni). Pod naslovom “Brioni. Na čarobnim istarskim otocima”, report je objavljen na dvije stranice u zagrebačkom Ilustriranom vjesniku br. 14 od 25. listopada 1945. godine. Opisao je Istru i Brionske otoke najupadljivijim rječnikom, a tomu se vrlo malo zna u Hrvatskoj i Republikama bivše Jugoslavije.

“A tko je na Brionima jednom bio, ne može, a da taj kutak naše zemlje ne usporedi s rajem…”, samo je djelić teksta što ga je objavio Milan Pavić, kojega, nažalost nisam upoznao. Ali njegova supruga iz Zagreba poslala mi je faksimil foto-reportaže i fotografije, među kojima od bombardiranja razrušen hotel “Neptun” koji sam objavio u knjizi. I još jedan povijesni detalj; Milan Pavić je boravio na Brionima prije maršala Tita i kada je Pula bila pod Anglo-Američkom upravom do 1947. godine – u tzv. zoni A, a Brijuni su bili hrvatski i jugoslavenski, u tzv. zoni B.

Tito je u Fažani i Brijunima prvi put boravio prije 75 godina

Na Brionima su još 1945. zadnji ostali njemački nacisti koji su se predali. Nakon svršetka rata Josip Broz Tito prvi put stigao je u Fažanu i na Brijune u proljeće 1947. (kažu, a neki su i napisali da je to bilo 20. lipnja ). Posebnim vlakom doputovao je na željezničku stanicu u Vodnjan, nedaleko Pule, odavde automobilom krenuo u Fažanu, a zatim čamcem stigao na opustošeno otočje Brioni. Tada je najvjerojatnije odlučio da se Brioni preurede čime je najljepši arhipelag na Jadranu postao stjecište mnogih važnih političkih razgovora s državnicima i vodećim svjetskim političarima.

Netko je rekao da otočić Vangu tada otkrio baš Predsjednik. Jednom je prilikom motornim čamcem stigao na obalu Vange, gdje je u neposrednoj blizini podigao šator. Kako mu se taj predio neobično sviđao, odlučio je da se na njemu podigne kuća za odmor. Zanimljiv je podatak da je Tito krčio zaraslo drveće i raslinje, a tomu svjedoče fotografije.

Pukovnik Broz: Tito je mnogo radio na opustošenim Brionima

O prvom poslijeratnom dolasku druga Tita na Brione pisao je njegov nećak Branko Broz, umirovljenim pukovnik u Zagrebu. U svojoj knjizi “Moj život uz Tita”, Branko Broz piše: “Brioni su bili u jadnom stanju. Sve zapušteno, prljavo i zagađeno. Otok pun štakora i ostale gamadi. Našli smo nekoliko stotina jelena i mnogo zečeva koji su bili puni krpelja. Bilo je također i mnogo fazana. Prije rata je to bilo ekskluzivno mjesto za talijanske aristokrate… Našim dolaskom Brioni su se počeli intenzivno uređivati i izgrađivati. Sadilo se novo drveće, velika se briga poklanjala životinjama. Štakori su se naveliko tamanili otrovom. Zečevi su se prašili praškom protiv krpelja. Često smo dolazili na Brione, gdje je Tito imao potreban mir za rad, a ujedno je uživao u šetnjama i jahanju. Otada je Tito na Brione znao provesti i po četiri do pet mjeseci. Mnogo je radio. Njegov bi san započinjao u pola pet ili pet sati. Rano ujutro volio se prošetati ili provozati motornim čamcem. Zatim bi doručkovao i povlačio u radnu sobu. Kad b i imao malo slobodnog vremena, volio je otići na Vangu koja tada nije bila uređena, ali je za kupanje bila idealna. Kupanje se nije moglo zamisliti bez Tigra koji je Tita pratio u stopu. Kad bi Tito ušao u vodu, Tigar je odmah krenuo za njim. Znalo se desiti da ga je šapama ogrebao po leđima, jer je plivao oko njega i pazio da mu se nešto ne desi u vodi. Tito je znao napraviti šalu i rukama pljusnuti po površini vode.

Tito je gledao kad mu je uginuo pas Tigar

Tigar je odmah bio kod njega. Imali smo muka da ga odvojimo od gospodara, jer ga je pošto-poto želio vidjeti na suhom. To je bila velika ljubav. I kad mu je došao kraj, dokazao je koliko voli svog gospodara. Kad je Tito bio u Engleskoj 1953. godine, Tigar je već bio star i bolestan. Veterinari su se trudili na sve moguće načine da ga održe na životu dok se Tito ne vrati. Kad se vratio, Tigar je pošao u susret, posljednjom snagom popeo se prednjim šapama na nj i liznuo ga, kao da se oprašta. Poslije toga se povukao u jedan kut i tiho uginuo. U samoj brionskoj luci, s lijeve strane, bio je poveći natkriveni bazen s toplom morskom vodom. Tito se rado kupao u njemu. Koji put sam i ja bio u vodi i plivao do njega. Jednog je dana mijenjajući stilove doplivao do mene. Pomislio sam da me hoće potopiti što je inače rado činio. Ali, ovaj mi je put htio nešto drugo reći. ‘Odi sim!”, rekao mi je. Približio sam se misleći da nešto želi. A on meni: ‘Kaj misliš, mi v Kumrovcu nemamo tak veliki bazen.’ Ja sam mu potvrdio. A on meni: ‘Imamo samo Sutlu’, reče malo sjetnim glasom.”

Bilo je zabavno kad se na Brionima ispred Tita razvila borba potapanja, i to na jednoj strani Milan Žeželj i Branko Vučinić, Titov sekretar, a na drugoj strani Đani i ja. Morali smo koji put i popustiti, jer nam je Žeželj ipak bio komandant, a moram priznati da je bio jak (…).

Tito je volio ići u ribolov. Naročito ga je veselio ribolov pod “svićom” s ostalima. To je uvijek imao dobar ulov. Oko Briona je bilo mnogo riba, čitava jata. Nitko nije smio loviti u okolici otoka. Tito je na Brionima bio do jeseni, a poslije toga odlazio je na Brdo kod Kranja (…).

Kad bi Tito dolazio na Brijune često bi popričao sa stanovnicima Fažane, a nemali broj puta s fažanskim ribarima s kojima je išao u ribolov. No, htio sam napisati o njihovom susjedu Bepu, kako su neki zvali Tita. Ne zna se broja koliko puta su Fažanci sretali i razgovarali s Titom – više puta samo su se pozdravili – od davne 1947. do 1979. kada je zadnji put bio na Brijunima i prolazio Fažanom i Pulom… A o susretima s državnicima, umjetnicima, znanstvenicima, sportašima i dr., možda jednom drugom prigodom.