O beskorisnosti revolucije

Povezani članci

• POSTALI SMO KOLONIJA MOĆNIH
• State Department komentarisao stav SDA o mjestima koja nose ime po nacističkim saradnicima
• Oliverino svetosavsko raspeće
• Zastupnici iz RS napustili sjednicu Parlamenta BiH
• Reuf Bajrović osniva stranku: Neće nam Čović sa tri posto glasova kontrolisati državu
• “Potresne kronike” Danijela Pavlića u Novinarskom domu

Bez ideje o promašenom univerzumu, prizor nepravde u svim režimima doveo bi čak i bezvoljnika do luđačke košulje.

Uništavanje daje osjećaj moći i laska nečemu mračnome, iskonskom u nama. Potajna zadovoljstva nekog boga možemo odgonetnuti ne u građenju, nego u uništavanju. Odatle privlačnost rušenja i iluzija koje ono izaziva kod luđaka svih doba.

Svaka generacija živi u apsolutu: ponaša se kao da je stigla na vrhunac, ako ne na kraj, povijesti.

Svaki se narod, u određenom trenutku svoje karijere, smatra izabranim. Upravo tada daje sve najbolje i najgore od sebe.

Nije slučajnost što su se Trapisti pojavili upravo u Francuskoj, a ne u Italiji ili u Španiji. Španci i Italijani govore bez zaustavljanja, ali se ne slušaju dok govore, dok Francuz uživa u svojoj elokvenciji, ne zaboravljajući nikada što govori, uvijek je toga u najvećoj mjeri svjestan. Samo je on mogao promatrati tišinu kao iskušenje i askezu.

Veliku Revoluciju kvari mi to što se sve zbiva na pozornici, što su pokretači rođeni glumci, što je giljotina samo scenski dekor. Povijest Francuske, u svojoj cjelokupnosti, djeluje kao povijest po zapovijedi, jedna odglumljena povijest: sve je tu savršeno s tačke gledišta teatra. To je uprizorenje, niz gesta, događaji koji se više gledaju negoli podnose, prizor od deset stoljeća. Odatle utisak frivolnosti koji pruža čak i Teror, gledan iz daljine.

Razvijena društva neusporedivo su krhkija od drugih, jer im preostaje samo čekanje svoga vlastitog uništenja; blagostanje nije ideal koji se posjeduje, a još manje kad je ono tu već generacijama. Ne računajući da ga priroda nije uključila u svoje račune i da ona to ne bi znala učiniti bez umiranja.

Kad bi narodi postali apatični istodobno, više ne bi bilo sukoba, ne bi bilo ratova, ne bi bilo imperija. No nesreća hoće da postoje mladi narodi – i mladi jednostavno – presudna prepreka snu filantropa: činiti tako da svi ljudi istodobno stignu do istog stepena zamorenosti ili mlitavosti…

U svim okolnostima treba se svrstati na stranu potlačenih, čak i kada nisu u pravu, s tim što ipak ne treba izgubiti iz vida da su zamiješani od iste gline kao i njihovi tlačitelji.

Osobina režima u agoniji jeste da dopuštaju nejasno miješanje vjerovanja i učenja, i da istovremeno odaju iluziju da će moći u beskraj odgađati čas izbora…Odatle – i jedino odatle – proishodi privlačnost predrevolucionarnih perioda.

Samo su lažne vrednote u opticaju, stoga što ih sav svijet može asimilirati, krivotvoriti (laž na kvadrat). Ideja koja je uspjela nužno je pseudoideja.

Revolucije su sublimat loše literature.

Mučno u javnim nesrećama jeste to što se svako smatra kompetentnim o njima govoriti.

Pravo uklanjanja svih onih koji nas razdražuju trebalo bi stajati na prvom mjestu u ustavu idealnog Grada.

Jedina stvar koju bi trebali mladi ljudi naučiti jeste da ništa, ili gotovo ništa, ne trebaju očekivati od života. Čovjek sanja o jednoj Tablici razočaranja na kojoj bi bila predočena sva nezadovoljstva rezervirana svakome, i koja bi se izvjesila po školama.

Prema pričanju princeze Palatine, gospođa de Maintenon imala je naviku ponavljati u godinama kada, poslije kraljeve smrti, nije imala nikakvu ulogu: ”Već neko vrijeme vlada duh bunila koji se posvuda raširio”. Taj ”duh bunila” činjenica je koju su gubitnici vazda uočavali; uostalom s punim pravom, i čitava bi se povijest mogla ponovo razmatrati polazeći od te formule.

Progres je nepravda koju svaka generacija učini onoj koja joj je prethodila.

Nažderani se međusobno mrze ne tajno, nego javno, i žele na bilo koji način biti zbrisani. U svakom slučaju, oni daju prednost želji da to bude uz njihov vlastiti doprinos. To je najzanimljiviji, najoriginalniji aspekt svake revolucije.

Jedan narod diže samo jednu revoluciju. Nijemci nikad nisu ponovili podvig reformacije ili, bolje, nisu ga ponovili ni približno jednako. Francuska je ostala zavazda dužnik ’89. Jednako vrijedi i za Rusiju i za svaku zemlju – ta tendencija da samoga sebe plagiraju u odnosu na revoluciju nešto je istovremeno umirujuće i rastužujuće.

Rimljani iz vremena dekadencije poštivali su samo grčki odmor (otium graecum), nešto što su najviše prezirali iz vremena moći. Analogija s civiliziranim nacijama je tako očita da bi bilo neuljudno na tome inzistirati.

Alarik je govorio da ga neki ”demon” goni protiv Rima. Svaka izmučena civilizacija čeka svojega barbarina, a svaki barbarin čeka svojega demona.

Zapad: trulež što vonja ugodno, namirisani leš.

Bijelci zaslužuju sve više i više ime bljedoliki, što su im ga dali američki Indijanci.

U Evropi sreća završava u Beču. S onu stranu, prokletstvo nad prokletstvima, otkad je svijeta i vijeka.

Rimljani, Turci i Englezi mogli su zasnovati trajne imperije stoga što, nepokorni svakoj doktrini, nijednu nisu nametali pokorenim narodima. Nikada oni ne bi uspjeli provesti tako dugu hegemoniju da ih je snašao kakav mesijanski prorok. Neočekivani tlačitelji, administratori i paraziti, gospoda bez uvjerenja, posjedovali su umijeće kombiniranja autoriteta i ravnodušnosti, strogosti i popustljivosti. To umijeće, tajna pravog gospodara, nedostajalo je Špancima negda, kao što bi vjerojatno nedostajala i osvajačima našega vremena.

Dok jedna nacija čuva svijest o svojoj superiornosti, okrutna je i poštovana; čim je izgubi, humanizira se, i više se ne poštuje.

Kad bjesnim protiv epohe, dovoljno mi je, da bih se razvedrio, pomisliti što će se dogoditi zbog retrospektivne ljubomore onih koji će nas naslijediti. Po izvjesnim osobinama, mi pripadamo staroj humanosti, onoj koja je još mogla žaliti za rajem. No oni koji će doći nakon nas neće imati čak ni sposobnost toga žaljenja, neće poznavat ni samu ideju o njemu, pa ni samu tu riječ.

Moja vizija budućnosti tako je jasna da, kada bih imao djecu, odmah bih ih zadavio.

Kad čovjek pomisli na berlinske salone u vrijeme romantike, na ulogu koju će tu odigrati jedna Henriette Hertz i jedna Rachel Levin, na prijateljstvo koje je povezalo tu drugu s nasljednim princem Louis-Ferdinandom, i kad zatim kaže kako bi one da su živjele u ovom stoljeću morale umrijeti u plinskoj komori, ne može se uzdržati da vjeru u progres ne smatra najpogrešnijim i najglupljim praznovjerjem.

Hesiod je prvi koji je elaborirao jednu filozofiju povijesti. On je također lansirao i ideju propadanja. Kakva je svjetlost time bačena na povijesno postajanje! Ako je on u srcu podrijetla, u punoći posthomerovskog svijeta, ocijenio da je humanost postojala u gvozdeno doba, što se ima reći nekoliko stoljeća kasnije, što se ima reći danas?

Osim u epohama zamračenim lakoumnošću ili utopijom, čovjek je svagda mislio da je dospio do praga najgoreg. Znajući ono što zna, kojim je čudom mogao bez prestanka varirati svoje želje i svoje strave?

Kad se, nakon završetka rata iz 1914. godine, uvela elektrika u moje rodno selo, nastao je opći žamor, potom nijema žalost. No kad su je postavili u crkvu (bile su tri), svako je bio uvjeren da je došao Antikrist i s njime kraj vremena. Ti su seljaci s Karpata vidjeli tačno, vidjeli nadaleko. Oni, jedva izašli iz prethistorije, već su tada znali ono što civilizirani znaju tek odnedavna.

Iz moje predrasude protiv svega što se dobro završava proishodi i moj ukus za povijesnu lektiru. Ideje su neprikladne za agoniju; one umiru, razumije se, ali bez da znaju umrijeti, dok neki događaj postoji samo s obzirom na svoj kraj. Dovoljan razlog da se više voli društvo povjesničara nego filozofa.

U vrijeme svojega znamenitog službovanja u Rimu, u II stoljeću prije naše ere, Karnead je iskoristio prvi dan da bi govorio u korist ideje pravičnosti, a sutradan protiv nje. Od toga časa, filozofija, dotad nepostojeća u toj zemlji zdravih navika, počinje svoja pustošenja. Što je dakle filozofija? Crv u voću…

Katon Cenzor, koji je asistirao dijalektičkim performansama Grka, time je bio prestrašen i zatražio je od Senata da udovolji atenskim delegatima što je prije moguće, toliko je držao škodljivim i čak opasnim njihovu prisutnost. Rimska omladina ne treba posjećivati tako razvratne duhove.

Na moralnom planu, Karnead i njegovi kompanjoni bili su opasni jednako kao i Kartažani na vojnom planu. Uspinjući narodi plaše se ponajviše odsutnosti predrasuda i zabrana, intelektualne bestidnosti, koja je draž skončavajućih se civilizacija.

Radi toga što je bio uspješan u svim svojim podvizima, Heraklo je bio kažnjen. Jednako tako, odveć sretna, Troja je morala propasti. Imajući pred očima tu zajedničku viziju u tragičnom, čovjek je usprkos sebi prisiljen misliti da će svijet zvan slobodnim, prepunjen svakovrsnim prilikama, neizbježno upoznati kob Ilija, jer ljubomora bogova nadživjet će njihovo iščeznuće.

”Francuzi više ne žele raditi, svi žele pisati”, rekla mi je moja domarka, ne znajući da je ona toga dana vodila proces starim civilizacijama.

Neko društvo je osuđeno onda kada više nema snage da bude ograničeno. S nekim otvorenim, odveć otvorenim duhom, kako bi se štitilo od pretjeranosti, od smrtnih opasnosti slobode?

Ideološki sporovi dostižu svoj vrhunac samo u zemljama gdje se ljudi tuku zbog riječi, gdje se ubija zbog njih…u zemljama, ukratko, koje su upoznale religijske ratove.

Narod koji je iscrpio svoju misiju jeste kao pisac koji se ponavlja, ne, kao onaj koji nema što reći. Jer ponavljati se znači dokazivati da se još uvijek vjeruje u sebe sama i u ono što se tvrdi. No jedan dokončan narod nema čak više ni snage prepričavati svoje nekadašnje parole što su mu osigurale nadmoćnost i sjaj.

Francuski je postao provincijski jezik. Starosjedioci se tome prilagođavaju. Jedino je došljak (métèque) zbog toga neutješan. Jedino on oblači crninu Nijanse…

Temistokle je jednim dekretom, prihvaćenim od svih, osudio na smrt tumača poslanstva koje je Kserkso poslao da bi od Atenjana tražili zemlju i vodu, ”zato što se usudio upotrijebiti grčki jezik za izražavanje naredbe jednog barbarina”. Jedan narod ne čini takvu gestu samo na vrhuncu karijere. On je u punoj dekadenciji; on je izvan toka čim više ne vjeruje u svoj jezik, čim prestaje misliti da je upravo jezik vrhunska forma izražaja, jezik kao takav.

Filozof posljednjeg stoljeća je smatrao, u svojoj bezazlenosti, da je La Rochefoucauld imao pravo što se tiče prošlosti, ali da bi bio nemoćan za budućnost. Ideja napretka obeščašćuje intelekt.

Što čovjek više napreduje, sve je manje kadar rješavati svoje probleme, i kad, na vrhuncu zaslijepljenosti, bude uvjeren da je došao do tačke kada će uspjeti postići cilj, to znači da će se iznenada pojaviti nečuveno.

Uznemiruje me, strogo gledano, Apokalipsa, ali ne i neka revolucija…Sarađivati na nekom kraju ili postanku, na nekoj posljednjoj ili početnoj nesreći, to da, ali ne i na mijenjanju bilo čega na bolje ili na gore.

Uvjerenja ima samo onaj koji ništa nije produbio.

Gledano dugotrajnije, trpeljivost rađa više zla nego netrpeljivost. – Ako je tačna ta činjenica, ona je najteža optužba koja se može podići protiv čovjeka.

S odstupanjem, više ništa nije ni dobro ni loše. Povjesničar koji se upleće u sud o prošlosti stvara žurnalizam u drugom vremenu.

Za dvije stotine godina (budući da treba biti precizan), preživjeli odveć sretnih naroda bit će smješteni u rezervate, i čovjek će ih ići posjećivati, promatrati s gađenjem, sa sažaljenjem ili zaprepašteno, i također sa zloćudnim divljenjem.

Majmuni što žive u skupinama odbacuju, izgleda, one između sebe koji se na bilo koji način druže s ljudima. Koliko čovjek mora žaliti što jedan takav detalj Swift nije poznavao!

Treba li se gnušati svojeg stoljeća ili svih stoljeća? Predočavamo li sebi Budu koji napušta svijet zbog svojih savremenika?

Ako čovječanstvo toliko voli izbavitelje, bjesomučnike što bestidno vjeruju u sebe, to je zato što zamišlja da oni vjeruju u njega.

Snaga nekog šefa Države jeste u tomu što će on biti himeričan i ciničan. Sanjar bez skrupula.

Najgori zločini počinjeni su iz zanesenosti, nezdrava stanja, odgovornoga za gotovo sve opće i privatne nesreće.

Idite vidjeti budućnost, ako vam se to dopada. Ja više volim držati se sadašnje i prošle nevjerojatnosti. Prepuštan vam brigu da se suočite sa samom Nevjerojatnošću.

”Vi ste protiv svega što je učinjeno od posljednjeg rata”, rekla mi je ta dama upućena u stvar.

”Vi ste se prevarili u datumu. Ja sam protiv svega što je učinjeno od Adama”.

Hitler je, nesumnjivo, najzlokobnija osoba u povijesti. I najpatetičnija. Uspio je ostvariti oprečnost svemu što je htio; svoj ideal razorio je tačku po tačku. Stoga je posebno čudovište, hoću reći dvostruko čudovište, jer je i njegova patetika monstruozna.

Sve velike događaje pokrenuli su luđaci, luđaci…mediokriteti. Tako će biti, budimo to sigurni, do samog ”kraja svijeta”.

Zohar naučava da svi oni koji su činili zlo na Zemlji nisu bili nimalo bolji na nebesima, odakle su nestrpljivo nastojali otići i, srljajući na ulaz ponora, ”stići ranije u odnosu na vrijeme kad su trebali sići u ovaj svijet”.

Lako se razabere što je duboko u toj viziji preegzistencije duša i od koje koristi ona može biti kada je posrijedi objašnjenje sigurnosti i trijumfa ”zlih”, njihove izdržljivosti i njihove nadležnosti. Budući da je odavno pripremljen njihov udar, nije nimalo začuđujuće što su podijelili Zemlju: imali su je osvojenu prije nego što su tu bili…čitavu vječnost doista.

Pravog proroka razlikuje od lažnih to što se nalazi na izvorištu pokreta i učenja koja se međusobno isključuju i ratuju.

U jednoj metropoli, kao u nekom zaseoku, čovjek najviše voli prisustvovati padu nekoga od svojih bližnjih.

Apetit za uništenje toliko je usidren u nama da ga niko ne uspijeva iskorijeniti. Dio je konstitucije svakoga, temelj samoga bivstvovanja, koji je, svakako, demonski.

Mudrac je smireni, umirovljeni rušitelj. Ostali su rušitelji na dužnosti.

Nesreća je pasivno, trpno stanje, dok prokletstvo podrazumijeva obrnut izbor, dakle ideju poslanstva, unutarnje snage, koja nije implicirana u nesreći. Prokleti pojedinac ili narod  predstavlja nužno drugu klasu nego nesretan pojedinac ili narod.

Povijest se, pravo govoreći, ne ponavlja, ali kako su iluzije za koje je čovjek kadar brojno ograničene, one se stalno vraćaju pod drugim maskama, dajući tako oronuloj svinjariji privid novosti i tragičke politure.

Čitam stranice o Jovijanu, svetom Baziliju i nekolicini drugih. Sukob između ortodoksije i hereze, u prvim stoljećima, nije besmisleniji od ovoga na koji su nas svikle moderne ideologije. Načini sporenja, strasti u igri, ludosti i sprdačine gotovo su isti. U oba slučaja sve se kreće oko irealnog i neprovjerljivog, koje oblikuju slojevi dogmi, kako religioznih tako i političkih. Povijest će postati snošljivom samo ako se izbjegnu i jedne i druge. Tačno je da će ona tada, u svakom slučaju, prestati kako za one koji trpe tako i za one koji je prave.

Ono što destrukciju čini sumnjivom jeste njena lakoća. Prvi koji naiđe može briljirati u njoj. No ako je lako rušiti, znatno je teže sebe rušiti. U tome je superiornost gubitnika nad agitatorom ili anarhistom.

Da sam živio na počecima kršćanstva, i ja bih, bojim se, podlegao zavođenju. Mrzim simpatizera, tog hipotetičnog fanatika, ne opraštam sebi to priključivanje već dvije hiljade godina.

Razapet između žestine i razuvjeravanja, djelujem kao terorista koji će se, izašavši s idejom izvršenja nekog atentata, zaustaviti na putu da bi konzultirao Propovjednika ili Epikteta.

Čovjek će, vjerujemo li Hegelu, biti sasma slobodan samo ”okružen svijetom što ga je sam stvorio”.

Ali on je upravo to uradio, a nikada nije bio toliko okovan, toliko rob kao sada.

Život će postati podnošljiv samo u krilu čovječanstva koje neće imati više nikakvu iluziju u zalihi, čovječanstva potpuno razuvjerenog i ushićenog bivstvovanjem.

Sve što mogu osjetiti i misliti miješa se s vježbanjem anti-utopije.

Čovjek neće trajati. Uhvaćen u zasjedu malaksalosti, morat će platiti za svoj odveć originalan put. Jer bilo bi nepojmljivo i protiv prirode da se dugo vucara i završi dobro. Ta je perspektiva deprimirajuća, dakle vjerojatna.

”Prosvijećeni despotizam”: jedini oblik vladavine koji bi mogao očarati duh koji je ozdravio od svega, nesposoban biti saučesnikom revolucije, budući da to nije čak ni u povijesti.

Nema ničega žalosnijeg od dva istovremena proroka. Jedan od njih treba biti izbrisan i nestati ne želi li se izložiti podsmjehu. Osim ako ne propadnu obojica, što bi bilo najpravednije rješenje.

Taknut sam, čak uzbuđen, svaki put kad natrapam na nekog nevinog. Odakle dolazi? Što traži? Ne navještava li ova pojava neki nemio događaj? To je sasma posebna uzbuđenost koju čovjek osjeća pred nekim koji se ni na koji način ne bi mogao imenovati njegovim bližnjim.

Svuda gdje su se prvi put pojavljivali, civilizirane urođenici promatrahu kao zlokobna bića, kao sablasti, duhove. Nikad kao žive! To bijaše neusporediva intuicija, proročki bljesak oka.

Da ju je svako ”razumio”, povijest bi već odavna bila prestala. Ali čovjek je iz osnova, biološki, nesposoban ”razumjeti”. Čak da su svi osim jednog razumjeli, povijest bi se održavala zbog njega, zbog njegova sljepila. Zbog jedne jedine iluzije!

X smatra da smo mi na kraju ”kozmičkog ciklusa” i da će se sve uskoro slomiti. U to ne sumnja ni jednog trena.

Istovremeno, on je otac porodice, i to brojne porodice. S izvjesnošću kao što je njegova, kakvu je to nastranost primijenio da u jedan izgubljen svijet izbacuje dijete po dijete? Ako predviđa Kraj, ako je siguran da kraj neće zakasniti, ako ga unaprijed računa, neka ga čeka sam. Čovjek ne rađa na Patmosu.

Montaigne, mudrac, nije imao nasljednika; Rousseau, histerik, još pokreće narode. Ljubim smo one mislioce koji nisi nadahnuli nijednog tribuna.

Na Koncilu u Firenci 1441. godine propisano je da pagani, Jevreji, heretici i shizmatici neće imati nikakav pristup ”vječnom životu” i da će svi, osim ako se ne okrenu prije smrti istinskoj religiji, ići ravno u pakao.

To je vrijeme kad je Crkva ispovijedala ovakve strahote po kojima je doista bila Crkva. Jedna institucija je živa i jaka samo ako odbacuje sve ono što ona nije ona. Na nesreću, slično je i s nacijom ili režimom.

Ozbiljan i čestit duh, u povijesti ne shvaća ništa što može shvatiti. Ona je u zamjenu čudesno kadra obdariti nasladom sardonskog erudita.

Izvanredna slast na pomisao da smo, kao ljudi, rođen pod nesretnom zvijezdom i da će sve što ćemo poduzeli biti praćeno malerom.

Plotin je bio obuzet prijateljstvom prema rimskom senatoru koji je otpustio svoje sužnje, razdijelio svoja dobra, a koji je jeo i spavao kod svojih prijatelja, jer više nije imao ničega. Taj senator, gledano ”zvanično”, bijaše grješnik, njegov je slučaj mogao postati zabrinjavajući i, uostalom, to je i bio: svetac u Senatu…Njegova prisutnost, njegova sama mogućnost, koji znak! Horde ne bijahu daleko…

Čovjek koji je potpuno pobijedio egoizam, koji nije sačuvao ni najmanji njegov trag, može trajati samo dvadeset i jedan dan, podučava se u nekoj modernoj vedantinskoj školi.

Nijedan zapadnjački moralist, čak ni najcrnji, ne bi se usudio usmjeriti na ljudsku ćud tako strašnu, tako otkrivalačku preciznost.

Sve manje i manje čovjek priziva ”progres”, a sve više i više ”mutaciju”, i sve što navodi kao dokaz za ilustraciju njene vrijednosti samo je simptom nad simptomima jedne neusporedive katastrofe.

To što se naziva stvaralačkim instinktom samo je jedna devijacija, perverzija naše prirode: nismo došli na svijet da uvodimo novo, da ispreturamo, nego da uživamo svoj privid bivstvovanja; da ga uklonimo nježno i da naposljetku iščeznemo bez buke.

Asteci su imali razloga vjerovati kako treba umiriti bogove, ponuditi im svaki dan ljudsku krv da bi se izbjeglo rušenje univerzuma, ponovni pad u kaos. Već dugo ne vjerujemo više u bogove i ne nudimo im žrtve. Svijet je ipak stalno tu. Nema sumnje. Samo mi više nemamo prilike doznati zašto se ne raspe smjesta.

 
Preveo s francuskog Mario Kopić

Emile Cioran, De l’inconvénient d’etre né. Premiere édition: Paris, Éditions Gallimard, 1973.

Peščanik.net,