MOJE SESTRE I BRAĆA

Povezani članci

• U sjenci trijumfa
• Kafka u BiH – fakultativni online ispit
• Srbija je propala država, pregažena korupcijom i nacionalizmom
• Otvoreno pismo državnom sekretaru SAD-a Antonyju J. Blinkenu: Podržite istinsku ustavnu i izbornu reformu, nema vremena za gubljenje
• Sabina Ćudić: Novalićev podobni krizni štab za ekonomiju će produbiti krizu
• SAD upozorile Tiranu da se ne miješa u poslove Srbije

Foto: Igor Galo

Zapis sa tradicionalnog druženja antifašista

Aleksandar Saša Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada, posljednjih petnaest godina u ovo doba, prisjećajući se svih majskih svetkovina, a posebno Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe, na svom posjedu, usred prelijepe i poezijom otkane Fruške Gore, organizira druženje antifašista iz cijele negdanje nam zajedničke domovine – Jugoslavije. Uz prijatelje, poglavito iz Igmanske inicijative, čiji je jedan od osnivača, poput Tomislava Jakića, Zorana Pusića, Igora Gala, Vehida Šehića, Renate Ulmanski i drugih, danas, kad nije nimalo lako, a da ne govorim isplativo izjašnjavati se kao antifašist, Popovljeva družina se iz godine u godinu ne smanjuje. Dapače, ove sam godine vidio nova i mlada lica, koja daju nadu da se ideja ovih druženja neće umoriti i prestati se realizirati ni poslije petnaest sjajnih susreta kod Saše.

Na druženju su bili i Stjepan Mesić i svojedobni ministar inozemnih djela, Budimir Lončar. Bili su i oni, naravno, svakogodišnji, među njima i novinarke Gordana Suša, Nadežda Gaće, Branka Mihajlović…

Oduševio me je ukupnim stvaranjem atmosfere Zef Šalja, čelni čovjek udruge Majka Tereza iz Prištine, kao i sjajni vojvođanski tamburaši.

Nevjerojatno mi i nestvarno sve ovo izgleda danas, sad i ovdje, u zemljopisnom i političkom prostoru bantu državica… Nestvarno, jer smo svi uglas pjevali neke stare, samo nama antifašistima, uhu pristajuće pjesme od Bandiera rosa do Po šumama i gorama; nestvarne i po tome što sam neke od antifašista, poput Istrijana, glumca Igora Gala, vidio prvi put nakon niza godina, koje su nam svima pojeli fašistički skakavci.

Ovo druženje pamtiću i po tome što smo bez ikakvih političkih ili ideologijskih oznaka, a i bez ikakve nostalgije, razgovarali o problemima našeg sadašnjeg svakodnevlja.

Nakon dugo vremena družio sam se s normalnim svijetom.

Poželio sam da ova godina što prije prođe i da maj opet dođe, ne bih li se opet družio s jugoslavenskim antifašistima.

Jer, svi su oni moje sestre i braća!